Moj prijatelj Macron je tamo u Kini poljubio stražnjicu Xi Jinpinga. Znači li to da Francuska prelazi na kinesku stranu?
Ovako je bivši, a možda i budući američki predsjednik Donald Trump prokomentirao nedavni posjet francuskog predsjednika Emmanuela Macrona Kini. Povod za ovaj vrlo živopisni Trumpov komentar koji je prenijela američka TV postaja Fox News je nedavna Macronova izjava kako Europa nije američki vazal i kako ne bi trebala srljati u mogući kinesko-američki sukob oko Tajvana.
U pozadini ove političke halabuke krije se činjenica da Macron želi ući u povijest kao državnik koji će dobiti Nobelovu nagradu za mir u rješavanju ukrajinske krize.
Naime, još prije nedavnog posjeta Kini Macronov predsjednički ured u Elizejskoj palači objavio je službeno priopćenje u kojem je Kina opisana kao jedna od rijetkih zemalja na svijetu koja može utjecati i na Rusiju i na Ukrajinu.
Da stvar bude ozbiljnija, Macron je za pregovore s Kinom imenovao vrlo povjerljivog diplomatskog savjetnika koji bi skupa s kineskim dužnosnicima tijekom sljedećih nekoliko mjeseci trebao izraditi poseban kinesko-francuski plan za mir u Ukrajini.
Kineski je veliki vođa Xi Jinping na koncu ispunio obećanje dano Macronu da će razgovarati s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim.
Igra koja izaziva zgražanje
Ova Macronova diplomatska igra s Kinom, koja je među europskom i američkom političkom elitom izazvala zgražanje, nastavak je francuske diplomatske filozofije iz druge polovice 20. stoljeća. Mnogi današnji promatrači smatraju da Macron, zagovarajući stvaranje “suverene Europe” i “europske moći”, želi ostvariti zamisao Charlesa de Gaullea po kojoj Francuska treba biti europski lider. U zaleđu ove zamisli je francuski politički brak s Njemačkom sklopljen prije točno šezdeset godina.
Cilj tog političkog braka iz računa bilo je suprotstavljanje utjecaju Amerike i Velike Britanije u Europi, ali i legitimiranje tadašnjeg francuskog predsjednika Charlesa de Gaullea kao pravog Europej ca čija je zemlja jedina alternativa utjecaju Washingtona i Moskve.
Kada se zna ova francuska diplomatska računica, ne treba čuditi što je Emmanuel Macron lani izjavio da Rusija ne smije biti ponižena kako bi se, jednom kada borbe prestanu, mogli otvoriti pregovori s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom kojeg smatra manjim zlom i za Ukrajinu i za zapad.
Macron se boji da bi odlaskom Putina Rusija mogla pasti u vrlo duboku gospodarsku i društvenu krizu kao Njemačka nakon I. svjetskog rata, zbog čega bi na vlast u Kremlju mogao doći revanšistički i ratoborni lider sličan njemačkom nacističkom vođi Adolfu Hitleru.
The Economist navodi kako je Macronova igra zapravo kinesko sredstvo kojim službeni Peking želi međusobno posvađati Europljane i odvojiti ih od Amerike. Sati koje je Macron nedavno proveo u povjerljivom razgovoru s kineskim velikom vođom Xi Jinpingom nisu nikakav diplomatski uspjeh francuskog predsjednika, kao što on to predstavlja. Ništa od toga, u pitanju je samo kineska diplomatska smicalica. Xi je zapravo podilazio Macronovoj taštini.
Širenje kineskog komunizma
Slično misli i komentator britanskog dnevnika The Daily Telegraph za kojega je Macronova diplomatska računica zapravo krinka za kinesko širenje komunizma. Cilj je osvajanje siromašnih zemalja Azije i Afrike koje bi do polovice ovog stoljeća trebale biti pouzdane saveznice Kine, a Kina bi tada trebala postati globalni hegemon.
