Postaju li amandmani na gradski proračun univerzalni alibi ne samo za krah Liburnije i rupe na zadarskim cestama, nego i za sve što krene po zlu?

Čini se da će kataklizma u zadarskom (pri)gradskom prijevozniku, zahvaljujući udruženim naporima gradske vlasti i direktora Edvina Šimunova, u posljednji čas biti izbjegnuta! „Liburnija” je čudesno pronašla dovoljno unutarnjih rezervi da preživi uvođenje besplatnih pokaza još nekim kategorijama građana.

Alarm „na tri” upalio je gradonačelnik Branko Dukić jer „zadnje dvije godine zbog pandemije Liburnija ima poteškoća u funkcioniranju, promet je pao za 30 posto i samo zahvaljujući državnim i gradskim potporama tvrtka održava sadašnji model poslovanja”. Smanjenjem proračunskih sredstava za 1,7 milijuna kuna, „Liburniju” se dovelo u očajnu poziciju jer gradska tvrtka, kaže dalje Dukić, „ovoliko enormnim smanjenjem kapitalne pomoći može opstati najviše šest, možda sedam mjeseci”, a ako ne dobije državne potpore „Liburnija” će voziti u potpuni kolaps.

Analiza Branka Dukića i njegovog tima je vjerojatno točna, ali je najzanimljivije objašnjenje izvršne vlasti o uzrocima koji su doveli do „bušenja guma” gradskog prijevoznika. To je, uvjeren je Dukić, izravna odgovornost – lokalne opozicije! Svojim ”podizanjem ruku za razne amandmane” doveli su do toga da je „jedna od većih šteta i problema u redovitom poslovanju nanesena upravo tvrtki Liburnija”.

-”Upozoravali smo predlagatelje amandmana - proračun mora biti izbalansiran, racionalan, sveobuhvatan”, poručuje Dukić ne odgovarajući na pitanje znači li to da sada proračun nije „izbalansiran, racionalan, sveobuhvatan”, pa se od opozicije traži odgovor na pitanje – odakle će vozači i kondukteri dobivati plaću, a građani prijevoz?!

Nalazi li se u primjeru „Liburnije” obrazac putem kojeg gradska izvršna vlast misli objasniti sve buduće poteškoće u funkcioniranju bilo kojeg segmenta „gradskog života”? Je li to univerzalna čarobna formula za objašnjavanje svih nedaće u sljedećih deset mjeseci? Za sve će, dok na red ne dođe idući proračun, biti kriva opozicija i njeno suludo gomilanje amandmana na proračun?

Ubrzo, iza Dukića, za tom je formulom posegnuo i komunalni pročelnik Robertino Dujela koji je izjavio da je „brojnim amandmanima na predloženi proračun gradonačelnika održavanje javnih površina izravno ostalo bez planiranih 1,7 milijuna kuna iz komunalne naknade”. Logično, zbog kržljanja komunalnog održavanja, krivci su, znate već, opozicija i amandmani.

Da među usvojenim opozicijskim amandmanima ima i onih za koje vam je iz aviona jasno da spadaju u rubrike populizma i svojevrsnog političkog egzibicionizma, ali – stoje li stvari zaista tako?

Od trenutka kada su amandmani usvojeni, oni su, ma koliko suludi bili, prestali postojati kao „zasebna priča” i postali su sastavni dio proračuna. Ako su postali sastavni dio proračuna, a očigledno jesu, svako naknadno inzistiranje na pojedinačnim amandmanima kao uzroku svih aktualnih i budućih nedaća, samo je nastavak jeftine političke borbe preko ključnog gradskog dokumenta kojega su prihvatili i dovoljan dio opozicije i Branko Dukić.

Gradonačelnik je imao izbor: mogao je odbaciti svaki pojedinačni opozicijski amandman i striktno ostati pri svom prijedlogu proračuna, ali to nije uradio jer se željelo izbjeći izbore. Prihvatio ih je točno onoliko koliko mu je trebalo da mu proračun dobije potrebnu većinu! Zato se amandmani i njihovi podnositelji, poslije nego što ih je izvršna vlast sve zajedno progutala, više ne bi smjeli pojavljivati kao opravdavajući alibi za sve što može poći krivo.

U protivnom će kohabitacijska priča bez čvrsto definirane većine u Gradskom vijeću, s pripadajućim razgovorima i dogovorima, doživjeti brzu degeneraciju i dobiti svoj pervertirani odraz u političkoj mantri „OK momci, pristali smo na sve vaše nebuloze, pa smo od sada mi zaslužni za sve dobro, a vi ste krivi za sve loše”. I zajedno idemo dalje, najmanje do novog proračuna...

A on će, je li, biti  „izbalansiran, racionalan, sveobuhvatan”.