Hrvatska je ulaskom u eurozonu ušla u brak koji je teže raskinuti nego crkveni. Štoviše, nemoguće ga je raskinuti. Naime, među uvjetima koji su određeni Lisabonskim ugovorom, koji je stupio na snagu krajem 2009., nigdje se ne spominje mogućnost prestanka članstva u eurozoni. Takva mogućnost postoji možda samo ukoliko zemlja članica ujedno napusti i Europsku uniju.
Prvi se put u povijesti eura o mogućnosti eventualnog povratka na domaću valutu ozbiljno povela 2011. godine kada je eskalirala kriza u Grčkoj. Tada su se vrlo ozbiljno razmatrale takve mogućnosti, no ne samo i ta da bi samo Grci vratili drahmu, već su se i druge zemlje pripremale za katastrofalan scenarij, odnosno spašavanje. I to u velikoj tajnosti.
U strogoj tajnosti
Grci su, naime, bili najavili referendum o najnovijem paketu pomoći koji je teškom mukom prethodno bio dogovoren na summitu eurozone 26. i 27. listopada 2011. godine, a nedugo nakon toga tadašnja glasnogovornica Europske komisije Karolina Kottova izjavila je kako izlazak iz eurozone, po tadašnjim odredbama Ugovora, nije moguć bez izlaska iz Europske unije.
Ipak, kako se kasnije doznalo, dvije zemlje imale su tzv. plan B, o čemu je prije neku večer u emisiji HRT-a Otvoreno progovorila Katarina Peović, saborska zastupnica Radničke fronte, stranke koja je bila protiv napuštanja nacionalne valute.
Riječ je o Njemačkoj i Nizozemskoj. Kako su 2014. godine otkrili novinari, čini se da su vlade tih dviju zemalja pripremale hitne planove za povratak na svoje nacionalne valute na vrhuncu krize eura.
”Eurobserver” je objavio kako se, početkom 2012. godine, nekoliko mjeseci nakon što su tadašnji grčki premijer Georgios Papandreou i njegov talijanski kolega Silvio Berlusconi podnijeli ostavke, nizozemsko ministarstvo financija pripremilo za scenarij u kojem bi se zemlja mogla vratiti svojoj bivšoj valuti. To je potvrdio i ministar financija Jeroen Dijsselloem, a ministarstvo je čak imalo i kodno ime moguće operacije - Florijan. Ta je priprema, piše spomenuti medij, uključivala i praktične aspekte, ali vlada ipak nije tiskala nove novčanice nacionalne valute.
Planovi su nastali otprilike u vrijeme kada su političari otvoreno govorili o mogućnosti izlaska Grčke iz eurozone. Tadašnji njemački ministar financija Wolfgang Schauble rekao je da bi eurozona mogla preživjeti i bez Grčke, ali nitko nije znao što bi to u stvarnosti značilo.
Sve rasprave u to vrijeme vođene su u strogoj tajnosti kako bi se izbjeglo širenje panike na financijskim tržištima. Jan Kees de Jager, ministar financija od veljače 2010. do studenog 2012., pred tv kamerama nije izravno govorio o projektu Florijan, ali je priznao da se tim pravnih stručnjaka, ekonomista i stručnjaka za vanjske poslove često sastajao u njegovom ministarstvu petkom kako bi razgovarali o mogućim scenarijima. “Bili smo jedna od rijetkih zemalja, uz Njemačku. Imali smo čak i tim koji je razgovarao o scenarijima”, rekao je bivši ministar.
Njemačko ministarstvo financija na novinarsko pitanje nije izravno zanijekalo da je imalo slične planove. Odgovorili su kako su “zajedno s partnerima u eurozoni bili i još uvijek su odlučni učiniti sve što je moguće kako bismo spriječili raspad eurozone.”
Promjena retorike
Tada je, smatra većina analitičara, eurozonu spasio Mario Draghi, u to vrijeme šef Europske centralne banke (ECB), a kasnije talijanski premijer. On je u srpnju 2012. obećao da će učiniti što god je potrebno da spasi euro.
U nas je u vrijeme krize eurozone, kada su oživjele spekulacije o izlasku ili čak isključenju Grčke iz eurozone, pisao pokojni prof. dr. sc. Mate Babić. Potvrdio je kako su u Lisabonskom ugovoru uvjeti za članstvo precizno određeni, ali kako u tom dokumentu nema ni riječi o tome što treba učiniti ako neka zemlja svojevoljno ili prisilno treba napustiti eurozonu. Po njemu je ulazak u eurozonu sličan ulasku u brak. Manji su troškovi ulaska u brak, nego troškovi rastave. Ipak, primjetio je da se odjednom promijenila i retorika političara u pojedinim zemljama, osobito glavnih vjerovnika zemalja zahvaćenih krizom.
Dr. Babić je potom dobro opisao zašto su se uznemirili glavni vjerovnici u slučaju da je Grčka izašla iz eurozone i ponovno uvela drahmu. Drahma bi, tvrdio je, vjerojatno odmah deprecirala oko 50 posto. To bi povoljno utjecalo na konkurentnost grčkih proizvoda i povećanje njezina izvoza, povećanje njezina BDP-a i smanjenje tereta zaduženosti, smanjenje nezaposlenosti, porast raspoloživog dohotka, smanjenje siromaštva i socijalnih napetosti.
Međutim, njezin BDP, ali i dugovanja izražena u drahmama prepolovila bi se kad bi ih se izrazilo u eurima. To znači da bi strani vjerovnici bili prisiljeni otpisati potraživanja za oko 50 posto ili bi se grčka vlada oglušila na otplatu svojih preostalih dugova.
Europske bi banke trebale otpisati preostalih oko 70 milijardi eura svojih potraživanja, a to bi ugrozilo ne samo njihovu likvidnost, nego i solventnost. Budući da vlade ne bi dopustile bankrot svojih banaka jer bi to dovelo do smanjenja proizvodnje i porasta nezaposlenosti, one bi ih vjerojatno sanirale. A to bi rezultiralo u porastu budžetskih rashoda tih vlada, što znači i poreznog opterećenja poreznih obveznika...
Gubitak koristi
Ukratko, kako je zaključio naš vrsni ekonomist dr. Babić, u pristupnom ugovoru svaka je zemlja članica vezala svoju valutu uz euro, trajno i neopozivo. To, pojasnio je, znači da članica kad jednom uđe u eurozonu, iz nje više ne može izaći.
Štoviše, ECB je 2009. objavio pravno mišljenje da bi, zbog ugovora o pristupanju neke zemlje u eurozonu koji ne predviđa mogućnost izlaska neke članice iz eurozone, zemlja članica koja bi izašla iz te zone, morala napustiti i Europsku uniju. A to bi značilo gubitak koristi ne samo od zajedničke valute, nego i od zajedničkog tržišta.
Ekonomski problemi su još očigledniji... Ipak, možda zato neki Nijemci još uvijek, nakon 21 godinu, čuvaju nekadašnje marke, čak 12,3 milijarde, o čemu smo mogli čitati zadnjih dana.
