StoryEditorOCM
ForumUVOZ RADNIKA

Agencije posluju punom parom, samo iz ove dvije daleke zemlje stiže 4000 radnika! ‘Jagma za strancima postoji jer mnogi misle da ih se može izrabljivati...‘

Piše Mirela Goreta
17. lipnja 2022. - 16:23

Gosti stižu, apartmani se pune, polako se već daju naslutiti redovite ljetne gužve. Atmosfera u obalnim gradovima i mjestima nagovješćuje dobru turističku sezonu, koju iznajmljivači i hotelijeri dočekuju spremni, što se ne može reći za dobar dio ugostiteljskog sektora, koji na sve strane vapi za radnom snagom.

Zato se, što im prije samo koju godinu ne bi ni u ludilu palo na pamet, i sezonski ugostitelji posljednjih tjedana sve više okreću uvoznoj radnoj snazi s istoka. Onog Dalekog. No ni to im neće puno pomoći, smatra Sandy Protić, suosnivač zagrebačke tvrtke "Humble Hunters" i njezin direktor, koji je prije tri godine s poslovnim partnerom Dejanom Tornjanskim otvorio agenciju za zapošljavanje filipinskih i nepalskih radnika u Hrvatskoj i susjednim zemljama. Protić govori kako imaju vrhunske "recruitere" (engl. regrutere), koji provode selekcijske procese i vrše odabir kandidata u Kataru, Dubaiju i u Saudijskoj Arabiji, gdje su otvorili i tvrtke. Upravo otvaraju podružnice agencije u Nepalu i na Filipinima, gdje su dobili i licencije za poslovanje od tamošnjih vlada, uključujući i one na Bliskom istoku.

image

Sandy Protić

Goran Pirš Photography

Neki se ne mogu prilagoditi

– Prva godina poslovanja bila nam je najteža jer je upravo počela korona. Ali to je, prije tri godine, bila prilika za izgradnju pozicije na tržištu, jer prije pet godina Hrvatska još nije prihvaćala strance s Filipina ili one iz Nepala. Lani smo ukupno uvezli oko 2000 radnika, a samo u prva četiri mjeseca ove godine više od 1300. Ovu ćemo godinu završiti s između tri i četiri tisuće uvezenih radnika. Mogli smo i puno više, ali ne radimo sa svakim. Pazimo da je u pitanju renomirana tvrtka jer svaki čovjek, odakle god on bio, mora primiti plaću na vrijeme, treba imati adekvatan smještaj i topli obrok ili naknadu za njega. Sve radimo na preporuku, a naša najbolja preporuka je kvalitetna radna snaga – ističe Protić, čija se tvrtka bavi i privremenim zapošljavanjem, odnosno ustupanjem radnika (trenutačno imaju 320 zaposlenih što hrvatskih što stranih radnika, a lani su ih imali svega dvoje). S partnerom Tornjanskim pametno je procijenio tajming ulaska na tržište uvozne radne snage. Tornjanski se upravo bio vratio iz Amerike, gdje je stekao 11-godišnje iskustvo u istom poslu, radio s pripadnicima raznih naroda, pa im je start bio olakšan zbog činjenice što su znali dobro procijeniti iz kojih će zemalja angažirati radnike za ovdašnje tržište.

– Nažalost, ima naroda koji se ovdje nikako ne mogu prilagoditi. I to ne zbog njihovih radnih navika, nego je jedan od većih problema prehrana. Primjerice, to su Bangladeš, Šri Lanka, a Indija i Nepal su tu negdje na 50:50. Individualno je... Ako dolaze iz matičnih zemalja, a prethodno nemaju iskustva u nekim zemljama izvan njih, poput, primjerice, Katara, Dubaija, Saudijske Arabije..., onda imaju veliki problem prilagodbe. Jedu, što je njima tamo normalno, rukama, nemaju neke higijenske navike i sl. A to kod nas ne prolazi – objašnjava Protić, čija tvrtka 90 posto poslovanja zasniva na Filipincima, dok 10 posto radne snage stiže iz Nepala.

– Ali iz Nepala s iskustvom Bliskog istoka. Riječ je o profilima radnika kakve traži naše tržište. Ako se traže radnici u ugostiteljskom sektoru, onda ih selektiramo iz vrhunskih hotela s pet zvjezdica u Dubaiju, Kataru i Saudijskoj Arabiji. Radimo samo s obučenim radnicima jer ne želimo riskirati – objašnjava suosnivač "Humble Huntersa".

