Svakoga dana gledam kako se mijenja duša moga grada. Razumljivo je da se mijenja jer gradu "dušu" udahnjuje život njegovih stanovnika koji je u stalnoj mijeni i napredovanju. Međutim, ovaj grad, nekada jedan od najrazvijenijih u državi, posljednjih se desetljeća kontinuirano rastače, kao brod na suhom, u nazadovanju i primitivizmu. Ako ne nosiš ružičaste političke naočale, to je vidljivo posvuda, naročito u ekonomskom i kulturnom zamiranju života grada, ali i u nakaradnom ozračju njegovih ulica.
Na primjer, čim izađem iz kuće, u pogled mi upada ogromno "ušato" slovo "V" s križem – plavi multipraktik znak: simbol kvarta Voštarnice, s asocijacijom na vukovarski, ali i ustaški simbol, a kad dobije "nožice", eto i svastike. Putem do središta grada u stopu me prate isti i slični, po samorazumijevanju lokalpatriotski grafiti te napisi s iskazima mržnje, želje za ubijanjem i naklonosti fašizmu.
Koliko god ih zaobilazila pogledom i mislima, ti grafiti – išarani na fasadama zgrada, zidovima, kioscima, trafostanicama, kantama za smeće, kanalizacijskim poklopcima, stupovima, čak i stablima – zagade mi jutro svojom intelektualnom ograničenošću, zloćudnošću, estetskom mizernošću i repetitivnošću. Gotovo da nema ulice koju ne "krase" neki simboli Košarkaškog kluba Zadar i navijačke skupine Tornado Zadar – od njihovih logoa i "svetinja" (Ćosić, Ivčić, poginuli branitelji) do, najčešće, samo znaka "TZ", brojke 1965 (godina osnutka Tornada) i riječi "ultras" (oznaka za politički ekstremizam, ovdje desni). Uz to su neizbježni: kratica "ACAB" ("All cops are bastards"), ustaški "U" i poklič ZDS (ponegdje na glagoljici, da se istakne domoljubna obrazovanost, ali i umakne ‘neprijateljskom‘ oku), fašistička svastika i, njena neonacistička i rasistička zamjena, keltski križ.
Većina grafita s kraćim verbalnim porukama na repertoaru ima četiri glagola: mrzim (mrzimo, svi mi mrzimo), ubij, kolji i umri, uglavnom iste objekte na koje se odnose: Srbe, komunjare, policajce, pedere, Hajduk ili poimence nekoga omraženog tornadovcima, i tri boje: plavu, bijelu (boje KKZ) i crnu, ponegdje i crvenu radi jačeg koljačkog dojma.
Složeniji grafiti tornadovaca razvučeni su i do stotinjak metara uz gradske ceste, oplemenjujući ih rodoljubnim stihovima (tipa: "S braćom svojom rame uz rame, s tobom ponosno jedini grade...") i komemorativnim sadržajima u slavu pokojnim junacima košarke, estrade i, naravno, domovinskog rata. Neki su strateški smješteni blizu škola i vrtića, ne bi li se (uz vjeronauk) što ranije počela oblikovati "građanska" svijest zadarske djece.
‘Lokalpatriotske‘ poruke odašiljaju i tornadovski murali instalirani na ulazima u grad – da svi znaju gdje dolaze! E sad, možda stranci (turisti od kojih grad jedino i živi) neće razumjeti riječi: "Nitko drugi", ali osjetit će jasan prijeteći, ne-prijateljski stav u zlokobnom pogled à la vendetta dizajniranog lica s plavo-bijelom maskom umetnutog između tih riječi. Jednako tako, ako i ne razumiju tekst "Naša oluja ne prestaje" na ogromnom muralu pred ulazom u centar grada, mnogi prepoznaju naci ikonografiju i/li ‘neobičnost‘ bijelog polja na početku hr grba – bez obzira što "tamo ne piše da je lik s grafita ustaša, fašist ni četnik, ništa ne piše‘‘, kako zadarski gradonačelnik objašnjava 10godišnju naklonost vlasti prema tom muralu.
