Prosvjed Iranki, poglavito mladih, čak tinejdžerki, ne zaustavlja se ni sada pošto su Čuvari (Pazdarani) Islamske revolucije, ideološki vid iranskih Oružanih snaga, najavili da će osuđeni za dosadašnje “nerede” brzo omastiti konop na vješalima. Većina osuđenih su muškarci, ali ima i žena, iako one stradavaju češće od batina nego na gubilištu.
A u srijedu je Ebrahim Raisi, predsjednik Islamske Republike Irana, u govoru na Sveučilištu u Tehranu u povodu Studentskog dana, zaoštrio retoriku, pokazujući da režim ne kani popuštati. Postoji razlika između prosvjedâ i neredâ, veli Raisi, ustrajući u tezi da je posljednja tri mjeseca riječ o neredima, te da oni nisu izraz nezadovoljstva Iranki i Iranaca, nego dio neprijateljske akcije Sjedinjenih Država Amerika, koje “žele razoren a ne snažan Iran”, koje hoće da “Iran postane kao Sirija i Afganistan”. “Tko je diktator? Onaj tko nameće mnoge sankcije protiv naše zemlje”, odbacuje Raisi optužbu da je njegov režim zapravo diktatura.
Ajatollah Ali Hamnei, vjerski i opći Vođa Irana (Rahbar-e Irān), samim time i Staratelj prava (Vali-ye faqih), zahtijeva – a time i najavljuje – “revolucionarnu rekonstrukciju kulturalnog sustava u Iranu”. Teško je vjerovati da će šijitska “kulturna revolucija” biti usmjerena protiv religijskog jednoumlja, naglašenoga vješalima.
Riječ koja peče režim
Najnoviji val prosvjeda započeo je u iranskom dijelu raskomadanoga Kurdistana, pošto je Moralna policija 16. rujna batinama zatukla Mahsu Amini, uhvaćenu i mučenu u Tehranu ne zato što nije nosila hidžab, nego zato što ga “nije nosila ispravno”. I Kurdkinje, kao i mnoge Arapkinje, nose hidžab dva prsta iza čela, dok je u Iranu bio uobičajen čador, hidžab koji stiže do čela te se nastavlja podjednako crnim ogrtačem do gležnjeva. Je li Mahsa Amini nastradala zato što je kurdske narodnosti? Odgovor nemamo, ali fertutma je počela baš u Kurdistanu, u Saqqezu, na sprovodu Mahse Amini. U iranskom Kurdistanu je ubijena većina od barem 448 smrtnih žrtava sadašnjega režimskoga paničnog divljanja, koliko ih je prebrojeno do ponedjeljka (čak je i režim u nedjelju priznao “oko 200” mrtvih).
Ipak, nije tu bitna kurdska zlovolja. Tamošnji prosvjedi bili su samo inicijalna kapisla, a eksplozivno punjenje je detonirano kojegdje po Iranu, uglavnom u gradovima, počev od Tehrāna. To je pokazatelj da je razina nezadovoljstva već bila opasno visoka, da je manjkao samo povod za odlučne, žestoke prosvjede.
U ponedjeljak je započet trodnevni generalni štrajk. Na Zapad su prokrijumčareni snimci, na primjer tehranskog Bazara bez ijedne podignute rolete dokle objektiv seže. A i mobitelski snimci povećih grupa mladih žena, koje kliču glavnu parolu nakon ubojstva Mahse Amin: “Žena – život – sloboda”. E, ta zadnja riječ peče režim više nego druge.
Naime, ne prosvjeduju samo žene, niti se prosvjed svodi samo na bacanje hidžaba. Sve se više sa ženama vide i muškarci. A i štrajk, po prirodi stvari, vode muškarci.
Dakle, protiv režima ajatollahâ nisu ustali samo Kurdi, ni samo mlade žene, nego dio iranskoga muslimanskoga šijitskog društva. Kojemu je dosta religijske stege. I kojemu je dosta oskudice izazvane sankcijama uslijed iranskog nastojanja izrade nuklearnog oružja (pa i zato da se u tome izjednači sa svojim din dušmaninom Izraelom).
Glavni državni tužilac pustio je u prošlu subotu pokusni balon. Najavio je raspuštanje Moralne policije, objavio je da pred islamskim sudovima njezine prijave nisu mjerodavne. Nijedan ini organ nije potvrdio tu najavu. Najavio je i da će biti preispitan zakon o obaveznom nošenju hidžaba, koji je donesen tek nekoliko godina nakon pobjede islamske revolucije.
Demon ženomrstva
Sve kad bi Moralna policija i bila raspuštena, ostali bi Pazdarani, koje terorističkom organizacijom smatraju vlade Bahreina, Saudijske Arabije, te Sjedinjenih Država Amerike. Njih je osnovao prvi glavni vjerski Vođa Irana ajatollah Ruhollah Homeini. Namijenio im je oružani obračun s unutrašnjim “neprijateljima revolucije”, uglavnom nenaoružanima. Funkcioniraju, grubo rečeno, kao šijitski SS. Upravo po tom obrascu jesu dio Oružanih snaga, ali autonoman i izravno podređen Vrhovnom zapovjedniku, a ne Glavnom stožeru.
