Sunce je pomalo već gubilo svoj rumeni sjaj kada je u uskoj uličici na nevidljivoj granici virskih naselja Lučica i Sridnje kućice pred obiteljskom kućom Pavličeka upaljen zvučnik s CD playerom. Na visokim stolcima u dvorištu dvokatne kuće bili su postavljeni pladnjevi s primamljivim zalogajčićima i osvježavajući napitci. Uz ogradne zidove i širom kućnog dvorišta stajale su umjetničke slike, akrili i ulja na platnu s raskošnim zlatnim okvirima. Grickalice i kolači također su čekali na goste. U ulici Lučica XL na kućnom broju 14 sve je bilo spremno za izložbu.
- Ovo je moja prva virska izložba. Dosad sam izložbe imao u Njemačkoj i Srbiji, a bilo ih je šezdeset, sedamdeset, ne znam točno koliko. To sam odrađivao s pripremama, a ova je ispala spontana za moje drage susjede. Trebamo se družiti i veseliti - kaže Otto Pavliček, odnosno Pavlicek u transkripciji na njemačkom jeziku i dokumentima iz Münchena. Herr Otto je njemački akademski slikar, potomak jugoslavenskih Folksdojčera (Volksdeutschen) koji je 1962. kao dvadesetogodišnjak napustio rodnu zapadnobačku Crvenku u Srbiji i s roditeljima preselio u Njemačku. Otto Pavlicek ima okruglih 80 godina, puno životnog i ponekad previše gorkog iskustva, ali je kao slikar jedva zašao u punoljetstvo. Iako se u mladosti likovno školovao prvo u Novom Sadu, a potom završio umjetničku akademiju u Darmstadtu, Pavlicek je umjesto umjetnošću bio prisiljen baviti se obiteljskim ugostiteljsko-pekarskim biznisom. Žudeći za samostalnošću kasnije se bavio drugim poslovima.
- Imao sam kafanu u očevoj kući, a onda sam otišao - kaže Pavlicek. Preselio se iz bavarskog gradića Geretsrieda u München i početkom 1990-ih kupio četverokatnu zgradu s trideset i dvije sobe i tri stana u prizemlju. Sobe je iznajmljivao bolesnicima, rehabilitiranim ovisnicima, socijalnim slučajevima i bivšim zatvorenicima koje mu je transferirala gradska služba. Bio je još domski upravitelj, da bi potom u ustanovama čuvao i njegovao starije osobe. O tom vremenu, uspomenama i događajima govori njegovo prozno djelo Wohnheim Gundelstraße: Tagebuch eines Heimleiters (Dom Gundelstrasse: Dnevnik jednog upravitelja).
- Neki su mi štićenici – kaže Otto široko šireći ruke – umrli na ovim prstima. Ponovno i ponosno slika posljednjih petnaest godina kada je na nagovor sina Roberta prikupio slike
spremljene u podrum te organizirao svoju prvu samostalnu izložbu. Slika koloristički vrlo živo i plastično, pa mu nije bio problem oslikati čak i satelitsku antenu koju je predstavio na izložbi u sjedištu minhenskog internetskog portala Isarbote.
- Nisam mogao živjeti od slikarstva u mladosti, jer mi je otac zabranjivao slikanje. Govorio mi je da ne mislim da sam neki novi Rembrandt te da trebam raditi kao pekar, dok mi je stariji brat uništavao radove. Željeli su da im se pridružim u obiteljskom poslu. Tada sam prestao slikati - doza je životne gorčine koju iznosi Pavlicek. Tako iz dubine Pavlicekove duše izbijaju punokrvni arhetipovi smješteni u bizarne krajolike. Na prvo gledanje na platnima herr Otta dominira koloristički pogled na svijet; iz zlatnih okvira i crne pozadine izbijaju šareni izlomljeni i iskrivljeni oblici, poneke domaće životinje poput krava, mačaka i malenih mopsova, mekano i valovito savinute kuće te ljudi s minimalnim, gotovo karikaturalnim crtama lica. Njihovi zaokruženi prazni pogledi u volumenu i odsutnost duha posebnost su koja je Otta – uz sve druge likovne kvalitete – vinula među zvijezde njemačkog slikarstva. O Pavliceku je pisao Donauschwaben Zeitung napominjući kako se njegove „šarene slike guraju u prvi plan; žele privući pozornost i biti viđene“, a odlikuju ih „bizarni krajolici, fantastične zgrade, figure iz snova, uhvaćene u ulju i akrilu, na drvenim pločama i platnu“. Pavlicek nije privukao samo pažnju njemačkih medija i likovne kritike, nego i slavnih osoba. Njegove slike posjeduju francuska filmska diva Brigitte Bardot i ugledna donjorajnska aristokratska obitelj Schaesberg, potomci srednjevjekovnog plemstva koje su Habsburzi uzdigli u grofove Svetog Rimskog Carstva. Pavlicekove slike prodane su diljem Njemačke, Srbije, Mađarske i Kazahstana, a ima ih i u Sjedinjenim Američkim Državama.
