Svatko u Zadru zna gdje je Varoš – dio središta grada s najužim ulicama, uskim starim kućama i mnoštvom kafića i restorana. Negdašnje obitavalište težaka, potom malih obrtnika, danas je jedna od atraktivnih turističkih "zona" i mjesto okupljanja mlađega svijeta, gdje se najduže slave ljetne fešte i feštice, svakojake sportske pobjede i maturalne završnice.
Mnogi znaju da je varoš – ne samo u Zadru nego i u drugim dalmatinskim mjestima: Splitu, Šibeniku itd. – naziv za onaj dio grada u kojemu je nekada živio običan puk, bez plemenita porijekla i puno imutka, ali radišan i ponosan. Poneki znaju da je "varoš" naša riječ za nekadašnji talijanski naziv "borgo", predgrađe, selo, mjesto (po čemu se danas zove i jedan od kafića u Varoškoj ulici).
Međutim, manji je broj onih koji znaju da je taj naziv dijela našega grada muškog, a ne ženskog roda (što je svojedobno prof. Ivo Petricioli objašnjavao pozivajući se na Barakovića i Knjigu računa sv. Marije u kojoj se spominje izvjesni "Šimun Jelenković iz Varoša"). Naime, riječ "varoš" – koja inače dolazi od mađarskog "város" – označavala je naselje izvan, tj. ispod grada/tvrđave, ili općenito veći skup kuća na zasebnom mjestu, ili pak dio gradskog naselja. Premda se koristi u oba roda, muški se rod više koristi u značenju dijela naselja.
Druga manje poznata činjenica je da Varoš (borgo, suburbium) nije uvijek bio na ovom danas svima znanom mjestu, nego na prostoru današnjeg parka sa zlatnim ribicama.
Stari ili vanjski Varoš
U srednjem vijeku, za vrijeme mletačke vlasti, siromašni puk živio je u predgrađu tadašnjega Zadra – izvan jugoistočnih gradskih zidina (na području sadašnjeg Perivoja Vladimira Nazora). Predgrađe se punim imenom zvalo "Varoš sv. Martina" i zauzimalo je površinu od 1/6 km² (dok je grad unutar zidina imao površinu nešto veću od 1/4 km²). Prema popisu iz 1527. u njemu je živjelo 1.148 duša, a u gradu 6.903. Varoš je prema luci i prema kopnu bio opasan obrambenim zidom (izvan kojega su bili još samo leprozorij, sklonište za gubavce, i samostan eremita – franjevaca trećoredaca), a s jugozapadne strane, prema moru, branila ga je strma stjenovita obala.
Njegovi stanovnici, težaci, živjeli su u raštrkanim drvenim kućicama, za razliku od lijepih kamenih zdanja u pravilno raspoređenim gradskim ulicama unutar zidina. Bolje je reći da su u tim kolibicama samo spavali, jer su dane provodili radeći na obližnjim poljima. Kako je Zadar oduvijek bio "otvoren grad", tako su i ti Varošani dijelom bili došljaci, koji su dolazili sa svih strana, i s kopna i s mora, i nastanjivali se u jezgri grada i u njegovu predgrađu. Zanimljivo je – za usporedbu s današnjim vremenom – spomenuti da se u 15. st. došljake, strance, poticalo da se nastane u Zadru pružanjem raznih olakšica: pet godina oslobođenosti od svih davanja i obaveza prema komuni ako nisu podigli ili kupili kuću, a punih deset godina ako su stekli vlastitu nastambu (tadašnja vlast očito je znala kako privući i zadržati "strani kapital").
Osim stambenih kuća, tu su se u 14. i 15. st. nalazili još i lazaret (sklonište za oboljele od kuge), hospital, crkva sv. Martina, samostan sv. Marije de Melta, te crkva sv. Mateja i crkva sv. Križa. Dok su lazaret i leprozorij bile važne zdravstvene institucije u tadašnjem Zadru, čije se stanovništvo često osipalo u kužnim epidemijama, hospitali su imali više socijalnu namjenu, služeći prvenstveno kao skloništa siromašnima, starima i nemoćnima, dakle onima koji su iz ekonomskih ili bioloških razloga bili isključeni iz društva. Tako su hospitali, zajedno s pomoćima koje su tim slojevima društva pružale bratovštine, u srednjovjekovnom Zadru stvarali djelotvoran sustav socijalne zaštite (kakav bismo možda i danas poželjeli). Interesantan je još jedan podatak vezan uz hospitale: kako se tada strogo kažnjavala neispravnost vaga i utega u dućanima i mesnicama, kao i nepropisna težina kruha, prodavači kruha s manjom težinom od propisane kažnjavani su globom od 2 libre, a kruh se oduzimao i dijelio sirotinji, zatvorenicima i osobama u hospitalima. U "mračnom" srednjem vijeku, dakle, ima i takvih svijetlih primjera društvene skrbi koji su znatno racionalniji i humaniji od današnjih.
