Na pitanje koja osoba najbolje predstavlja najgore tendencije našeg brutalnog doba, prvi će nam na pamet pasti Yahya Sinwar (vođa Hamasa u Gazi), Benjamin Netanyahu, Kim Jong-un ili Vladimir Putin. Prije svega zato što smo stalno bombardirani vijestima o njima. Ako proširimo fokus i uzmemo u obzir užase koje zapadni mainstream mediji uglavnom ignoriraju, vidjet ćemo da se vođe sukobljenih strana u građanskom ratu u Sudanu još više ističu. Novi ratni zapovjednici pokazuju šokantnu okrutnost i ravnodušnost prema vlastitom narodu (ili svima koji žive u oblastima pod njihovom kontrolom), uključujući sistematsko ometanje i otimanje humanitarne pomoći, piše slovenski filozof i publicist svjetskog glasa Slavoj Žižek za Project Syndicate.
Situacija u Sudanu razotkriva globalnu ekonomsku logiku koja u drugim slučajevima nije tako jasna. Na masovnim prosvjedima 2019. godine svrgnut je dugogodišnji diktator, Omar al-Bashir, čija je vladavina barem održavala privid mira i stabilnosti poslije secesije Južnog Sudana (pretežno kršćanske zemlje koju sada potresa vlastiti građanski rat). Zatim je, nakon kratkotrajne prijelazne vlade i obnovljenih nada u demokratizaciju, izbio brutalni rat između dvojice muslimanskih ratovođa: generala Abdela Fattaha al-Burhana, vođe sudanskih oružanih snaga (SAF) koji je još uvijek nominalno šef države, i Mohameda Hamdana Dagala (poznatog kao "Hemedti", odnosno "Mali Muhamed"), zapovjednika Snaga za brzu podršku (RSF) i jednog od najbogatijih ljudi u zemlji.
RSF stoji iza nekih od najtežih zločina u aktualnom sukobu, uključujući masakr u Kartumu 3. lipnja 2019. godine, kada je ubijeno više od 120 prosvjednika, na stotine njih je ranjeno, na tisuće žena silovano, a mnoge su kuće opljačkane. Dagalove snage su pokrenule novi ciklus nasilja 15. travnja 2023., kada su izvele napad na baze SAF-a širom zemlje, uključujući i glavni grad Kartum.
Mada obje strane tvrde privrženost demokraciji, nitko takve tvrdnje ne shvaća ozbiljno. Ono što zapravo misle glasi: "Prvo moramo pobijediti u ratu, pa ćemo poslije vidjeti." To je razumljiva pozicija. Za sve zainteresirane strane, nekakva pretežno benevolentna diktatura, nalik režimu Paula Kagamea u Ruandi, možda je najbolje čemu se realno mogu nadati, konstatira Žižek za Project Syndicate.
Stvari dalje komplicira uloga vanjskih sila. Ruska grupa Wagner, Libijska nacionalna armija (pod zapovjedništvom Khalifae Haftara) i Ujedinjeni Arapski Emirati navodno opskrbljuju RSF vojnim zalihama, helikopterima i oružjem u opsegu koji mu daje značajnu nadmoć u odnosu na SAF. U međuvremenu, SAF nalazi svoje sponzore, prije svih Kinu.
Ali RSF ima još jednu veliku prednost: Dagalo kontrolira regiju bogatu rezervama zlata, što mu omogućava da kupi oružje koje mu je potrebno. To je podsjetnik na tužnu istinu s kojom se suočavaju mnoge zemlje u razvoju: prirodni resursi mogu biti izvor nasilja i siromaštva, koliko i podrška miru i prosperitetu.
Tipičan primjer je Demokratska Republika Kongo, koja odavno nosi prokletstvo rezervi kritičnih minerala, dijamanata i zlata. Da nema tih resursa, isto bi bilo siromašno, ali bi barem moglo biti sretnije i mirnije mjesto za život. Kongo je također primjer kako razvijeni Zapad doprinosi okolnostima za masovnu migraciju. Ispod površine "primitivnih" etničkih strasti koje ponovno eksplodiraju u afričkom "srcu tame", nepogrešivo se naziru konture globalnog kapitalizma.
Poslije pada Mobutu Sese Sekoa 1997. godine, Kongo je zapravo prestao postojati kao funkcionalna država. Njegov istočni dio danas je podijeljen između lokalnih vojskovođa, čije vojske prinudno novače i drogiraju djecu, dok održavaju poslovne veze sa stranim korporacijama koje eksploatiraju rezerve minerala u tom dijelu Afrike.
Ovaj aranžman donosi korist za obje strane: korporacije dobivaju prava na rudarenje bez plaćanja poreza državi, a gospodari rata dobivaju novac za kupnju oružja. Mnogi od minerala iz tih oblasti završit će u našim laptopima, mobilnim telefonima i drugim proizvodima visoke tehnologije. Problem nisu "divljački" običaji lokalnog stanovništva, već strane kompanije i bogati potrošači koji kupuju njihove proizvode. Uklonite ih iz jednadžbe i čitavo zdanje etničkih sukoba će se raspasti.
Kongo nije izuzetak, što pokazuje komadanje – ili, bolje rečeno, "kongoizacija" – Libije poslije intervencije NATO-a i pada Muammara al-Gaddafija 2011. Otad većim dijelom libijskog teritorija vladaju lokalne naoružane bande koje naftu prodaju izravno stranim kupcima; to nam je podsjetnik koliko je kapitalizam u stvari odlučan kako bi osigurao stabilnu opskrbu jeftinim sirovinama. To je ta mučna sudbina država s prokletstvom bogatih resursa, podsjeća Žižek.
Tragičan ishod je da nijedan sudionik u svim tim sukobima nije nevin ni pravedan. U Sudanu problem nije samo RSF; obje strane igraju istu brutalnu igru. Okolnosti se ne mogu objasniti "zaostalošću" naroda koji nije spreman za demokraciju, jer se zaista radi o kontinuiranoj ekonomskoj kolonizaciji Afrike – ne samo sa Zapada već i iz Kine, Rusije i bogatih arapskih zemalja. Ne treba nas čuditi što središnjom Afrikom sve više dominiraju ruski plaćenici i muslimanski fundamentalisti.
Yanis Varoufakis je rječito pisao o prelasku kapitalizma u "tehnofeudalizam", čemu svjedoče faktički monopoli krupnih tehnoloških kompanija nad svojim tržištima. U zemljama kao što su Sudan i Kongo, međutim, na snazi je nešto što više sliči na srednjovjekovni feudalizam, konstatira Žižek za Project Syndicate.
