Knjige nisu ni haljine ni kaputi, ali bih se svejedno kladio da će libar pod naslovom "Zašto te zovu Srna" u izdanju zagrebačkog V.B.Z.-a obilježiti sezonu jesen/zima 2022./2023. Naravno, izdavačku i književnu. Dovoljno je reći kako se radi o životnoj priči omiljenog nogometaša i čovjeka, kapetana hrvatske reprezentacije i ukrajinske nogometne ikone, pa da se u lijepom dijelu naše čitalačke publike razgori zanimanje.
No, ova knjiga nudi i nešto više od pukog saldiranja jedne velike karijere. Kao što se nekoć bezglavo hrabro običavao sjuriti do korner zastavice na suprotnoj strani terena, ne mareći hoće li mu neki igrač protivničke momčadi uklizati i pokositi ga, Darijo Srna sada se s jednakom odvažnošću odlučio otvoriti pred licem javnosti i ispričati dirljivu storiju o svim svojim životnim utakmicama od kojih su one najveće vođene daleko od nogometnog terena.
Što mu se sve na tome putu izdogađalo, dostajalo bi za tri života. I tko zna kamo bi ga sva ta iskušenja odvela da ga nije pomazilo i malo sreće. A sreće je imao i kad je izabrao Milanu Vlaović da napiše njegovu životnu priču. Potpisnik ovih redaka slabo se razumije u nogomet i nogometaše, ali ponešto zna o književnosti i književnicima, i čvrsto sam uvjeren da nitko bolje – dakle, dublje, preciznije, istančanije, istinitije – ne bi tu priču zapisao od nje. A tu je storiju valjalo zabilježiti jer ona ne govori samo o jednome velikom sportašu, nego i o jednome vremenu, konačno, i o nama samima, kakvi smo zaista bili, i što su sve neki među nama bili spremni činiti.
Rizik za oboje
Srna je zahvaljujući Milani dobio svoj glas, a najmanje što mi možemo učiniti jest ponuditi joj priliku da se čuje i njezin glas.
Ideja za ovu knjigu potekla je iz Srnina matičnog kluba Šahtar. Čovjek bi onda na tvome mjestu očekivao nekog pisca iz Ukrajine, zar ne?
- Darijo Srna je od svog kluba isprva i dobio pisca iz Ukrajine. Počeli su se viđati i razgovarati, na jedan od tih razgovora došla je i njegova supruga Mirela. Kasnije je ispričao da je tijekom tih susreta osjetio barijeru koju je bilo nemoguće preskočiti. U tim razgovorima mu nije uspijevao prenijeti atmosferu svog djetinjstva, odrastanja u malom gradu poput Metkovića sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća i tako je, pomalo frustriran, odustao od te knjige. Onda se jednoga dana Mirela sjetila mene. Nas dvije smo se površno poznavale, ali pročitala je moje knjige i pratila moj kolumnistički rad u raznim novinskim izdanjima. Nazvala je Darija jednog jutra i rekla mu da je uvjerena kako sam jedina osoba koja može u cijelosti shvatiti i prepričati njegovu priču.
Premda oboje potječete iz istoga malog mjesta, vi se zapravo uopće niste poznavali dok niste počeli raditi na knjizi. Što te motiviralo da se prihvatiš ovoga posla?
- Bio je svibanj 2020. godine, nedjeljno poslijepodne u lockdownu, sjedila sam na svom kauču kad me nazvao netko s nepoznatog inozemnog broja. Bio je to Darijo koji je zvao iz Kijeva, Mirela i on su jedan dio lockdowna boravili tamo s djecom. Predstavio mi se i rekao da bi želio da napišem knjigu o njegovu životu. Rekla sam mu da se prvo trebamo upoznati. U to vrijeme nisam mogla jednako raditi psihoterapiju, jer se s klijentima nisam mogla viđati uživo, tek s rijetkima sam nastavila raditi online. Upravo sam dovršavala rad na jednom scenariju koji je davno od mene naručen, pa sam pomislila zašto ne? To bi moglo biti zanimljivo iskustvo.
Naš prvi susret u Zagrebu dogovoren je u srpnju te godine, kad su već bila moguća putovanja i tako smo se na jednoj večeri u širem društvu Darijo i ja upoznali. Tada sam uočila njegovu dobrodušnu, spontanu i prilagodljivu narav. Upitala sam ga zbog čega želi imati biografsku knjigu. Pojasnio mi je da ideja o knjizi jest potekla iz kluba, ali da svojoj djeci želi ostaviti svoju životnu priču. To me zaintrigiralo i učinilo mi se važnim, no tek kad pročitate knjigu shvatite zbog čega je Dariju bilo iznimno bitno da njegova djeca znaju kako se njihov otac osjećao u pojedinim životnim situacijama, kako ih je proživio. Nisam mu tada mogla reći da je moj preduvjet za suradnju da mi ta priča bude zanimljiva i vrijedna pisanja.
