Jedan je mrtav, drugi je poluživ. Obojica su simboli borbe pojedinca protiv sistema i represije sistema prema tom pobunjenom pojedincu. Sudbina Alekseja Navaljnog je pokazala kako u Rusiji prolaze prozapadni borci protiv korupcije, dok sudbina Juliana Assangea pokazuje kako na Zapadu prolaze novinari koji objelodane američke ratne zločine.
Ukratko: Navaljni je razotkrivao moralnu kvarnost Rusije, dok je Assange osvijetlio moralnu kvarnost Zapada. Sudbina Navaljnog ilustrira neslobodu Rusije, a sudbina Assangea neslobodu Zapada.
Obojica su svoje ljudske i profesionalne misije platili robijama. Navaljni je prije tri godine osuđen na 11,5 godina zatvora zbog pronevjere novca i drugih optužbi, a potom na još 19 godina zbog ekstremizma, te je i skončao (službeno: zbog krvnog ugruška) u zloglasnoj ruskoj kaznenoj koloniji IK-3 u Harpu, u arktičkom okrugu Jamalo-Nenec oko 1900 km sjeveroistočno od Moskve, u kojem kaznu služe najgori ruski kriminalci.
A Assange već pet godina skončava u zloglasnom britanskom zatvoru Belmarsh u Londonu, u kojem kaznu služe najgori britanski kriminalci: tamo čeka pravorijek o eventualnom izručenju u SAD (koji ga optužuje da su njegove informacije ugrozile američke agente u inozemstvu i nacionalnu sigurnost SAD-a), gdje mu po američkom Zakonu o špijunaži iz 1917. prijeti 175 godina zatvora.
Pritom i pristaše Navaljnog i pristaše Assangea, odvojeno jedni od drugih, tvrde da su te optužbe politički motivirane.
Digitalni paradoks
Na prvi pogled, usporedba ovih dviju uzničkih sudbina govori u prilog Zapada, jer Navaljni je mrtav, a Assange još diše. Međutim,
Assangeovi odvjetnici tvrde da njihov klijent u zatvoru Belmarsh živi u vrlo teškim uvjetima, pod stalnim fizičkim i psihičkim maltretiranjem - baš kako su to za Navaljnog tvrdili njegovi odvjetnici – sugerirajući da bi i Assange u zatvoru mogao doživjeti sudbinu Navaljnog.
Rijetke fotografije Juliana Assangea doista ukazuju da je fizički oronuo, a izvještaji govore da mu je tokom uzništva (računajući i sedam godina koje je proveo u ekvadorskoj ambasadi u Londonu, od 2012. do 2019.) narušeno i mentalno zdravlje. S druge strane, zatvorske fotografije Navaljnog pokazivale su da je on praktično do zadnjeg dana sačuvao životnu vedrinu, kao da je bolje od Assangea podnosio zatvorsku torturu, ili je ta tortura u njegovom slučaju možda bila nešto blaža.
S tim u vezi, postoji jedan "digitalni paradoks" koji se odnosi na našu percepciju demokracije i autokracije. Naime, kad bismo prosječnog zapadnog čovjeka upitali koji od dvojice političkih zatvorenika – od kojih jedan leži u Londonu, a drugi na ruskom sjeveru – ima nesmetani pristup internetu i društvenim mrežama, a koji nema, većina bi Zapadnjaka smjesta rekla da taj koji surfa i objavljuje postove leži u demokratskom Londonu, dok ovaj jadnik u autokratskoj Rusiji vjerojatno nema ni struje u zatvoru, a kamoli internetsku vezu.
Međutim, situacija je obrnuta: Navaljni je taj uznik kojem je u zatvoru bila ostavljena mogućnost digitalnog kontakta sa svijetom, dok Assange nema tu opciju, kao ni većina zatvorenika u svijetu.
Dakako, to ne umanjuje tegobe i nevolje koje je Navaljni prije smrti morao prolaziti u ruskoj kaznenoj koloniji blizu Arktika, ali ukazuje na određene razlike između ruskog i britanskog kaznenog sustava, koje ne idu nužno u korist Britanije.
Smrt Gonzala Lire
Upadljiva je brza i oštra reakcija Zapada na zatvorsku smrt Alekseja Navaljnog. Leš ruskog opozicionara nije se ni ohladio, a zapadni državnici već su redom tvrdili da je ubijen i da odgovornost za to ubojstvo snosi Kremlj, dok je novopečena udovica Julija Navaljnaja 24 sata nakon muževe smrti već držala govor na
sigurnosnoj konferenciji u Münchenu, gdje je pozvala "svijet" na borbu protiv Putina.
Dakako, Stellu Assange, suprugu Juliana Assangea, nitko nije zvao u München da govori o onima koji rade o glavi njenom mužu.
