Medyka, jedan od većih graničnih prijelaza između Ukrajine i Poljske, ovih je dana pod pravom opsadom. Pod opsadom je osobnih vozila, kamiona, autobusa i kombija, što parkiranima uokolo, što u leru na cesti. Ljudi iz Ukrajine nadiru sporo kao voda iz malih pukotina, ali stvaraju jezero i more.
Priskaču policajci pod oružjem, medicinsko osoblje, humanitarci, civilna zaštita, redari, tu su reporteri sa svih strana svijeta, ali čini se da su stigli već i razni fantasti i čudaci. Svako toliko projuri zvuk sirene, čak i helikopter nadlijeće. Ovaj akcijski nadrealni film počinje već nekoliko kilometara ranije gdje policija pod rotirkama regulira gust saobraćaj i preusmjerava svakoga tko nema dobar razlog za prolazak.
Zagrljaji i suze
Uokolo graničnog prijelaza je nekoliko mjenjačnica, krcat parking, dvije kafeterije, puno kemijskih toaleta, štandovi volontera... Tu je i nabrzinu sklepan šator, a najvidljivija je i najnametljivija samoposluga prodajnog lanca prepoznatljivog po velikom logu bubamare.
Kad ju je ugledao, jedan dječačić koji je netom zagazio na poljsko tlo, poskočio je od veselja, upro prstić i nešto rekao majci. Ona nije ni trepnula. On je bezbrižan jer ne razumije što im se događa, a njezine oči su umorne i zabrinute. Jednom rukom ga čvrsto vuče za ručicu, a drugom kufer na kotačiće. Još dvije torbe su joj na ramenu. Čini se da su doputovali sami, ali puno je sličnih njima, kojima će se sada pridružiti u dugom čekanju na transport.
Iza nje dolazi dvoje tinejdžera s dvije žene u pratnji, a jedna im potrči u susret. Dugo ih grli i plače, a plače i žena iz pratnje. Sličan prizor odvio se pred nama nešto kasnije, samo što je djevojka dočekala majku i brata. Ovdje se smjenjuju suze, briga, stres i smijeh djece.
Puno ih u vozilima čeka i na prelazak u Ukrajinu. Rampe se dižu svakih dvadesetak minuta i propuste se po tri vozila. U koloni zamjećujemo Renault portugalskih oznaka jer uz bočno staklo ima zataknutu ukrajinsku zastavicu, kao da se upravo održava svjetsko nogometno prvenstvo. Sva sjedala osim vozačeva zatrpana su stvarima.
– Kuda ćete? – priđemo mu.
– Tam, u Ukrajinu – odgovori čovjek u četrdesetima.
– Zašto? Nosite pomoć nekome?
Besplatne SIM kartice
– Ja sam Ukrajinac, tam su moji sunarodnjaci u nevolji. Moram sad bit s njima jer to je u redu. Inače živim u Portugalu, u Lisabonu su mi žena i djeca, ali u Ukrajini mi je ostala rodbina, otac i majka, braća... – sve nam je htio kroz prozor reći Volodimir Tymshyshyn. Kaže da je iz grada Strij nedaleko Lavova. Upravo je prevalio 3600 kilometara, na putu je dva i pol dana i čeka ga još stotinjak kilometara do kuće. Zasad u njegovu kraju, kaže, ne padaju projektili, što ne znači da neće. Hoće li u borbu, pitamo ga. Učinit će, kaže, sve što od njega domovina bude trebala.
Sretno, Volodimir!
Među autima na cesti stoje dvojica mlađih sportskih tipova koji su, izgleda, naumili pješke preko granice. Vrlo su slično odjeveni, u prikladne nepropusne jakne i hlače s rancima iz kojih vire zamotane prostirke, ozbiljni su i lako ih zamisliš kako će za koji dan nositi puške. Škrti su na izjavama, dolaze iz Švicarske, jedan za sebe kaže da je Ukrajinac, a drugi Estonac.
– No kamera – odlučno se odbiju snimiti za jednu TV kuću. Kasnije smo zamijetili da je jedna časna sestra dugo razgovarala s njima. Možda ih odgovara od nauma. Eno ih vodi nekud. Znatiželja me savladala. Gazimo za njima. Ah, ćorak, odvela ih je samo do štanda po besplatne SIM kartice.
Da, nude se po granicama ovih dana. Ima tu i tople odjeće, ima i hrane za pse i mačke.
Na ovom prijelazu vidjeli smo više kućnih ljubimaca nego na ijednom do sada.
– Zove se Buša – predstavi dječak svog tsi-shua umotanog u deku.
Djeluju zbunjeno i psi, a kamoli ljudi. Satima svi čekaju novi autobus ili, pak, prijatelje i rodbinu. Šatorskim krilom nad golom zemljom zaklonjene su samo majke s bebama. Nešto ih se malo grije na agregat, koji često posluži i za punjenje mobitela. Ljudi se na otvorenom kupe oko bačvi s vatrom jer je temperatura plus jedan. Ozbiljno prijeti i snijeg. Ruke mrznu. Dječica jedu iz plastike. Neka se igraju. Gledam djevojčicu s tri dječaka, trče ukrug.
