„Sve sam pare potrošio, ooooj!“, prolomila se ujutro pjesma iz Kule Janković Stojana u Islamu Grčkom.
Glasova je mnogo. Pjevači zapravo ojkaju. Jutro, tišina, sa kata povijesnog objekta u Islamu Grčkom nepogrešivo se čuje ojkalica. Tko ju izvodi?
„Ajde ženo da se podijelimo, možda ćemo bolje da živimo, oooooj!“
Penjemo se na kat kompleksa Kule Jankovića, povijesnog dobra u vlasništvu obitelji Desnica, te zatičemo izvođače: 15 Poljaka! Ojkaju. „Širi nam se naše kolo malo, da je veće ne bi ni valjalo...“
Oj!
Iz grupe se izdvajaju i prilaze nam voditelji, Zofia Zaborowska i Kacper Siejkowski, Poljaci u dobi od 26 i 29 godina, supružnici koji su prije nekoliko godina u rodnom Krakówu čuli snimku ojkanja, oduševili se i odlučili ga naučiti. Zofia je u Krakówu završila studij etnologije i kulturne antropologije, a Kacper je arheolog i muzikolog. Danas, nakon nekoliko godina ustrajnog rada, ojkaju toliko dobro da su izdali svoj CD nazvan „Lada“, a u Kulu Janković Stojana doveli su grupu Poljaka koji doslovno mukotrpno uče ojkati, i to na njima stranom jeziku.
Ojkanje spada u nematerijalna kulturna dobra upisana na UNESCO-ovu listu kulturne baštine, gdje je kao jednako vrijedna stavljena "uz bok" procesiji "Za križen" na Hvaru, hrvatskom čipkarstvu, nijemom kolu, klapskom pjevanju, Sinjskoj alci...
- Nemojte ni pitati koliko nam je u početku bilo teško. Ojkanje nam je možda najteži zadatak koji smo odlučili savladati. Za nas je takvo pjevanje vrsta tajne koju smo željeli otkriti. To su zvuci iz prirode. To su najarhaičniji mogući napjevi, najstariji način pjevanja u dinarskoj zoni – kaže nam Kacper Siejkowski.
Ojkanje su Zofia i Kacper čuli slučajno, kao studenti u Krakówu, surfajući internetom. Zainteresirao ih je napjev i pronašli su da se radi o CD-u „Žegar živi.“
- Počeli smo istraživati. Učiti o Bukovici. Ojkalica ili groktalica; ili pak na hrvatskom ojkanje, to nas je impresioniralo. Kako uspijevaju tako pjevati? Kako se to radi? Shvatili smo da je titranje glasnicama samo dio te vještine, jer smo se jako trudili da je i sami savladamo – kažu nam Zofia i Kacper.
- Zofia je nakon nekog vremena rekla: „Idemo tamo!“ Pa i ja sam želio upoznati kulturu i tradiciju kraja koji ima takve napjeve. Bili smo studenti, bez novaca, pa smo iz Krakówa sve do Rijeke stigli auto-stopom. Imali smo šator u kojem smo spavali. Od Rijeke je bilo najteže, nekako smo došli do Jasenica, pa pješke do Obrovca na visokoj temperaturi, s ruksacima... U Obrovcu smo našli napušteni autobusni kolodvor i tamo smo spavali. Entuzijazam da stignemo u Žegar i nađemo ljude koji ojkaju nije se smanjio ni trenutka – ispričali su nam mladi Poljaci. Obrovac je bio „prekretnica“, jer je Zofia, hodajući kanjonom rijeke Zrmanje, zaojkala „Kad zapjevam ja i seja mila, dolina se dolini oziva“. Svoje ojkanje snimila je mobitelom i stavila na svoju Facebook stranicu.
- Što pješice, što auto-stopom, stigli smo u Žegar. Tko ojka? Nitko, kažu nam. No pustila sam moju snimku ojkanja i odveli su nas kod Obrada Milića. Pa on je majstor ojkanja! „Ja sam Obrad Milić iz sela Žegara; Ravnog nema u deset kotara!“, prolomio se tada Bukovicom njegov glas, a za mene su kazali da „Mala cura iz Poljske grokti nevjerojatno“ – priča Zofia, svjedok kako bez ogromnog entuzijazma i upornosti nema ni rezultata. Nakon silnog truda još u Poljskoj da nauče ojkanje, te mukotrpnog i upornog putovanja do Žegara i novog učenja, danas Zofia i Kacper, uz Aleksandru Mrozowsku, imaju svoj CD.
- Da „mala iz Poljske grokti nevjerojatno“, što mi je otvorilo put učenju i prihvaćanju od strane pjevača, kazala je Svetlana Spajić, koja također pjeva na CD-u „Žegar živi“ i poznata je izvođačica tradicionalnih napjeva. No otkrili smo da se ovi napjevi njeguju i u Vojvodini, gdje žive brojni Bukovčani – kazala je Zofia Zaborowska. U nekim vojvođanskim mjestima djeluju KUD-ovi, poput „Krila Bukovice“, koji već desetljećima njeguju ojkanje i druge običaje iz rodnih krajeva Bukovice.
- Najstariji zapis ojkanja u Bukovici potječe iz 17. stoljeća. To je ogromno bogatstvo koje ovdje imate – kazao je Kacper, čudeći se da „ljudi iz gradova“ ne odlaze u sela u Bukovicu i ne bave se tradicijskim vrijednostima, ne zapisuju, ne uče. U Poljskoj, kaže, to se marljivo radi. U Hrvatskoj su, preko projekta „Duga iznad Krke“ kojim su se organizirale radionice ojkanja, upoznali Iliju Krnetu, koji je, kažu, veliki entuzijast u nastojanju da se tradicija sačuva.
Zofia i Kacper u Poljskoj drže radionice ojkanja. Zainteresiranih je mnogo.
U Kuli Janković Stojana u Islamu Grčkom također drže radionice, ali opet – Poljacima.
- Nije bilo posebnog razloga da dolazimo baš u Kulu, osim što smo ostali bez daha kada smo je prvi put vidjeli. Obišli smo je i u razgovoru s potomcima vlasnika, obitelji Desnica i Žerjavić, izložili ideju da ovdje organiziramo radionice ojkanja. Tako je krenulo – kažu mladi Poljaci, čije ojkanje odzvanja i zaustavlja rijetke prolaznike.
Zofia i Kacper već dobro govore hrvatski. A polaznici radionice ojkanja, znaju li što pjevaju?
Zapravo i ne znaju. Objašnjeno im je osnovno značenje pjesme, ali ne i svaka riječ. Svejedno, pjevaju kao da im je to materinji jezik. Ojkaju kao da su rođeni ovdje. U Islamu nam tradiciju ojkanja čuvaju Poljaci...