Stari Varošani molili su se Bogu za zdravlje i bolji život ponajviše u crkvi sv. Mateja, koju je krasila ikona Gospe od Varoša (pa su crkvu zvali još i Gospina crkva). Ikona je zapravo bila dio poliptiha (danas sačuvan samo triptih u SICU), koji je naslikao zadarski slikar Menegelo Ivanov de Canali a srebrnim pokrovom (1564.) ukrasio zadarski zlatar Mate Boričević sa sinom Lukom. Budući da je crkva porušena 1567. radi vojno-strateških interesa, poliptih je prenesen u crkvu sv. Stjepana (danas sv. Šime). No i tamo je Gospa od Varoša uskoro opet bila blizu Varošanima.
Seobe Varošana
Naime, kada su Mlečani početkom 16. st. htjeli osigurati svoju vlast u Zadru novim obrambenim zidinama i utvrdama, sirotinja je iz tzv. vanjskog Varoša (Borgo externo) dobila "otkaz" i morala se preseliti unutar gradskih zidina, u unutrašnji Varoš (Borgo interno). Srušen je obrambeni zid "ki Varoš koliši" i sama Varoš, kako u "Vili Slovinki" opisuje Juraj Baraković:
"Pokosi i pože, razori ča htiše
Sad se reč ne može: ovdi Varoš biše."
Na mjestu bivšega Varoša podignuta je vojna utvrda Forte, opasana kanalima, pa je time predgrađe uključeno u gradski obrambeni pojas. Ali ni moćna utvrda nije živjela vječno. I ona je krajem 19. st. pretvorena u park.
Novi Varoš, pak, nikao je na području zvanom Babe, u južnom kutu grada (pored Citadele), koji je također bio izgrađen pretežno drvenim kućama. Dolaskom novih stanovnika, taj se predio popunio novim, i to kamenim kućama.
Preseljenje nije bitno promijenilo način života Varošana. Ranom zorom odlazili su u polja, pješice ili s kolima koja je vukla stoka, a predvečer se umorni vraćali prašnjavim, mračnim putovima (većina ulica bila je zemljana, a grad je od 1771. noću osvjetljavalo 46 svjetiljki na ulje – što se čini strašno malo, premda je u ono vrijeme ipak bilo napredno). Ako im je u tijelu bilo još imalo snage a u džepu nešto kovanica, odlazili su u kakvu krčmu na žmul vina. I to im je uglavnom bila sva zabava.
Taj je Varoš ostao do danas na istome mjestu, ali njegovi su stanovnici početkom 19. st. ponovo krenuli u seobu. Neki tvrde da su Varošani morali napustiti svoje kuće zbog dolaska i izgreda "šest tisuća francuskih vojnika i tisuću prostitutki" (što se – čak i ako su Francuzi u pitanju – čini malo prestrastveno), dok drugi kažu da su oni prodavali svoje kuće u Varošu i nadograđivali "stanove" – tj. kolibe uz torove u kojima su ljeti držali ovce i ostalu stoku – izvan grada. Kako bilo (a to svakako ostaje pitanjem koje zaslužuje pomnije istraživanje), stvoreno je novo prigradsko naselje – Stanovi, a od Varošana postadoše Stanarci.
Četiri kantuna
Put u Varoš vodi kroz Varošku ulicu, koja se proteže od "četiri kantuna" do nekadašnje kuće obitelji Brkan.
U gradu koji je inače sav građen "kvadratično" ima, naravno, mnogo ulica s četiri kantuna. Pitanje je zašto su baš ta četiri kantuna toliko značajna da se generacijama koriste kao ime jednog jedinog križanja ulica u gradu.
Najvjerojatnije zato što su ta četiri kantuna – osim što se nalaze na putu prema istočnim gradskim vratima (Foši) te prema Sudskoj palači i nekadašnjoj Zelenoj pijaci – obilježavali za život građana vitalni objekti: crkva, ljekarna, pekarnica i trgovina tekstilom.