Selekciju većinom provode na Bliskom istoku, gdje je standard, po uzoru na europski, iznimno visok kako u građevinskom sektoru, tako i u metalnoj industriji i ugostiteljstvu. Riječ je o nišama koje Protićeva tvrtka ponajviše "pokriva" u Hrvatskoj, gdje surađuje isključivo s renomiranim tvrtkama, poput "Valamara", "Sunčanog Hvara", "Leda", "Fortenova grupe"... Vlasnici ugostiteljskih objekata, primjerice restorana, koji otvaraju vrata tri ljetna mjeseca, ne zanimaju ih.

– Mi se time ne bavimo jer je u pitanju prevelik rizik i za radnika i za nas. Padao bi nam renome... Stvorili smo brend na tržištima s kojih dovodimo radnu snagu i brzo bi se pročulo kada bi se tamo vraćali ljudi koji su u Hrvatskoj bili oštećeni na bilo koji način, da nisu primili plaću ili da je njih 20 spavalo u prostoru od 10 metara četvornih. A to i jest najveći problem Hrvatske.

Velika je razlika između renomiranih tvrtki i onih koje to nisu. Jedna slika Hrvatske je ekstremno dobra, a druga ekstremno loša. Netko pruža smještaj kakav bi dao svojoj djeci, a drugi ne bi. Primjerice, zovu nas neki ugostitelji 1. lipnja i traže vrhunskog kuhara. Pa kako?! Vrhunski kuhar inače najkasnije 1. siječnja zna gdje će raditi ovu sezonu. Ali dotični kažu da im ipak dovedemo nekoga izvana. I mi pitamo koliku bi plaću dali. Onda oni kažu: "Pa, eto, on je stranac, negdje pet, pet i pol tisuća kuna." Najprije kasno traži, a onda još obezvrjeđuje rad toga kuhara kojega bi angažirao – zgraža se Protić na modus operandi nekih sezonskih ugostitelja. Pa govori kako su u Hrvatsku doveli filipinske konobare koji vrhunski govore engleski jezik...

image

Sklopili su ugovore s velikim kompanijama

Shutterstock

Plaćali bi samo tri mjeseca

– Filipinci uz to jako brze uče hrvatski, baš brzo kopčaju i za mjesec dana već sve polove tipa "Dobar dan", "Izvolite", "Želite kavu s toplim ili hladnim mlijekom?"... Međutim, hrvatski turizam se oslanja na tri mjeseca i ugostitelji bi doveli čovjeka 1. lipnja, a neće ga dovesti 1. svibnja da ga uhoda u posao. To ne žele platiti, žele da im striktno od dana otvaranja objekta dođe uhodan stranac i da govori hrvatski jezik. A to ne može. Uz to nude posao svega tri mjeseca – kaže Sandy Protić, prisjećajući se kako ove zime u agenciji nisu mogli živjeti od zvonjave telefona zbog ekstremno velikog pritiska u potražnji za sezonskom radnom snagom – sobaricama, pomoćnim osobljem u kuhinji, radnicima na održavanju...

– Mi smo još 1. ožujka zaustavili posredovanje za ugostiteljski sektor zato što smo s najvećim partnerima potpisali ugovore početkom godine i pripremili sve za dolazak kvalitetne radne snage. Možemo mi i sada upumpati još 1000 uvoznih radnika u ugostiteljstvo, ali to neće biti ni provjereni ni kvalificirani ljudi koji mogu raditi po hrvatskim standardima. I zato to ne činimo – objašnjava naš sugovornik. Na sezoni će se, uvjeren je, itekako osjetiti nedostatak radne snage, pa svi oni koji je traže tek sada i misle da "imaju rješenje koje tek dolazi, moraju znati da nemaju rješenje". Riječ je o radnicima koji većinom dolaze iz Indije, Nepala ili Bangladeša, a dovode ih tzv. agenti, jer je u posljednjih godinu dana, navodi Protić, u Hrvatskoj otvoreno čak 300 agencija za posredovanje u zapošljavanju!

