U dnu fotografije, snimljene u zgradi UN-a, vidi se grupa ljudi u odijelima, ali u prvom planu su dva muškarca koji se rukuju: lijevo Budimir Lončar, desno Barack Obama. U legendi ispod fotografije stoji rečenica koju je Obama uputio Lončaru: „Čini mi se da vi niste ovdje prvi put?”
Dobro brifirani predsjednik SAD-a znao je što govori i s kim se rukuje: Budimir Lončar prvi je put u zgradi na East Riveru bio 11 godina prije nego što je Obama uopće rođen - još sredinom 1950., kad je kao mladi vicekonzul u jugoslavenskom generalnom konzulatu u New Yorku prisustvovao sjednici Vijeća sigurnosti koju je vodio tadašnji ambasador Jugoslavije u UN-u Aleš Bebler.
Govorimo o fotografiji iz knjige „Budimir Lončar: Od Preka do vrha svijeta” (Fraktura, 2020.), koju je o ovom 96-godišnjem diplomatu svjetskoga glasa (rođenom u Preku na otoku Ugljanu) i njegovoj bogatoj karijeri, kroz koju se prelama povijest jugoslavenske države i njezine diplomacije – ali i dramatična svjetska povijest druge polovine 20. stoljeća - napisao povjesničar Tvrtko Jakovina. O toj unikatnoj karijeri govori i činjenica da se prije Obame Lončar službeno susreo s još četiri američka predsjednika: na fotografijama ga vidimo s Jimmyjem Carterom, Ronaldom Reaganom, Georgeom H. W. Bushom (s kojim je ostao osobni prijatelj sve do Busheve smrti 2018. godine) i Billom Clintonom.
Fotografija iz Frankfurta
Dalmatinski partizan, Titov diplomat (ambasador u Indoneziji, Zapadnoj Njemačkoj i SAD-u) i posljednji ministar vanjskih poslova SFRJ (1987.-1991.), potonji UN-ov diplomat i savjetnik hrvatskih predsjednika, Lončar se kroz diplomatsku karijeru susreo s gotovo svim važnim svjetskim političarima. Spomenimo samo one čije fotografije s njim nalazimo u knjizi: Nikita Hruščov, Sukarno, Hua Guo Feng, Jaser Arafat, Margaret Thatcher, Rajiv Gandhi, Saddam Husein, papa Ivan Pavao II., Hans-Dietrich Genscher, Vaclav Havel, Fidel Castro, Angela Merkel, Henry Kissinger, Mihail Gorbačov... Potonja dvojica na koricama knjige hvale Lončarov opus.
Ali da ga pitate koja mu je fotografija iz knjige najdraža, Lončar bi zacijelo pokazao na onu snimljenu 1974. u Frankfurtu, uoči povijesnog Titova posjeta Zapadnoj Njemačkoj koji je upravo on, kao tadašnji ambasador SFRJ u Bonnu, i organizirao. No, na toj fotografiji pored Lončara nisu ni Tito, ni Willy Brandt, ni Helmut Schmidt, nego – Dragan Holcer, Dražen Mužinić i Brane Oblak, igrači Hajduka i reprezentativci Jugoslavije koji su se upravo pripremali za uvodni meč Mundijala protiv Brazila.
Osim što je vrhunski diplomat, naime, Budimir Lončar cjeloživotni je vatreni navijač Hajduka. Upravo njegovu ljubav prema Hajduku - uz sklonost teatru i likovnoj umjetnosti - ističe i Jakovina:
„Razgovori o politici i svijetu bili su strast usporediva jedino sa strasti za nogometom, splitskim klubom Hajduk. Dok je živio u Beogradu, išao je na sve važnije utakmice. Kada bi igrao Hajduk, noge bi mu drhtale, morao je popiti 'valijum' da se smiri. Jedino se tada nije mogao svladati, jedino je Hajduk izazivao takvu reakciju, nikada ni Tito, niti rat, ništa...”, piše Jakovina.
'Komunistički momak'
Budimir Lončar nije jedini protagonist ove knjige - Jakovina je u njezinoj pripremi, osim iscrpnih arhivskih istraživanja, razgovarao s još pedesetak domaćih i stranih državnika, političara, diplomata i umjetnika, čije iskaze o Lončaru i političkim okolnostima u kojima je djelovao također nalazimo u knjizi.