– Ras, dva, tri... – broji ona, a oni nešto zbrljaju pa ih ona uči kako treba. Zamislim da je barem ovaj svijet u ženskim rukama. Ova bi djeca, vjerojatno, večeras legla u svoje krevetiće i ujutro pošla mirno u vrtić.
Svećenici svih konfesija
Veliko je u Medyku muvanje. Mladi Britanac nudi prijevoz obitelji Kineza, inače ih je ovdje priličan broj.
– Gdje god želite ići, možete. Ja ću vam dati auto i odvezite se – predlaže im. Otac ga pita hoće li ih on voziti do Varšave, a mladić mu odgovara da sam mora voziti. Kinez ga isprva gleda u nevjerici, potom mu reče da ne zna voziti i zahvali mu. Agilni mladić ode do druge obitelji i ponovno nudi auto.
Pitam ga o čemu se radi. Odgovara mi da je njih par prijatelja iz Velike Britanije dovelo kamionom desetak automobila i nude ih ljudima kojima treba prijevoz.
– Koliko to košta?
– Ništa.
– Jesu li to auti iz rent-a-cara?
– Ne, to su naši auti i mi ih dajemo ljudima potpuno besplatno da se prebace kuda žele.
Kaže da su potpuni individualci i da ne pripadaju nijednoj humanitarnoj organizaciji. Taman kad sam ga htjela pitati kako vraćaju auta, otrčao je do neke skupine pridošlih.
Susrećemo svećenike svih konfesija, neke mladiće zaogrnute velikom turskom zastavom, humanitarce koji govore razne jezike. Tomovo oko sokolovo zapazi ženu s krunicom. Po usnama vidiš da tiho moli.
– Molili ste. Za nekoga ili nešto?
– Molila sam za mir – reče nam. Zove se Svetlana.
Tu je i lik u fratarskom habitu ispod jakne, u vunenoj kapi, snima se mobitelom ispred reda ljudi za autobus i govori u kameru, vjerojatno razgovara s nekim.
– I'm father James from Portland – kazao je Tomu.
– Otac James više je nalik ostarjelom rokeru – komentirali smo kasnije.
Klavirska svirka
Kroz žamor mnoštva privukla nas je klavirska svirka. Uvjereni da je netko postavio zvučnik, primakli smo se kroz gomilu i ugledali čovjeka za klavirom na kotačima. Upravo svira "Hallelujah" Leonarda Cohena na kojega prilično i sliči. S fedora šeširom i šalom u pomalo pohabanom kaputu zaneseno muzicira. Iz vunenih rukavica vire samo prsti. Pored njega je bačva s vatrom.
– Aleluuuuja, aleluuuja... – zapjevali su neki iz publike, ali instrumental je dovoljan i veličanstven.
Tko je taj tip, pitamo se, dok nas na trenutak predivnom svirkom odnosi daleko od rata, od nevolje ljudi koju danima gledamo i njihovih potresnih priča. Pa mi smo usred humanitarne izbjegličke katastrofe na pijanističkom koncertu! Štipkamo se za lice jer zbilja možda sve ovo skupa sanjamo.
– Ja sam David Martello. Došao sam ovdje iz Njemačke gdje živim. Glazbom želim Putinu poslati poruke mira – reče nam pijanist u stanci.
Guglamo. Izletio na Wikipediji. Poznat je, kažu, a mi eto nismo znali, po tome što prikolicom dopremi klavir gdje god je frka i svira za mir. Svirao je, čitamo, i na Majdanu u Kijevu 2014. godine, i pred Bataclan dvoranom u Parizu nakon terorističkog napada, i u Afganistanu čak.
– Došao sam trejlerom, putovao sam petnaest sati.
– Sam?
– Da, ja i mačka.
Kasnije ćemo vidjeti na Facebooku da mačka zove Salem i da je skupljao lovu za ovaj pothvat. Vrijedilo je dati.
Njegova svirka ovdje privlači djecu. Griju ručice iznad bačve i pocupkuju. On im svira glazbu iz filma "Star Wars", zatim iz "Jurasic Parka". Malo s klincima pročavrlja pa opet svira. Jedan volonter brine se da se pored pijanista na otvorenom ne ugasi vatra. On je Andreas, kaže da je stigao prije pola sata i upoznao se maločas s Davidom, i to zato jer je čuo da govori njemački pa je shvatio da su sunarodnjaci.
Zaustaviti rusku naftu
Prvi posao mu je da do kraja dana organizira prijevoz za nekoliko žena s djecom, među kojima je i jedna trudnica, jer mnogo ljudi u Njemačkoj želi pomoći i on će ih spajati.
– Moramo uraditi sve kako bih pomogao našoj braći Ukrajincima u borbi za slobodu. Ali da se razumijemo, meni su i ruski borci braća, tamo je sada bratoubilački rat. Ali, njihov vođa je novi Hitler, radi iste stvari. Pogledajte Zelenskog i Klička, zbilja su veliki ljudi, a što ostali u Europi rade? U Njemačkoj mi moramo zaustaviti rusku naftu i zavrnuti plinovode. Mi svi to moramo uraditi, zaustaviti ga – održi kratki proglas Andreas, ali čuli smo ga samo ja i moj diktafon. Aleluja, aleluuuja...