Zamijetili smo i sami, pripremajući se za razgovor, kako u raznoraznim Facebook grupama sve pršti od posrednika. Oglašavaju se brojevi mobitela agenata, i hrvatski, i bosanski, i srpski, ostavljaju se gmail adrese za slanje CV-ja, već na prvi pogled čini se – bit će varanja i zavlačenja na sve strane. Probleme u vlastitoj poslovnoj niši uočili su i u Protićevoj agenciji pa su prije mjesec i pol dana inicirali sastanak u MUP-u, gdje ih je primio Žarko Katić, državni tajnik za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove.

– Upozorili smo da se na tržištu pojavilo jako puno agencija koje nisu licencirane, jer licencija ne postoji. Vi imate samo papir od Mirovinskog da možete raditi agencijski posao. Doslovno, imate danas kafić, sutra prenamijenite djelatnost i postanete agencija. A licencija bi donijela odgovornost... Zato danas imamo jako puno bjegova preko naših granica. Ljudi iz Nepala, Bangladeša, Indije nemilosrdno bježe i to nitko ne može kontrolirati. Za to nije kriv MUP, sami smo sebi krivi, jer danas svatko vidi priliku da bude agencija. Ti ljudi dođu ovamo izdaleka preko tih tzv. agenata, često budu i izvarani, i onda bježe u Europu – tumači Protić i predviđa kako će sezona "pasti" zbog izostanka radne snage. Nije više u pitanju ni cijena rada, jer nude se i nešto više plaće, ali mnogi su naprosto debelo izvarani tijekom proteklih godina. Sve se sada naslagalo – osim boljke s iseljavanjem, svoje je učinila i globalna kriza, tu su i posljedice pandemije, rat u Ukrajini... Ova će sezona, čini se, biti sjecište svih dugogodišnjih, nagomilanih problema u Hrvatskoj, na koje su dodatno "legli" i oni izvana.

Krađe radnika

– Svi koji su se na vrijeme pripremili, koji su naručivali radnike u prosincu ili siječnju, imat će ih na vrijeme. Jednostavno, proces traje 60 – 90 dana; treba, među ostalim, ishoditi radne dozvole, pa vizni režim, ima toga dosta... Inače, MUP i HZZ fantastično obavljaju svoj posao i pravodobno izdaju dozvole, no poslodavci su ti koji ih kasno traže i ne planiraju na vrijeme. Zato se bojim da će ove godine biti puno krađe radnika između hrvatskih tvrtki. Imat ćete onoga koji se na vrijeme pripremio i doveo sebi radnika, a na drugoj strani gazdu koji, primjerice, želi na tri mjeseca otvoriti fast food negdje na obali. Uložio je nekakav novac u taj posao, ali nema radnika i spreman je toga naručenog radnika vrbovati, a vrbovanje kod stranaca nije baš jednostavno. Stranac može, kao i Hrvat, primjerice, dati 1. srpnja otkaz na poslu radi kojega je došao ovamo i otići raditi kod drugog poslodavca. Ali to je siva zona, jer se najprije treba odjaviti s radnom dozvolom, pa mu je potrebno izdati novu. To je potencijalno velik problem rada na crno. Nova radna dozvola ne može se dobiti unutar 30 dana, a sezona ide. Zato država treba štititi poslodavca koji je na vrijeme sebi uveo kvalificiranu radnu snagu – mišljenja je Sandy Protić. Bez obzira što se bavi uvozom radne snage izdaleka i njegova je agencija u tom poslu sve uspješnija i uspješnija, otvoreno govori kako bi se u jednu istinu lako mogao zakleti.

– Kvalitetan hrvatski radnik je nezamjenjiv u bilo kojem poslu, u bilo kojoj državi. Znači, hrvatski radnik danas može otići na Novi Zeland i tamo će postati voditelj. Hrvatski konobar danas 20 stolova drži sam. Filipinac to ne može. Pa da su tu pored njega njegovi Filipinci, braća mu, on ne bi mogao držati tih 20 stolova. To je ta razlika. Ljudi iz Hrvatske, općenito s područja Balkana, strašno su nadareni i sposobni. No mi očigledno u sebi imamo neku crtu koju ne možemo prijeći. Kad pogledate strukturu u upravama naših velikih tvrtki, u njima sjede stranci. A kad pogledate tko je direktor, uvijek je to Hrvat. Dakle, mi smo superoperativci, ali nismo dobri vođe – dolazi do zaključka Protić. Smeta mu što Hrvati na vlastitim pogreškama moraju učiti kako se odnositi prema radniku.