Jednom dijelu žiteljstva vjerojatno odgovara ovakvo dizajniranje "duše" grada, ali ono zasigurno ne izražava "mišljenje većine Zadrana" (kako mediji nekad brbljaju), barem ne onih koji znaju povijesne činjenice pa smatraju neumjesnim, paradoksalnim i blesavim da grad koji je Pavelić prodao Talijanima i u kojem su fašisti trijebili Hrvate i "sve hrvatsko" veliča fašizam i ustaštvo; da skoro tri desetljeća nakon rata, rat još uvijek ne prestaje, da se potiču osveta, mržnja, ubijanje, i povratak u plemensku zajednicu.
Ako se i ostave po strani intelektualna i estetska oskudnost i monotonost tih grafita i murala, ostaje činjenica da oni nisu nimalo bezopasni a doslovce preplavljuju grad – uz blagoslov gradske vlasti.
Ono što prolazi "ispod radara" je da se kroz njih provodi nasilna socijalna identifikacija – takvo oblikovanje psihološke (posebno emocionalne) strukture osobnosti i kolektivne svijesti kojim se nameće da je pravi građanin nužno "ultras" patriot a prava i jedina zajednica ona u koju smo povezani rođenjem i osjećajem, ne razumom (dakle, plemenska, u-rođena). Drugim riječima, grad može ići k vragu, biti u ekonomskom, socijalnom i kulturnom raspadu, pun korupcije i kriminala – ali mi njega volimo, jer on je "naš", "jedini", "vječni", "najbolji" (pa smo, konzekventno, i mi ‘najbolji‘, tj. uvijek bolji od drugih). A volimo ga bez razmišljanja (ne treba misliti, nipošto!), samo "srcem", i to tako da mrzimo svakog tko nam remeti naše mitsko zajedništvo, harmoničnost i izvrsnost.
Ovakav koncept egzistencije i zajedništva ne treba nazivati konzervativnim, nego arhaičnim, pred-političkim, primitivnim. Nesumnjivo je da on odgovara interesima vladajućih za održanjem na vlasti i kontrolom "pučanstva", pogotovo formiranja mladeži. Međutim, svojim dopuštanjem i podržavanjem da grad postaje talac promotora plemenskog zajedništva, rata i fašizma, te da se u tom "duhu" odgajaju mladi – ova vlast gubi osnovu za ozbiljan, smisleni diskurs o demokraciji, suvremenosti, napretku, civiliziranosti. Brine li to ikoga?
U mojem gradu ima i grafita i murala drugačijih idejnih i estetskih vrijednosti (npr. murali art grupacija Nigdjezemska i KvartArt i distopijski murali "Dissenso Cognitivo"), ali njih je neuporedivo manje. A često su i predmet dodatne intervencije autora dominantnih gradskih grafita. Zapravo, dominantni grafiti nameću i vrlo specifičnu street art dinamiku. Osim spomenutih intervencija i raznovrsnih sukobljavanja – uključujući prebojavanje grafita, fizičke obračune i prijetnje – tornado fanova s neistomišljenicima (torcidaši, antifašisti, art-aktivisti), dešava se i dopisivanje "neutralizirajućih" slova/riječi uz zloćudne napise ("ljUbi Srbina", ili "samo ljubav" namjesto "samo mržnja"), brisanje mrzilačkih i fašistoidnih žvrljarija akcijom stanara pojedinih kvartova kojima dozlogrdi takvo okruženje – da bi nerijetko ti grafiti ponovo osvanuli, još agresivniji, te nestajanje grafita koji ne izražavaju istu, neupitnu i isključivu, ljubav prema gradu/domovini, kao npr. "Uvik Hrvat, nikad ustaša". Tako je nestao i jedan od ljepših grafita, u vratima gradskih zidina, s likom stripovskog antijunaka Corta Maltesea, melankoličnog mornara slobodarskog duha koji se pita: "What‘s wrong with this city?" Sada kad njega više nema, možda bismo se trebali sami pitati…
*Biserka Drbohlav rođena je Zadru. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Radila je kao znanstvena asistentica na Institutu za političke znanosti te kao nastavnica u Matematičko-informatičkom obrazovnom centru i asistentica na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Živjela je u Pragu i Oxfordu baveći se menadžerstvom i prevođenjem. Piše priče za djecu, analitičko-novinarske članke i publicističke tekstove. Živi u Zadru. Tekst i fotografije objavljujemo uz dozvolu autorice.