Zaključno? Francuski predsjednik je zapravo naivni romantik čije postupanje šteti njemu samome, Francuskoj, Europi i Americi.
Tako barem misli Financial Times, koji smatra kako francuski predsjednik vjeruje da šarmom i intelektom može uvjeriti ruskog predsjednika Vladimira Putina i kineskoga velikog vođu Xi Jinpinga da prihvate njegovu viziju mira u Ukrajini. Realno? Ni govora! Francuska više nije globalna imperijalna velesila kakva je bila prije stotinjak godina, zbog čega iza Macronovih diplomatskih planova ne stoji nikakva realna moć. Umjesto toga puno je realističnija politika poljskog premijera Mateuzsa Morawieckog, koji smatra da je za Europu najvažnije strateško partnerstvo s Amerikom.
Ali ovo Macronu nije prvi put. Prisjetimo se njegova pokušaja posredovanja između američkog predsjednika Donalda Trumpa i iranskog predsjednika Hassana Rouhanija iz 2019. oko iranskog nuklearnog programa. Iako je predsjednika Trumpa pridobio za svoju inicijativu, Macron je doživio diplomatsko poniženje kada je iranski predsjednik na vrlo grub način odbio razgovarati i s Trumpom, ali i s Macronom.
Tri godine kasnije, neposredno prije početka ruske invazije na Ukrajinu, Macron je telefonom nazvao Putina i predložio mu sastanak s američkim predsjednikom Bidenom u Ženevi.
“Da budem potpuno iskren s tobom, upravo sam krenuo igrati hokej…, ali uvjeravam te da ću porazgovarati sa svojim savjetnicima”, rekao je Putin, završavajući ljubaznim pozdravom na francuskom.
Nakon ovog telefonskog razgovora na Macronovu licu se pojavio pobjednički osmijeh, a njegov savjetnik od sreće je počeo plesati. Obojica su bili uvjereni kako je ovim telefonskim razgovorom spašen europski mir. No, uslijedio je hladan tuš...
Ova epizoda pokazuje kako je francuski politički vrh, u nastojanju da se suprotstavi prevlasti Amerike u Europi i ojača svoj politički prestiž, ispao vrlo naivan.
Sličnu je pogrešku Macron napravio u veljači ove godine kada je u izjavi za novinare rekao kako zapad ne smije “slomiti Rusiju” i kako bi Rusija bez Putina bila puno opasnija nego danas, svjesno ili ne ponavljajući rusku propagandu.
Vratimo se na Kinu. Macron kao da zaboravlja pregovarajući s Kinom da se službeni Peking neće nikada odreći svog strateškog antiameričkog saveza s Rusijom i neće prihvatiti Macronove diplomatske zamisli ako iza njih ne bude stajala realna politička i vojna moć Amerike i Europe.
Macron kao Merkel
I još nešto. Macronova politika na tragu Charlesa de Gaullea zapravo je pogrešno čitanje politike nekadašnjeg francuskog predsjednika. De Gaulle je uvijek dobro pazio da u svojim diplomatskim akcijama zastupa europsko-američko jedinstvo prema Moskvi. Primjer toga je poznata kubanska kriza 1962. kada je američkom poslaniku rekao kako ima puno povjerenje u predsjednika Johna F. Kennedyja.
Stoga Macronovo djelovanje samo šteti europskom jedinstvu u koje se stalno zaklinje. To više što je za službenu Moskvu, a posebno za službeni Peking, Europa još uvijek tek skupina srednjih, malenih ili sasvim neznatnih političkih igrača koje se može politički razjediniti i kupiti.
Upravo kako su to činili za vrijeme mandata njemačke kancelarke Angele Merkel koja je bezbrižno trgovala s Rusijom i Kinom i koja je iza sebe ostavila politički i vojno nespremnu Njemačku i oslabljenu Europu.