– Kad budemo naučili cijeniti hrvatskog radnika, onda ćemo cijeniti i stranca. Ne, mi nismo pametni pa da smo išli kopirati Nijemce ili Švicarce, jer mi smo tvrdoglavi, mi ćemo sami odlučivati, mi ćemo ovako i onako... Evo, ovako poput ovoga gazde koji bi angažirao stranog kuhara za pet tisuća kuna kako bi na njemu zaradio još pet ili deset. A još nam, k tome, sezona traje svega tri mjeseca. Zašto u Hrvatskoj ne bi trajala 12 mjeseci?! Zašto Venecija radi 12 mjeseci, a Dubrovnik ne? A 200 kilometara udaljena od nas! Suludo. Pa, pobogu, kopirajte onda Italiju.

Stranci rade za pet-šest tisuća kuna

– Agencijska provizija prema krajnjem klijentu je između jedne i tri bruto plaće. Ugovor se potpisuje koliko traje radna dozvola, a traje 12 mjeseci i može se obnavljati. Nema ograničenja. Neki naši zadovoljni radnici su već i po tri godine ovdje, u istim tvrtkama. U većini imaju jednake plaće kao Hrvati, jer ne želimo rušiti cijenu rada u Hrvatskoj – govori suvlasnik agencije "Humble Hunters".

Strani radnici u Hrvatskoj u prosjeku zarađuju pet-šest tisuća kuna neto, no prihodi im, naravno, ovise o radnim mjestima i pozicijama, pa tako ima i zavarivača koji zarađuju više od deset tisuća kuna.

Koliko Filipinci uspiju poslati kući od plaće? – zanima nas.

– Oko 90 posto zarađenog jer imaju osiguran smještaj i topli obrok ili za njega dobiju iznos na plaći, što je negdje između 400 i 800 kuna mjesečno. Ne žive ni oni na Filipinima od dva dolara dnevno, tamošnja plaća je između tisuću i dvije tisuće kuna. U svakom slučaju, ovdje sigurno dolaze na veću plaću, ali još je jedan važan razlog. Njih je tamo 110 milijuna i nemaju poslova za toliki broj ljudi. Zato imaju 10-15 milijuna ljudi koji danas traže posao. A kad nemate ni 1000 kuna, onda je nekom s Filipina dobro otići i u Bangladeš jer nema ništa. A kamoli onda u Hrvatsku, gdje može zaraditi pet ili šest tisuća kuna.

Engleski ne znaju ni naši

– Najveći problem je komunikacija. Naši klijenti očekuju da dođu ljudi s vrhunskim znanjem engleskoga. Mi ih selektiramo i dovedemo, ali uprave velikih tvrtki ne znaju da njihovi voditelji, najčešće ljudi u 40-ima, koji rade na nekim šefovskim pozicijama, ne govore engleski jezik. Najveći problem nam se događao u građevinarstvu. Dovedemo majstore koji su radili nebodere u Dubaiju i Kataru. Reći da ti ljudi ne znaju raditi, nije lijepo. Kad dođu, netko ih treba preuzeti, neki lider ili supervizor ili voditelj grupe. I kad ih preuzme, gazda gradilišta nam se javlja u stilu: "Što si nam to doveo? Oni ništa ne znaju?" Iziđemo na teren, provjerimo što je bilo i dođe voditelj posla na gradilištu i kaže: "Što da im ja sad govorim kaj da rade?" Ne zna engleski... I još kaže: "Oni samo stoje." Pa da, stoje, jer čekaju njegovu naredbu. Taj radnik neće, pogotovo prvih dana, ništa poduzimati bez naredbe. Hoće za tri mjeseca, ali u startu ne.

U našim dućanima nemaju svoju hranu

– Radnici koji ovdje preko nas dođu raditi jako su sretni i zahvalni, Filipinci pogotovo. Oni su inače jako ponizan narod. To je prilika Hrvatskoj da i mi shvatimo da imamo rješenje. Trenutačno krpamo rupe, a kroz dvije, tri ili četiri godine ćemo ih, nadam se, do kraja pokrpati. I koliko god se ti ljudi moraju nama prilagoditi, moramo i mi njima. Primjerice, oni teško ovdje nabavljaju hranu koju žele jesti, jer trgovački lanci ne nude takve proizvode. A bilo bi ih dobro uvoziti, jer sretan i zadovoljan radnik znači i kvalitetno obavljen posao.

13. studeni 2024 14:52