Sa samim Lončarom autor je razgovarao punih 16 godina, još od 2004., što mu je omogućilo kartografski uvid u njegov život, čemu je pomogla i Lončareva izvanserijska memorija. Kako u pogovoru piše bivša srpska političarka i povjesničarka Latinka Perović, ovo je knjiga u kojoj je „svjedok historije pred historičarom”, a „historičar sa svjedokom historije”. Stoga nije ni čudo da je knjiga u javnosti dočekana s velikom pozornošću, pa je prvo izdanje brzo rasprodano te je odmah došlo do drugog izdanja.
Pisana gotovo u formi trilera, knjiga kroz opis Lončareva života obrađuje političke fenomene i procese koji su markirali drugu polovinu 20. stoljeća: partizansku borbu (u koju se Lončar uključio sa 17 godina i bio dvaput ranjen); sukob Tita i Staljina, te posljedično otvaranje Jugoslavije prema Zapadu; kulturnu scenu New Yorka 50-ih godina, dok u pozadini traje progon američkih komunista u eri McCarthyja; pokolj komunista u Indoneziji 60-ih; političko jačanje Zapadne Njemačke 70-ih; bujanje krize u Jugoslaviji 80-ih i tragične događaje 90-ih, uz naknadne pokušaje da se prevlada njihovo bolno nasljeđe.
Jakovina je pritom ostvario balans između „visoke politike” i malih životnih detalja iz Lončarove biografije koji, opet, pružaju čitatelju uvid u u međunarodni položaj zemlje čiju je diplomatsku mrežu Lončar desetljećima gradio.
Tako o američkoj percepciji specifičnog jugoslavenskog puta u socijalizam, nakon raskida sa Staljinom, doznajemo ne samo iz diplomatskih depeša i političkih iskaza, već i iz ljubavne anegdote koju je Lončar početkom 50-ih doživio u vezi s mladom Amerikankom Judy Spivak, kćeri slavnog novinara Lawrencea Spivaka, autora poznate političke emisije „Meet the Press”. Spivakova je Lončara predstavila ocu kao „svog komunističkog momka”, na što je zabrinuti otac – u Americi je još trajala era makartizma - upitao Lončara odakle dolazi. Dobivši odgovor, stari Spivak je odahnuo:
„Dobro, Jugoslavija, to je drukčije.”
Tragom Koče Popovića
Posebna je pozornost u knjizi posvećena Pokretu nesvrstanih – kao temeljnoj vanjskopolitičkoj orijentaciji SFRJ - u čiji je razvoj Lončar uložio možda i najveći dio svog diplomatskog angažmana (što je, vidjet ćemo kasnije, u 21. stoljeću itekako dobro došlo Republici Hrvatskoj), još od Prve konferencije 1961. u Beogradu. A koliki ugled Lončar i danas ima među nesvrstanima, govori i podatak da je u listopadu 2019. bio na 18. samitu u Azerbajdžanu, gdje je pozvan kao poseban gost i nestor pokreta.
Kao glavnog mentora i osobu koja je – osim roditelja - najviše utjecala na njegovu karijeru i život, Lončar na više mjesta ističe Koču Popovića, nadrealističkog pjesnika, španjolskog borca i legendarnog partizanskog komandanta (koji je u lipnju 1943. svojom ingenioznošću probio obruč na Sutjesci i spasio Tita, Vrhovni štab i glavninu partizanske vojske), koji je od 1953. do 1965. bio šef jugoslavenske diplomacije, odredivši Lončara za svog posebnog savjetnika, uočivši njegov analitički dar.
Stoga Lončar, nakon prvog boravka u Americi (1950.-1956.), po povratku u zemlju postaje načelnik Grupe za analizu i planiranje (GAP) pri Državnom sekretarijatu za inozemne poslove (DSIP), odnosno „prvi analitičar” DSIP-a, što ostaje do 1965. godine. U tom razdoblju sudjeluje u pripremama Prve konferencije nesvrstanih 1961. u Beogradu te u radu Druge konferencije 1964. u Kairu, nakon čega 1965. odlazi kao ambasador u Indoneziju, državu koja je za SFRJ imala veliko značenje kao važna članica Pokreta nesvrstanih i najmnogoljudnija muslimanska zemlja na svijetu.
Došavši u Indoneziju baš usred političkog prevrata, Lončar postaje svjedok pada dotadašnjeg predsjednika Sukarna (kojeg zamjenjuje general Suharto) i masovnog pokolja tamošnjih komunista, što je – naizgled paradoksalno – poboljšalo odnose Indonezije i Jugoslavije. Komunistička partija Indonezije, naime, bila je orijentirana prokineski i antijugoslavenski, pa je njezin slom popravio poziciju SFRJ u Jakarti.