Vrhovni zapovjednik iranskih Oružanih snaga nije predsjednik Islamske Republike, nego baš Vođa Irana, samim time i Staratelj prava (Vali-ye faqih). Homeinija je na toj poziciji naslijedio ajatollah Hamnei. On usmjeruje i izvršnu i sudbenu vlast, pa o njemu ovise i vješanja prosvjednika. Predsjednik Republike je biran na kakvim-takvim izborima, između vjerski dopuštenih kandidata, Vođu Irana biraju vjerski pravni prvaci. Upravo zato se iranski režim klasificira kao teokratski, dakle vlast u ime Boga.
Lako je zaključiti da je politički položaj žena u teokracijama lošiji nego u demokracijama. Ipak, nema mjesta zavaravanju: ni u demokracijama – osim, možda, u skandinavskima – žene politički nisu ravnopravne, iako na papiru imaju otprilike ista prava. Dovoljno je uzeti primjer najstarije demokracije s trodiobom vlasti: Sjedinjenih Država Amerike. U 233 godine na dužnosti predsjednika, ujedno i efektivnog šefa izvršne vlasti, izredalo se 46 muškaraca, nikada nijedna žena. Od politički potisnutih manjina dva su predsjednika bili katolici (Kennedy i Biden), jedan crnac (Obama), svi ostali, njih 43, bili su bijeli anglosaksonski protestanti (WASP). Toliko o realnoj ravnopravnosti ondje i drugdje.
Ne znači da na Zapadu nemaju pravo kritizirati položaj žena u Iranu, ali koji put ne škodi poći od vlastitoga kućnog praga. Postotak žena u zakonodavnim tijelima i u izvršnoj vlasti bjelodano svjedoči o političkoj neravnopravnosti žena i na Zapadu, premda u manjoj mjeri. Medijski linč kojemu je ove godine izložena finska premijerka Sanna Marin zato što je snimljena kako pleše, uredno odjevena, na nekoj privatnoj zabavi, podsjeća nas da i u najtolerantnijim režimima čuči demon ženomrstva, nestrpljivo vrebajući kuda može iskočiti i napiti se krvi ljepšoj polovici neba. Žena je, da prekrati olajavanja, bila faktički prisiljena podvrgnuti se testu na droge i dokazati da je plesala “čista” – a nikada nijednom muškarcu nije bilo a priori predbačeno da je narkoman samo zato što je snimljen kako pleše na privatnoj zabavi.
Uzevši u obzir standarde zapadnog društva, taj medijski linč je moguće usporediti s linčem žene koja “neispravno” nosi hidžab. Uostalom, mogao bih se kladiti, kad bi netko naslikao Mariju iz Nazareta bez marame na glavi, da bi se našlo kritičara koji bi Gospinu raspuštenu kosu tretirali kao hulu. Raspuštene vlasi bile su ikonografski atribut “Magdalene grešnice”. Reklo bi se da šijitski ajatolasi samo kasne u fazi.
Napokon, ravnopravnost se ne mjeri samo u svojim pravnim i političkim aspektima. Nema jedne jedincate države u svijetu, bila ona teokratska, autokratska ili demokratska, u kojoj žene ostvaruju (ne kažem: imaju na papiru, nego ostvaruju u zbilji) ista prava na obrazovanje, na zaposlenje, na jednake plaće, ili općenito na ekonomsku ravnopravnost.
Kao krvav šiljak ledene sante izbija podatak da u ubojstvima između životnih partnera – bračnih ili izvanbračnih, bivših ili aktualnih – ženomorstvo pobjeđuje statistički nad mužomorstvom s nespornih 9:1.
Ne, nije za takav užas nužan islam. To se zbiva i bilježi na kršćanskom Zapadu. U demokracijama. Nije za to nužna teokracija.
Abraham i Ebrahim
Teokracija je, uostalom, pravna fikcija. Još nismo vidjeli, barem otkad postoje pouzdane dokumentacije, da je ijedan bog, pa ni onaj jedan Bog u čije se ime tako zdušno ne vole Židovi, pa kršćani, pa muslimani (nerijetko i međusobno: katolici i pravoslavni, suniti i šijiti…), osobno sjeo na neko prijestolje, izrekao uredbu sa zakonskom snagom, presudio i odredio kaznu. Nakon Benjamina Franklina nitko više u munji ne vidi strijelu božju, ni Zeusovu ni Jahveovu, pa čak ni božjeg proroka Ilije u kojega se presvukao Perun, kako su po munji Balto-Slaveni preimenovali zajedničkoga indoevropskoga gromovita boga. Nema jednoga jedincatoga zakona pripisanoga ma kojem bogu, niti jedne jedincate kazne izrečene odnosno provedene u neko božje ime, a da akter nije bio čovjek, pače muškarac, daleko manje smjeran i skrušen od onoga koji kleči i na Peristilu. U svome pojavnom obliku svaka je teokracija isključivo ljudska autokracija, zakrivanje iza višnjeg autoriteta, kao i u slučaju Čarobnjaka iz Oza.