Rusko ministarstvo vanjskih poslova pozvalo je SAD da, prije nego što za smrt Navaljnog optuži Moskvu, pričeka rezultate forenzičkog ispitivanja. Ruska diplomacija pritom nije propustila "bocnuti" američke kolege, javno ih upitavši zašto je smrt ruskog državljanina Navaljnog značajnija za SAD od smrti Amerikanca Gonzala Lire, koji je nedavno umro u ukrajinskom zatvoru.
Za slabije upućene čitatelje: Gonzalo Lira je američko-čileanski novinar koji je od početka ukrajinskog rata kritički izvještavao o vladi u Kijevu i predsjedniku Volodimiru Zelenskom, zbog čega su ga ukrajinske službe uhapsile i smjestile u zatvor, gdje je 12. siječnja ove godine i umro (službeno: od upale pluća), a njegovi pristaše vjeruju da je bio mučen i ubijen, baš kako pristaše Navaljnog vjeruju to isto za pokojnog ruskog opozicionara.
Gulag u Londonu
Nitko od zapadnih državnika koji su po Navaljnijevoj smrti kritizirali Kremlj nije se oglasio kad je par dana kasnije u Londonu počelo sudsko saslušanje o mogućem izručenju Assangea u SAD, gdje ga po riječima njegovih odvjetnika čeka sigurna smrt. No oglasile su se novinarske organizacije širom svijeta, pa su i Hrvatsko novinarsko društvo (HND) i Sindikat novinara Hrvatske (SNH) u utorak zajednički organizirali skup podrške za zatočenog australskog novinara, pod egidom "Oslobodite Juliana Assangea!".
Na tom je skupu član izvršnog odbora HND-a Branko Mijić istaknuo da potencijalno izručenje Assangea predstavlja "politički progon o kojem će ovisiti sudbina novinarske profesije". Zapadni državnici tu bi rečenicu preveli na način da smrt Navaljnog predstavlja "politički progon o kojem će ovisiti sudbina ruske demokracije".
- Čime je to zaslužio Julian Assange da postane državni neprijatelj broj jedan najmoćnije svjetske sile, koja je planirala njegovu otmicu i ubojstvo, a sada ga želi "slow motion" likvidirati u jednom od svojih kazamata? Je li bio presudan njegov
stav da niti jedna vlada nema pravo tajiti zločine, niti ih činiti u naše ime, ili je bila fatalna njegova vjera u istinu kao vrhunsku moć koja pripada svakom pojedincu? (...) Proglase li Assangea krivim, to će značiti smrt istraživačkog novinarstva", rekao je na tom skupu kolega Mijić.
Potom je naš novinarski bard svojim karakterističnim stilom i sâm povezao sudbine Assangea i Navaljnog:
- Stoga se moramo zapitati zašto njegov progon i sudski proces, njegova ljudska prava i njegova sloboda, njegova žrtva nisu na naslovnicama i udarnim vijestima tzv. zapadnoliberalnih mainstream medija? Samo zato što gulag u kojem je zatočen već petu godinu nije u arktičkom krugu sjevernosibirske vukojebine već u jugoistočnom Londonu, u rezidenciji Njegovog Veličanstva za smještaj terorista, serijskih ubojica, silovatelja i pedofila? - retorički je zaključio Mijić.
Liberalni pogled na muslimane
Poput Assangea, i Navaljni je već za života postao mitska ličnost. Ali tu postoji razlika: Assangeova popularnost dolazi "odozdo", "iz baze" - odnosno potječe iz mnogobrojne čitateljske publike širom svijeta koja mu je zahvalna što im je objavom američkih dokumenata i diplomatskih depeša otkrio stvarnu sliku svijeta, a među ostalim i američke ratne zločine u Afganistanu i Iraku – dok je mitološka aureola oko Navaljnog građena "odozgo", a u njenom je stvaranju sudjelovala moćna PR mašinerija Zapada.
Tako smo svih ovih godina bili izloženi narativu da je Aleksej Navaljni beskompromisni borac protiv korupcije, lider ruske opozicije i glavni protivnik Vladimira Putina: kao stjegonoša zapadnih liberalnih vrijednosti, Navaljni je progresivni adut ruske budućnosti koji će smijeniti despota Putina i odvesti Rusiju na liberalno-demokratski kolosijek.
Pritom je čak i manje važno to što iz prve faze svog političkog djelovanja Navaljni ima povijest dokumentiranih ksenofobnih istupa na liniji ekstremnog ruskog nacionalizma i bijelog suprematizma, u kojima bljuje mržnju na ilegalne migrante, kavkaske muslimane
(koje naziva "žoharima", pa predlaže da ih se i tamani kao što se tamani žohare), Židove i homoseksualce. Ključni propagandni uspjeh Zapada je stvaranje dojma da je "liberal" Navaljni glavna opozicijska prijetnja za ruski režim.