'Naš drug, partizan'
U Indoneziji se Lončar uvjerava u golemi ugled koji su Tito i Jugoslavija uživali u Trećem svijetu, budući da je prvi potez novog indonezijskog vođe Suharta bio poziv trojici ambasadora: egipatskom, pakistanskom i – jugoslavenskom.
„Značajno da je smatrao potrebnim da prve primi baš ove tri države”, javlja Lončar u Beograd, dodajući kako mu je Suharto naložio da Titu prenese kako u Indoneziji „kurs revolucije ostaje socijalizam i nezavisna vanjska politika”.
Nakon povratka iz Indonezije 1969. Lončar opet postaje savjetnik ministra za vanjske poslove, ovaj put Mirka Tepavca, te je ponovno nadležan za nesvrstanost, analizu i planiranje. Posebno važnu ulogu ima u pripremi Treće konferencije Pokreta nesvrstanih 1970. u Lusaki, kojom je Tito bio iznimno zadovoljan, te je nakon završetka konferencije pohvalio Tepavca, na što je ovaj odvratio da „zasluge, ipak, idu Lončaru, koji je vodio cijelu stvar”.
„Dobro, dobro, znam ja Lončara, on je tom poslu vrlo vičan”, uzvratio je Tito.
Koliko je Tito cijenio Lončara, pokazuje i to što ga 1973. šalje za ambasadora u Zapadnu Njemačku, koja je bila pri vrhu vanjskopolitičkih prioriteta SFRJ. Tadašnjeg SPD-ova kancelara Willyja Brandta Lončar je upoznao par mjeseci ranije, kad je Brandt boravio kod Tita na Brijunima. Netom ga je Tito upoznao s Lončarom, Brandt je pozvao svog savjetnika za vanjsku politiku dr. Carla-Wernera Sannea, rekavši mu da je budući Titov ambasador „naš drug, partizan. Budi mu pri ruci, morate imati dobre odnose”.
Lončar je i u Njemačkoj brzo spoznao da Jugoslavija – zahvaljujući svojoj nezavisnoj poziciji između Istoka i Zapada, te vodstvu u Pokretu nesvrstanih - predstavlja diplomatsku velesilu, kad mu je politički direktor njemačkog MVP-a Günther van Well jasno rekao kako „ima nalog da, kad god se dogodi nešto važno, kakva kritična situacija, zove sovjetskog, američkog i jugoslavenskog ambasadora”.
A da je takvom ugledu Jugoslavije najviše kumovao Tito, Lončar se uvjerio u lipnju 1974., kad je Tito došao u povijesni posjet Zapadnoj Njemačkoj. Kancelar Helmut Schimdt – koji je u međuvremenu zamijenio Brandta – u izjavi za njemačku televiziju Tita je nazvao „najuspješnijim živućim europskim državnikom”, dok je Süddeutsche Zeitung pisao da je „u Njemačku došao najveći živući pobjednik u Drugom svjetskom ratu”.
Iz Havane u Washington
Lončar se 1977. vraća u Jugoslaviju, gdje po treći put postaje „čovjek broj dva” Ministarstva vanjskih poslova, odnosno podsekretar u Saveznom sekretarijatu za inozemne poslove: na toj funkciji rukovodi pripremama za Šestu konferenciju nesvrstanih u Havani te prati Tita na njegovu zadnjem putovanju u inozemstvo.
Uspjeh u Havani – kad se jugoslavenska delegacija othrvala Castrovu pokušaju da Pokret prevede u sovjetsku orbitu – lansira Lončara na ključno ambasadorsko mjesto, ono u Washingtonu, gdje službuje od 1979. do 1983. godine. Tamo će mu, za Titove bolesti, visoki američki dužnosnici zajamčiti – savjetnik za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski diskretno, a „siva eminencija” američke politike Henry Kissinger direktnije - da će u slučaju sovjetskog napada na Jugoslaviju SAD stupiti u rat sa SSSR-om.
Lončarov mlađi sin Ivan prvi je put u životu vidio oca kako plače 4. svibnja 1980., nakon što je u Washington stigla obavijest da je Tito umro. Bračni par Lončar taman je kupovao cipele u četvrti Georgetown, kad su čuli da prodavačice u dućanu komentiraju vijest s radija. „Svi su počeli komentirati, bilo je to nevjerojatno”, kazivala je Jakovini Lončarova supruga Janja.