Svejedno na svijetu još ima teokracija, koje ustavnopravni stručnjaci dijele najčešće na realne i formalne.
Među formalnim teokracijama, pored šijitske Islamske Republike Irana, istaknuto mjesto ima i sunitska Saudijska Arabija, u kojoj je religijsko šerijatsko pravo svedeno na rigidnu, po nekima zapravo heretičku, vehabijsku verziju. U Saudijskoj Arabiji žene imaju još manja formalna prava nego u Iranu. Za državna ubojstva koriste se i diplomatsko-konzularna predstavništva po svijetu, kako svjedoči likvidacija novinara Jamala Khashoggija u Istanbulu, gdje je u saudijskom konzulatu živ raskomadan kirurškom pilom. Na autonomni teritorij pravoslavne monaške Svete Gore u Grčkoj, jedino područje gdje se još vije zastava Istočnoga Rimskog Carstva, žene nemaju pravo pristupa, a u većini manastira nisu pripuštene ni kokoši ni ine beštije ženskog roda.
Formalna teokracija je i Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske, jer je suveren istodobno i poglavar Anglikanske crkve. U posljednjih 200 godina dulje su tu čast uživale žene – Victoria, te Elizabeth II – nego svih pet muških kraljeva. Formalna poluteokracija je i Andora, kojoj je jedan od državnih poglavara biskup u aragonskom gradu Urgellu (drugi je predsjednik Francuske Republike), ali monsignorove prerogative samo su ceremonijalne.
Bliži je teokraciji od njih Izrael, gdje je vjerski Veliki rabinat nadležan za neke bitne aspekte građanskih prava koje objedinjuje halaha, tradicionalno vjersko pravo (stariji pandan muslimanskom šerijatu). Tu pripada vjerska normativa, ponajprije 613 propisa (micva) iz Svetog pisma, zatim talmudski i rabinski zakoni, a i tradicija i običaji. Dakle, vlast koja se poziva na Boga a ne na narodni suverenitet regulira vjenčanja i razvode, sprovode i nasljedstva, klanje (stoke) i dopuštenu hranu (košer), a i samo pravo na status Židovke ili Židova. Usput – to je u muškim rukama.
Da nije korijen uzajamne mržnje Irana i Izraela, ili barem njezin dio, u konkurenciji muškaraca koji se smatraju predstavnicima Boga na zemlji – istoga Boga koji se, po tradiciji jednih i drugih, upustio u savez s pastirskim vođom koji se u Izraelu zove Abraham, a u Iranu Ebrahim?
Fascinantno je da u oba sustava muškarci odlučuju o građanskim pravima žena. Njihov je status ipak znatno povoljniji u Izraelu (iako ga je u 75 godina vodila samo jedna žena, Golda Meir). Izraelke služe vojsku, nije pametno razjariti žene koje nose automatsku pušku preko ramena – ako se smijemo i našaliti.
Hrabrost koja imponira
Pogledajmo taj fenomen položaja žena u teokracijama ipak i s još jedne strane, bez šale. Imponira silna hrabrost iranskih žena, ne samo kad su u masi, nego i u individualnim prosvjednim akcijama koje graniče sa samoubojstvom – a ne manjka smrtnih kazni ni policijskih ubojstava, Mahsa Amini nije bila prva kap, nego ona koja je prelila čašu.
Valja vazda uzeti u obzir poziciju onih koji nemaju što izgubiti osim svojih lanaca. Žene su u mnogim sredinama jedini istinski proleteri, dakle oni koji imaju samo potomstvo. I njegove pelene pride.
Ali žene su i brojnije od muškaraca, pa i zato što se pripadnici mog roda trijebe međusobno, ne samo u ratovima, nego i u prometu i gdje god im se pruži prilika za pijetlovsko nadmetanje. Pa im svejedno malokad padne na pamet iskoristiti svoju brojnost. Pa kao da im je lakše skapati od jada, poput Asanaginice kojoj ni ime nije zabilježeno, nego se pobuniti drukčije no smrću. Čak je i Lysistratu napisao muškarac, Aristofan. Čak je i goropadnu Katu opisao muškarac Shakespeare, pokvarivši sve licemjernim završetkom. U jednome od najgorih zločina nad ženskim rodom, spolnim sakaćenjem djevojčica, prečesto baš majke pronose tu tradiciju, uvjeravaju kćeri da bi inače bile kurve, konfabuliraju da žena nema pravo ni na taj užitak. Nismo se nikada usudili istraživati koliki je utjecaj majki u formiranju ličnosti muških tirana nad ženama. Sram bi vjerojatno bilo i muškarce i žene. Nitko nije nevin pri perzistiranju rodnih arhetipova.