- Kada mi je sin Robert donio osamdesetak godina staru drvenu ploču iz podruma na kojoj sam tada nakon dugo, dugo vremena ponovno počeo slikati, odmah sam naslikao ausländere. Vanzemaljce. Nekima je to bilo smiješno, pa su koješta pisali o meni, ali su zato neki kritičari pisali da sam slikar između zlata i genija. Htio sam biti drukčiji slikar i donijeti nešto novo. Likovna opsesija s iskrivljenim kućama i vanzemaljcima je moja originalna ideja. Po tomu sam poznat - govori njemački slikar pokazujući svoje radove smještene na gornjem katu kuće. Tamo se nad ulaznim vratima predsoblja nalazi tabla s natpisom Atelier K. M. Pavle (Kunstmaler Pavle), dok se pod katom u dvorištu već bilo okupilo trideset do četrdeset posjetitelja izložbe. Susjedi, prijatelji, poznanici iz ulice i razigrana djeca znatiželjno su razgledavali slike, a izložbu su posjetili i turisti iz Mađarske koje je privukao žamor. Mađari su oduševljeni slikama, a Pavlicek s njima priča na mađarskom jeziku koji je naučio još u djetinjstvu od svoje majke Mađarice. Kuću u ulici Lučica XL u kojoj se nalazi atelier, Otto Pavlicek je kupio prošle godine od prijatelja Marije i Jerka Garića, pa sada sa sinom
Robertom – inače poznatim minhenskim frizerom u čiji barber shop dolaze mnoge slavne osobe iz svijeta sporta, automobilizma, estrade, kulture i politike – suprugom Jelisavetom i nevjestom Mirom, uživa na otoku. Kćerka Christine trenutno je u Njemačkoj.
- U Viru nam je fantastično. Uživamo u odmoru i životu na otoku. Željeli smo imati obiteljsku kuću gdje provodimo ljeto. Obišli smo mnoga mjesta, ali nam se Vir najviše sviđa - govori Robert dok snima otvaranje izložbe i fotografira oca sa susjedima. Robertova supruga Mira rodom je iz Kazahstana, a njezin brat bio je na naslovnici globalno poznatog američkog news magazina Time kao uspješan investicijski bankar i matematičar. U obitelji Pavlicek sve je nekako prožeto slavom i slavnima. Slavan je također bio Pavlicekov imenjak i prezimenjak Otto Petrus Pavlicek koji se u prvoj polovici 20. stoljeća u Wroclawu, Parizu, Londonu, Brnu i Pragu također bavio slikarstvom. Njegova bista ukrašava franjevačku crkvu svetog Jeronima u Beču.
- Možda smo u rodu. Zanimljivo je kako je on nekad bio ono što sam ja sada, slikar - kaže Otto. Slavna je i Opatija u kojoj su Pavlicekovi dosad uglavnom ljetovali, a kada je supruga Jelisaveta poželjela imati vlastitu kuću na moru, izbor ja pao na Vir. Sada u Viru organiziraju izložbu, pa su gosti ispunili izložbeni prostor na katu i dvorištu kuće.
- Dobre su slike, neke mi se više sviđaju, a neke malo manje - diplomatsko je viđenje susjeda Andrije Vukovića iz Siska koji je kuću na Viru napravio još 1987. Starinom na otoku hvali se i susjed Slavko Jukić, šofer Liburnije na pravcu od Vira do Zadra i obrnuto. Slavkov otac Josip Jukić, dodaje ponosni sin, napravio je sve kuće u ulici. Iz jedne je upravo izašla Marijana Kuliš koja je došla u posjet prijateljima. A kada je već tu, dala se nagovoriti, uhvatila se mikrofona i zapjevala uz postavljeni zvučnik s CD playerom.
- Nije problem, za sto ojra ću napraviti bilo što - šali se Marijana.
- Vir je poput sna. Ljudi su tako divni i prijazni, uvijek s nekim popričam i popijem kaficu ili rakiju. Volim se družiti sa susjedima - govori domaćin izložbe dok mobitelom snima svoje goste. Marijana pjeva, susjedi plešu, uz ogradu i dvorište kuće razliježe se šarenilo u crnoj pozadini i zlatnim okvirima. Jedino Ottov mops Floki glasno prosvjeduje iz zatvorene sobe na katu. Izložba je uspjela.