On je riskirao time što mi se obratio, a ja sam odlučila riskirati tako što ću mu pružiti šansu da mi priča o sebi. O njemu nisam znala ništa osim općih činjenica, da je rodom iz Metkovića, bio je igrač Hajduka, potom igrač i kapetan reprezentacije, i da je njegova karijera specifična po tome što je poslije Hajduka gotov čitav igrački vijek proveo u Šahtaru iz Donjecka. To je sve lijepo, ali književno je posve irelevantno. Ni slutila nisam kakva se priča skriva iza tih šturih i bezazlenih podataka.
Koliko dugo i često ste razgovarali, i gdje ste razgovore vodili? Ovo pitam zato što pretpostavljam kako nije bilo lako organizirati susrete s obzirom na činjenicu da živite u dvije poprilično udaljene države.
- Darijo i Mirela su mi isprva predložili da pročitam biografiju Andrea Agassija koja im je bila svojevrstan putokaz. Osim što je ta knjiga sjajno napisana, napisao ju je čovjek koji je dobio Pulitzerovu nagradu, mene se dojmila Agassijeva iskrenost, u njoj se uistinu ogolio. No, to je ipak bila životna priča jednog holivudskog celebrityja, dok u Darijevoj priči nema glamura niti sjaja. Mene je zanimalo hoće li i on biti spreman na takav način, bez zadrške, progovoriti o sebi.
Rekao je da je spreman na to i tako smo počeli. Naši razgovori su trajali satima i uglavnom su se odvijali preko Zooma. Drugi dio obavili smo u Zagrebu, kad je doputovao za Božić te godine. Šetali smo Dubravkinim putem, a ja sam ga snimala. Za potrebe knjige intervjuirala sam i Mirelu, kao i Darijevu mamu, koju sam posjetila u njenoj kući u Metkoviću.
Nevjerojatan književni izazov
Svi će čitatelji primijetiti da se u ovoj knjizi Srna otvorio odnosno izložio iznad svih očekivanja, podijelivši i one dijelove svoje osobne priče koje bi mnogi na njegovu mjestu zatajili. Pretpostavljam da su ti edukacija i iskustvo psihoterapeutkinje u tom smislu bili vrlo korisni.
- Ja sam novinarka, psihoterapeutkinja i spisateljica. Prije nego sam se počela baviti psihoterapijom napravila sam na desetke novinskih intervjua s osobama iz filmskog, glazbenog i sportskog svijeta, a počela sam još kao studentica sredinom devedesetih u Globusu. Ipak, za ovu vrstu knjige više mi je poslužilo iskustvo stečeno u radu iz psihoterapije. Dobar psihoterapeut zna slušati, ne prekida sugovornika bez razloga. Spisateljica u meni najviše je uživala, jer rad na ovoj knjizi se pretvorio u nevjerojatan književni izazov.
Za početak, pisala sam knjigu čiji je glavni lik muškarac, u prvom licu jednine. Prvi put nisam izmislila lik o kojem pišem, bio je ispred mene, živ i vrlo određen, sa svim svojim karakteristikama, pa ipak, mnogih svojih obilježja koja su bila tako bolno vidljiva nije bio svjestan, kao što nije bio svjestan činjenice koliko je njegova priča slojevita i unaprijed zadana. Osvijetlila sam i povezala ključna mjesta, reakcije i odabire koji su se činili slučajnima, a da to nimalo nisu bili.
Može li se recept za (nazovimo ga prostački) lomljenje sugovornika ili (malo finije) njegovo odčepljivanje predstaviti u nekoliko rečenica?
- Morate se emocionalno uskladiti sa sugovornikom, ne smijete žuriti niti brzati. Išla sam u dubinu i postavljala sam mu teška pitanja tek onda kada je za njih došlo vrijeme. Krenete li prerano s takvim pitanjima sugovornik će se zatvoriti. Ono što morate znati jest da će svaka osoba početi pričati o svojim pozitivnim životnim iskustvima, isprva će progovoriti o manje važnim problemima, jer teške se stvari ostavljaju za kasnije. Da bi izašle na svjetlo dana potrebno je povjerenje, mislim da je na svakoj stranici ove knjige vidljivo povjerenje koje je Darijo u odnosu sa mnom stekao.
Tada je iz njega potekla priča koju nisu čule ni osobe iz njegove najveće blizine, a ja sam shvatila da imamo pripovijest koja je itekako vrijedna pisanja. Reći ću samo to da je Mirela, koja je Darijeva partnerica i životna suputnica, zasigurno njegova najbliža osoba, plakala kad je čitala prvu verziju knjige, jer nije imala saznanja o mnogim stvarima koje su u njoj opisane.
Ova knjiga neke bi Metkovčane mogla posramiti i uznemiriti jer će ih podsjetiti na dane kad su Srnu i njegovu obitelj zbog krvnih zrnaca izlagali odvratnim šikaniranjima. Kakve reakcije očekuješ u svome i njegovu zavičaju? Hoće li libar biti promoviran i u Metkoviću?
