Sve su teorije urote imbecilne, no u oštroj konkurenciji zavjereničkih budalaština jedna ipak upadljivo strši nad ostalima.
Za nju sam saznao tek ovih dana, čitajući jedan politički triler u kojemu je narator, nabrajajući zaumne scenarije u koje nezanemariv broj ljudi vjeruje, spomenuo i teoriju da Finska ne postoji: država toga imena koju naseljava neki osebujni narod s još osebujnijim jezikom, naprosto je izmišljotina.
Kad bi Putinu trebale bilo kakve izlike za osvajanje tuđeg teritorija, ova bi mu došla kao naručena. Mrtav-hladan mogao bi reći: “Koja invazija, kakva okupacija, kad te zemlje uopće nema?!”
Forenzičku analizu ove teorije relativno je lako provesti. Ljudi s viškom entuzijazma i slobodnoga vremena to su već učinili, ustanovivši ne samo njezino porijeklo, nego i sasvim konkretni datum njezina rođenja. Ne pitajte me za detalje, jer sam kroz tekstove o stvaranju jedne geopolitičke zavjere samo preletio, ali stvari stoje otprilike ovako.
Prije samo sedam godina jedan se mladić, stanoviti Jack, na internetu požalio kako njegov otac čvrsto vjeruje da je Finska mit, a ne država. Poneko mu je sućutno uzvratio prigodnim komentarom i pružio digitalnu potporu u formi prikladnog emotikona.
Zašto Finske nema?
No, bilo je i onih koji su ćaćinu besidu shvatili kao što je i red, kao Sveto pismo u koje se ne smije sumnjati. Oni su otišli i korak dalje, u stvari barem kilometar ili dva dalje, pa razvili cijelu kompliciranu teoriju koja objašnjava zašto Finske nema i zašto se neki toliko trude zataškati tu jednostavnu istinu.
Iza svega stoje mračni interesi, neka vrsta poganog savezništva između Japana i Rusije, a priča uključuje ribolovne pošte i kvote, transibirsku željeznicu i Nokiu koja kao pravna osoba servisira i pokriva opačinu radi koje su izmišljeni jedna zemlja i jedan narod kojih zapravo nema.
Otkad sam čuo za rašireno vjerovanje da je Finska stvarna koliko i Međuzemlje ili Liliput, opsjeda me pitanje kako bi ljudi koji tu vjeru ispovijedaju reagirali da su imali priliku čuti kako Zoran Milanović svoju podršku ulasku Švedske i Finske u NATO uvjetuje revizijom izbornog zakona u BiH. Dobrodušnije među njima vjerojatno bi rastužila spoznaja da na čelu jedne europske države stoji čovjek koji nema veze s pameću. Jer, pobogu, kakva Finska, kakvi bakrači?!
Doduše, čovjek ne mora dijeliti kretensku vjeru da na sjeveru Europe ne postoji geopolitički entitet napučen ne prevelikim, ali ipak znakovitim brojem ljudi koji se sporazumijevaju na nama kriptičnom, čudnom i neusporedivom jeziku. Čak i oni – a nadam se da su još uvijek većina – koji se bez zadrške pouzdaju u službene zemljopisne karte i globuse, često i s ozbiljnim razlogom propituju čvrstoću veza između Zorana Milanovića i pameti kao takve. Ta propitivanja ne traju, međutim, osobito dugo, jer se željena čvrstoća začas razotkrije kao puki mit, ne manji od onoga da ima Finske.
Prije nekoliko dana svemrežjem se raširila snimka Mladena Grdovića kako oduzet od alkohola tetura i pada po pozornici. Nijednu osobu iz moje okoline, koju sam čuo da dotičnu snimku komentira, prizor nije nasmijao. Upravo suprotno, svih ih je iskreno potresao. I ta me činjenica ispunjava ponosom.
A onda mi bude malo lakše...
Naravno da nam idiota koji se radosno naslađuju tuđoj agoniji nikad nije falilo niti će nam faliti, ali je utješno znati da ih barem u moj blizini nema. Gledati koprcanje čovjeka koji nije kadar osoviti se na noge i zaokružiti barem jednu suvislu rečenicu, za sve je pristojne ljude uznemirujuće i tužno iskustvo.
Koliko uznemirujuće i tužno? Pa ako mene pitate, upravo onoliko koliko i slušati Milanovića svakoga dana kako mitraljira u mikrofon kao maksim po diviziji. Iskreno, između beznadno alkoholiziranog pjevača koji nije kadar artikulirati ni slogove, a kamoli riječi, i predsjednika Republike koji desetljećima potiskivane frustracije obilno izlijeva u mikrofon umjesto u kantu, ne vidim veliku razliku.
Obojica mi se čine podjednako udaljeni od pameti. Samo što siroti Grdović za to ima i neko opravdanje, dapače dva: pijan je i pjevač je. Ne želim, naravno, reći kako se pamet i pjevanje uzajamno isključuju, samo hoću podvući kako on kao privatni estradni poduzetnik sve što radi, radi za svoj brk i na svoju eventualnu štetu, za razliku od predsjednika koji laprda o našemu trošku.
Ponekad, zapravo sve češće, o njemu – Milanoviću, a ne Grdoviću - volim razmišljati kao što zagovornici teorija zavjere razmišljaju o Finskoj: nema ga, on ne postoji, nije stvaran, nego je izmišljen. Pa mi bude malo lakše.