Te večeri američki elektronički mediji prekinuli su redovite programe, a TV mreža CBS objavila je da je umro „posljednji veliki vođa iz Drugog svjetskog rata”. State Department izdao je posebno priopćenje, a predsjednik SAD-a Jimmy Carter u izjavi je nazvao Tita „figurom koja nadvisuje sve ostale na svjetskoj pozornici”. Osim Cartera, Lončara je zvao i čuveni bankar David Rockefeller, moleći da ga se uvrsti u protokol za Titovu sahranu - tvrdeći da bi mu to bila „velika čast” - što mu je Lončar i omogućio.
Pišem rat, pamtim EU
Od 1984. do 1987. Lončar je zamjenik saveznog sekretara za vanjske poslove Raifa Dizdarevića, a krajem 1987. postaje šef diplomacije u vladi Branka Mikulića, što ostaje i nakon što premijer 1989. postane Ante Marković (šef kabineta bit će Splićanin Frane Krnić, kasnije jedan od vodećih hrvatskih diplomata). To imenovanje popraćeno je i u inozemstvu: sovjetska Izvestija opisuje Lončara kao „jednog od vodećih diplomata poslijeratnog pokoljenja”.
„Može ga se sresti na izložbama, u kazalištima, na sajmovima knjiga. Ponekad i na stadionu kada igra Hajduk, tim za koji navija”, piše Izvestija u broju od 21. veljače 1988. godine.
Zahvaljujući Lončaru Beograd je 1989. domaćin Devete konferencije nesvrstanih, a Jugoslavija se pod njegovom diplomatskom palicom približava europskim integracijama. No, taj proces biva prekinut eskalacijom jugoslavenske krize uslijed nacionalističke politike Slobodana Miloševića, koja ojačava i druge nacionalizme. Tokom 1991. Lončar intenzivnom diplomatskom aktivnošću pokušava spriječiti rat u Jugoslaviji, ali ujesen podnosi ostavku.
„Užasnut sam i potresen žrtvama i razaranjima u Hrvatskoj i u mom užem zavičaju (...). Moja je ostavka, zato, i protest protiv rata u Hrvatskoj i izraz moje osobne odgovornosti i gorčine što savezna vlada, član koje sam bio, nije uspjela spriječiti tragediju. (...) Bili smo na samim vratima ulaska u Vijeće Europe, u punopravno članstvo OECD-a, najperspektivniji kandidati za asocijaciju s Europskom zajednicom i za dobivanje znatne financijske podrške. Sva su ta vrata zatvorena. Zna se i zašto”, rekao je tada Lončar.
Ustaša i četnik
Kako je u Srbiji već slovio za „ustašu” (sinovi su mu i fizički napadani na beogradskim ulicama), dok su ga u Hrvatskoj držali „četnikom”, Lončar početkom 1992. odlazi u New York. Stari diplomatski poznanik Boutros Boutros-Ghali, sada glavni tajnik UN-a, imenuje ga svojim posebnim izaslanikom za nesvrstane, te Lončar ponovno odlazi u Jakartu, jer Pokretom nesvrstanih u to vrijeme predsjedava Indonezija.
Od 2005. Lončar je posebni savjetnik predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića, a njegovom zaslugom Hrvatska u listopadu 2007. postaje nestalnom članicom Vijeća sigurnosti UN-a. Iskoristivši svoju globalnu mrežu poznanstava, Lončar tada najprije – kao dio Mesićeve pratnje – u rujnu 2006. odlazi na 14. konferenciju nesvrstanih u Havani, gdje dobiva kubansko obećanje da će utjecati na zemlje Latinske Amerike. Potom u proljeće 2007. putuje na sastanak Konferencije islamskih zemalja u Islamabadu (gdje se susreo s 27 državnika), a u srpnju na sastanak Afričke unije u Accru (gdje se susreo s 25 ministara i dva predsjednika), čime je izlobirao podršku islamskih i afričkih zemalja.
Konačno, uoči glasanja u Općoj skupštini UN-a tadašnji premijer RH Ivo Sanader pita Lončara može li se još nešto učiniti.
„Predložio je da se organizira susret sa zemljama Arapske lige i bio je u stanju u jedan dan organizirati okupljanje. Njegov status u UN-u je bio zaista fascinantan”, kazivao je Sanader Jakovini u siječnju 2019., dodajući kako se potom obratio predstavnicima arapskih zemalja koje mu je okupio Lončar, što je Hrvatskoj donijelo 21 glas, čime smo pobijedili favoriziranu Češku i postali nestalna članica VS UN-a.
„Bilo je to ravno pobjedi u finalu svjetskog prvenstva”, zaključio je Sanader.
I tako se Hrvatska, zahvaljujući ovom 96-godišnjem mladiću iz Preka, popela na vrh svijeta.