- Mislim da je Darijeva veličina u tome što u knjizi, baš kao i u njegovoj osobnosti, nema ni trunke osvetoljubivosti, mržnje niti želje za nečijim posramljivanjem. On sve vrijeme pripovijeda o sebi i o svojim životnim događajima, ali ujedno govori i o nama, o našem društvu i o jednom vremenu. Nimalo slučajno, ne navodi imena onih koji bi se trebali posramiti, ali zato nabraja imena svih onih koji su bili dobri prema njemu. Njegova je ljubav prema rodnom gradu veća od ičega, pa i od stvari koje su pojedinci koji u tom gradu i danas žive prema njemu i njegovoj obitelji svojevremeno činili. Kod iznošenja teških epizoda uvijek je naglašavao "neki ljudi", jer nipošto nije želio generalizirati. Mislim da bi knjiga svakako trebala biti promovirana u Metkoviću, jer taj grad to zaslužuje.
Očeva ljubav i podrška
Naravno, njegove nevolje nisu prestale odlaskom iz rodnoga grada. Dugo je i drugdje u Hrvatskoj za sobom vukao stigmu porijekla. Da bi se s tim mogao valjano nositi, morao je biti itekako snažan karakter. A opet, knjiga je puna svjedočanstava o njegovoj ranjivosti. Kako bi ga ti opisala?
- Jean Paul Sartre je pojašnjavajući svoju knjigu o francuskom piscu Jean Genetu ("Saint Genet, Actor and Martyr") naveo da je to pokušaj dokazivanja da genijalnost nije dar, nego izlaz koji netko pronađe u trenucima očaja. Mislim da je čitatelju jasno koliko su Darija upravo ti trenuci obilježili i oblikovali. Formirali su njegovu nogometnu igru, karakter i stav prema životu, iz njih je crpio motivaciju koja ga je dovela do nogometne besmrtnosti. Sve dolazi od drugih, piše Sartre, naša dječja nevinost također. Dariju su s devet godina oduzeli dječju nevinost i pravo da sebe vidi onako kako želi.
Poručili su mu da je drugačiji, da predstavlja sramotno i nepoželjno Drugo, koje ne prihvaćaju. No, on je, za razliku od Jeana Geneta koji je bio siroče, imao roditelje. Imao je oca koji je u njemu i dalje vidio ono što je samom sebi bio, jer pitanje identiteta jest što si (subjektivno) sebi, a što si (objektivno) drugima. Promjena stvarnosti dovela je do tranzicije u objektu.
Ovo je, između ostalog, i priča o tome koliko su očeva prisutnost, podrška i ljubav važne za razvoj samopouzdanja i samoprihvaćanja kod jednog dječaka. To je začuđujuće kada znamo da je Uzeir Srna svome sinu dao ono što od svog oca nije uspio dobiti.
Ova knjiga prilično odudara od literature iz iste žanrovske niše, dakle, od memoarskih zapisa svjetski poznatih sportaša. Jeste li Darijo i ti otpočetka htjeli ići u kontru tim očekivanjima?
- Samim time što je skupio hrabrost za ovu knjigu Darijo je bio spreman na iskorak. Mislim da smo imali sličan početni cilj, jer ni meni ni njemu na umu nije bila sportska biografija u kojoj će se sterilnim sportskim rječnikom nizati opisi pojedinih utakmica. Zbog činjenice da se obratio meni smatrala sam da želi drukčiju knjigu. U moru njegovih životnih događaja tražila sam način kojim ću ih prepričati, birala one koje treba uvrstiti i one koje treba izbaciti.
Pitanje identiteta
Obično se od nogometaša ne očekuje da široku javnost podučavaju o nekim važnim pitanjima kao što je, recimo, identitet. No ova se knjiga, među ostalim, ako ne i prije svega, može čitati i kao libar koji dojmljivo obrazlaže kako nacionalni identitet nije, ili barem nije uvijek, pitanje krvi i nasljeđa, nego stvar izbora. Očekuješ li da bi knjiga mogla razgoriti i neke ideološko-politikantske kontroverze?
- Pitanje identiteta jedna je od ključnih tema ove knjige. Vjerujem da smo otvorili i neke druge važne teme o kojima se nije pisalo, bar ne u književnom smislu, no hoće li potaknuti takve reakcije teško je sad predvidjeti.
Jesi li s pričom o Dariju Srni zaključila svoje bavljenje sportom i sportašima ili će se ono nastaviti nekim srodnim projektom? Na čemu trenutačno radiš, ne samo kao spisateljica, nego i u svojim ostalim zanimanjima, kao skladateljica, psihoterapeutkinja, novinarka?
- Rad na ovoj knjizi trajao je dvije godine, pa sad hvatam zalet za nove projekte. Nije slučajno da sam svojevremeno, zatvarajući jedno poglavlje svog života, napisala zbirku priča "Rašeljka i druge žene". Nogometni svijet je vrlo zahvalna tema, jer ljudske mane i vrline tamo su na steroidima. Vjerujem da ću se u budućnosti malo odmaknuti od te teme.