Crkva, sv. Mihovila od 14. stoljeća krasi jedan od kantuna. Izgrađena je u gotičkom stilu po projektima Zadranina Andrije Desina (navodno najstarijeg imenom zabilježenog hrvatskog arhitekta), a uz nju djeluje samostan franjevaca trećoredaca, koji čuvaju vrijednu biblioteku i riznicu umjetnina. Čini se, međutim, da su oni u prošlim vremenima čuvali još nešto što je za pučane i Varošane imalo daleko veći značaj od knjiga i umjetnina. Naime, franjevce trećoredce (koje je, uz Malu braću i klarise, osnovao sv. Franjo kao red za svjetovnjake, premda oni ubrzo počinju živjeti redovničkim životom) nazivali su fratrima glagoljašima jer su u bogoslužju redovito koristili glagoljicu i staroslavenski jezik. Upravo zato bili su oni značajni i za život "malog puka" i za očuvanje identiteta i duha hrvatskog naroda.
Običan puk teško bi se mogao obraćati Bogu u crkvi, olakšati i spašavati svoju dušu da je to morao činiti samo na latinskom ili kojem drugom jeziku gospodara svoga grada (kao npr. u periodu 1925./26. do 1944., kada su Talijani trećoredce glagoljaše zamijenili talijanskim trećoredcima).
Ljekarna "Varoš" najstarija je ljekarna u Zadru. Službeno se spominje od 1561. godine pod imenom dell‘Angelo, u vlasništvu obitelji Bianchi. Mijenjajući svoj asortiman od trava i eliksira do "brzih i učinkovitih" sintetskih lijekova, u sva je vremena bila jedno od najvažnijih mjesta u gradu. Stari, tamni ljekarnički namještaj, izrađen od hrastova drveta početkom 19. st. u Trstu, davao je toj ljekarni vazda neko mistično, alkemijsko ozračje i ujedno duh profinjenosti i ozbiljnosti. Namještaj je, nažalost, nakon restauracije smješten u noviju gradsku ljekarnu, dok je ova stara dobila novo, moderno ruho. Ali nije ništa manje posjećena.
Krstićeva pekara desetljećima je u prošlom stoljeću bila zaslužna što se od četiri kantuna na sve četiri strane svijeta širio opojan miris friško ispečena kruha. Osim kruha, bilo je tu i panina, tvrdih kolača, slatkih kolača s cimetom i mekanih slasnih kiflica. Pekari su bili vrsni majstori. Jednom su, negdje 30-ih godina, po riječima prof. Petricioli, od tijesta napravili i ispekli model kantuna na kojemu je bila pekara i s ponosom ga držali u izlogu.
Trgovina tekstilom, nasuprot pekari, bila je svima znana kao "dućan kod Jelice" ili jednostavno "Jelica". Gospođica Jelica Gregov, starija simpatična žena, bila je šefica dućana i poznata po tome što je uvijek nosila bodulski "fuštan" i kosu spletenu u dvije pletenice svijene oko glave. Kod nje su varoške, ali i ostale gradske i prigradske žene kupovale tkanine za šivanje bluza, pidžama, običnih suknji i, naravno, fuštana, a Jelica je uvijek znala preporučiti koji je materijal dobar i koliko ga treba uzeti. Inače, u to su vrijeme slične nazive imale i mnoge druge trgovine u gradu: "Pivac", "Vice", "Cvita", "Pulanić" itd. Domaći su po tim imenima znali gdje trebaju što kupiti, ali kada bi nekom strancu "objasnili" da će npr. neku vazu naći "u Vice", taj naravno ne bi znao kuda ići. Oni bi se čudili kako on to ne razumije, a on bi se čudio tom lokalizmu i "familijarnosti". E, danas toga više nema i nitko se ničemu ne čudi; napredak je donio "Benetton", "Sisley", "Mango", "Palmers" – trgovine kojih ima svugdje u svijetu i ni po čemu se ne razlikuju. "Jelica" je, međutim, bila posebna, zadarska trgovina.
(nastavit će se)
*Biserka Drbohlav rođena je Zadru. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Radila je kao znanstvena asistentica na Institutu za političke znanosti te kao nastavnica u Matematičko-informatičkom obrazovnom centru i asistentica na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Živjela je u Pragu i Oxfordu baveći se menadžerstvom i prevođenjem. Piše priče za djecu, analitičko-novinarske članke i publicističke tekstove. Živi u Zadru. Tekst je izvorno objavljen u časopisu "Zlato i srebro", u međuvremenu je dopunjen.