Kako smo i ranije pisali, to je u najmanju ruku vrlo nategnut pogled na stvarnost. Jer Navaljni po popularnosti nikad nije bio niti među prvih pet oporbenih aktera u Rusiji, iako se politikom intenzivno bavio duže od desetljeća.
Moskva nije Rusija
Daleko najjača opozicija u Rusiji je Komunistička partija, koja je na zadnjim parlamentarnim izborima 2021. osvojila gotovo 20 posto glasova (19,3%), što je bio najbolji rezultat iza ruskog HDZ-a, neprikosnovene vladajuće partije Jedinstvena Rusija (51%).
Potom idu dvije oporbene partije koje imaju između sedam i osam posto glasova: stranka lijevog centra Pravedna Rusija (7,7%) i Liberalno-demokratska partija (7,6%), čije ime ne treba zavarati, jer se radi o krajnje desnoj stranci koju je dugo vodio pokojni ruski ultra-nacionalist Vladimir Žirinovski.
Posljednja stranka koja je prešla izborni prag je partija desnog centra Novi ljudi (5,4%). Nijedna liberalna partija - a to je opcija na kojoj se Navaljni zadnjih godina politički pozicionirao - ne samo što nije ušla u Dumu, već nije dostigla ni tri posto glasova, koliko je nužno za financiranje iz državnog proračuna.
Ista se priča odvila i na zadnjim predsjedničkim izborima 2018. godine, na kojima je Putin osvojio 77 posto glasova: drugi je bio kandidat Komunističke partije Pavel Grudinin (12%), a treći spomenuti ultra-nacionalist Vladimir Žirinovski (6%), dok su oba liberalna kandidata zajedno dobili manje od tri posto glasova (Ksenija Sobčak 1,4%, Grigorij Javlinski 1,1%).
Skroman utjecaj Navaljnog na rusko društvo (osim relativno dobrih rezultata koje je postigao na lokalnim izborima u Moskvi i Sankt Peterburgu, te zapaženih 27 posto glasova na izborima 2013. za gradonačelnika Moskve), pokazao se i uoči tih predsjedničkih
izbora: Navaljni je tada pozvao građane na bojkot izbora, ali je izlaznost bila 68 posto, znatno veća nego u zapadnim zemljama. Rusi su se masovno oglušili na Navaljnijev apel.
Slovo predsjednika Meksika
Štoviše, sve do afere "Novičok" iz 2020. godine Navaljni je Rusima bio prilično nepoznat. U više istraživanja javnog mnijenja koje su 2017. odvojeno provele agencije Centar Levada, FOM i VTSIOM, za Navaljnog je uopće čulo tek malo više od polovine Rusa (55% prema Levadi, 56% prema FOM-u), dok je postotak onih koji bi glasali za njega varirao od 0,47 (Levada) do četiri posto (VTSIOM).
Čak ni nakon afere s trovanjem i svog popratnog publiciteta, Navaljni na razini cijele Rusije nije kotirao ništa bolje: u anketi Centra Levada iz studenoga 2020. godine - tri mjeseca nakon trovanja - samo dva posto Rusa je izjavilo da bi glasalo za njega kao predsjedničkog kandidata.
Naprosto, bazen liberalnih glasača u Rusiji je – izvan užih središta Moskve i Sankt Peterburga – premalen za ozbiljnije političke planove. Za većinu Rusa Navaljni je bio i ostao "strano tijelo".
U tom smislu, neki smatraju da je Navaljni ruska verzija Juana Guaidoa, ako se netko još sjeća tog političkog marginalca koji se početkom 2019. u jednom parku u Caracasu proglasio predsjednikom Venezuele, a tadašnji predsjednik SAD-a Donald Trump ga priznao, da bi ga idućih dana priznale i praktično sve zemlje Europske unije - uključujući Hrvatsku – a da čovjek nikad nije bio ni blizu predsjedničke palače, niti bi na izborima mogao preći izborni prag.
S druge strane, Assangea je teško usporediti s Guaidom. No usporedba Assangea i Navaljnog otkriva da disidenti i na Istoku i na Zapadu prolaze slične tegobne sudbine, s tom razlikom da Rusija, za razliku od SAD-a, nikad nije ni bila smatrana korifejem demokracije i "svjetlom slobodnog svijeta". Ako Assange u Londonu
ili u SAD-u mora proći rusku sudbinu Navaljnog, koja je onda bitna razlika između demokratske Amerike i autokratske Rusije?
Upravo je na mislio meksički predsjednik Lopez Obrador, kada je sredinom 2021. izjavio da, ukoliko Assange bude zatvoren u SAD-u, "Kip slobode treba demontirati i vratiti u Francusku".
A Amerika bez Kipa slobode je kao selo bez crkve.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....