Nakon što je u kampanji dotaknuo dno, može li se Škoro vratiti glazbi? Kako se zabavljati uz pjevača čiji ste zločeste poruke slušali jučer

Nakon političkih izbora u Hrvatskoj - lokalnih, saborskih ili predsjedničkih, svejedno – po izjavama sudionika ispafda da se izbori lutrija u kojoj svatko dobiva. Politička uzdanica koja je izgubila sve veće gradove s ponosom će isticati općinu koju je osvojila i uočavati optimistične trendove.

Uz to će, kako je običaj posljednjih godina, uglavnom čestitati kandididatu koji ga je pobijedio, a o kojemu je u kampanji uglavnom iznosio najteže svinjarije i objede. Tvrdit će da je i sam primao takve napade, ali njih će velikodušno oprostiti.

Jedan od predvodnika navedenog trenda je lider Domovinskog pokreta Miroslav Škoro. Kampanja koju je Škoro u drugome krugu vodio protiv Tomislava Tomaševića na sučeljavanjima i na društvenim mrežama, u sinergiji s kampanjom protiv udruga i civilnoga društva, zaista je bila trumpovska, najprljavija u novijoj povijesti hrvatskoga političkog sučeljavanja.

U kampanji je Škoro, na kojemu se vidjelo da zagrebačkom komunalnom problematikom vlada kao atonalnom ljestvicom, ustrajno guslio jedno te isto: milijuni, udruge, profiteri... Poslije toga sačekao bi demanti pa nakon njega opet isto, kao da Tomašević ništa nije rekao. A optužbe na vlastiti račun primao bi uz gluhe telefone, protunapade, malo bandićevštine (na to sam već odgovorio) i patetike (gdje su vam branitelji i hrvatski vitezovi?) nadmudrujući se kao na kirvaju pitajući se tko će na masu ostaviti bolji dojam, tko će ispasti veći baja.

Uspjeh Miroslava Škore i Domovinskog pokreta na ovim lokalnim izborima ovisi o optici kojom se gleda. Oni definitivno nisu postigli uspjeh o kojem su sanjali i govorili, uz utjehu drugoga mjesta u Zagrebu te asistencije za pobjedu nad HDZ-om u Vukovaru i Županji.

Je li to dovoljno da Škoro bude zadovoljan, kao i oni koji odlučuju o njegovoj sudbini? Ili će se na unutarnjim analizama i kontrolama pokazati da je to, zajedno s deset mjesta u Saboru, premalo od slavonskoga kantautora, od kojega se očekivala estradna popularnost i povezivanje desnice.

ŠKOROJEVIĆI I ŠKOROSTECI

Sučeljavanja su pokazala da Škoro nije političar koji može povezati i posložiti desnu scenu pa se logičnim čini pitanje o njegovoj političkoj i liderskoj budućnosti, naročito u bazi u kojoj mu "leđa čuva" jedan Zlatko Hasanbegović.

Hoće li se Škoro vratiti glazbi? Taj bi povratak bio teži nego ikada. Politički angažman i glazbena egzistencija ne idu ruku pod ruku. Osim redovite glazbeničke brige za različite ukuse, Škoro bi sada morao voditi brigu i o političkim i svjetonazorskim pitanjima. Za razliku od prije, kada niste razmišljali što Milo moje misli tome kada počinje život, sutra će biti pitanje kako ići na koncert onoga čiji su politički stavovi dijametralno suprotni vašima, kako se zabavljati uz pjevača čiji ste isključive, zločeste, pa i prijeteće poruke slušali jučer? I opustiti se uz tamburice kad ste jučer slušali o imovini koju je stekao u poslovima s gradom i drugima?

Osim čudnoga izbora pratećega političkog benda, Miroslav Škoro situaciju je dodatno potencirao uvredljvim, netoleratnim i bahatim stilom političke komunikacije koju je provodio u kampanji. Pažljiviji slušatelji i gledatelji i prije su kod Škore mogli primijetiti bahatost, machoizam, nefinoću i povijesni revizionizam, koji su se skrivali iza humora i šarma, hitova, pa i balada.

Politika je primamljiva mnogim skorojevićima i skorostecima, da ne kažemo škorojevićima i škorostecima, kao prilika za brzi egzisztencijalni uzlet. Ali Škoro je iza sebe ipak imao ime, kapital i karijeru na više područja (glazbenom, sveučilišnom, poslovnom, i to nekoliko grana) pa se čovjek može upitati što mu je sve to trebalo. Ovako je bacio dodatno svjetlo i na svoj prethodni put, sitni vez glazbe, politike i osobne ekonomije.

Doktorat iz glezbene ekonomije mogao bi Škoru usmjeriti prema ZAMP-u ili digitalnim glazbenim pravima (nije ga Ivo Josipović bezveze nazvao intelektualcem). Ili ga čeka kakvo direktorsko mjesto u kampanji spominjamima Plinarskome društvu ili Pevexu?Jer Škoro je, kako je sam pjevao, ptica selica. A u toj računici glazba bi bila ne glavni, nego dodatni izvor prihoda. Važno je samo, da parafraziramo Škorinu najpoznatiju pjesmu, da mu se ne dira glavnica. Drugim riječima, sve mu je ravno, osim iznosa vlasitoga računa. Odnosno, domovinski pokreti prolaze, imovinski ostaje.