Vrhovni sud RH konačno je otpremio dvije odluke vezano za zakonsku konverziju CHF kredita, i tim odlukama je zauzeo pravna shvaćanja koja nisu ista, ali oba daju pravo na isplatu obeštećenja potrošačima koji su na temelju izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZIDZPK/15) konvertirali CHF kredite u euro kredite.
Istaknuto je to na konferenciji za medije koju je Udruga Franak održala u subotu u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu povodom te dugo očekivane najvažnije odluke Vrhovnog suda RH o pravu na obeštećenje potrošača s konvertiranim kreditima. Na konferenciji su govorili koordinator ekonomsko-pravnog tima Udruge Franak, Goran Aleksić i odvjetnik Igor Metelko, a konferenciju je otvorio predsjednik Upravnog odbora Udruge Franak, Elvis Sudar.
Kazali su kako je 15.10.2024. otpremljeno Rješenje Rev-1096/2022 sudskog vijeća VSRH u sastavu sudaca Branka Medančića, predsjednika vijeća, Jadranka Juga suca izvjestitelja i člana vijeća te ostalih članova vijeća Slavka Pavkovića, Gordane Jalšovečki i Damira Kontreca, dok je dan prije 14.10.2024. otpremljena odluka Rev-586/2019 sudskog vijeća u sastavu sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać – Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te ostalih članova vijeća Gordane Jalšovečki, Igora Periše i Dražena Jakovine.
Odluka Rev-1096/2022 potpuno je utemeljena na hrvatskim zakonima, na presudama i pravu Unije te je nedvojbeno jasno obrazložena, ističu u Udruzi Franak. Tom odlukom daje se pravo potrošačima s konvertiranim kreditima na puna obeštećenja, ako ta obeštećenja nisu postignuta konverzijom, a notorna je istina da konverzija nije dovela potrošače u poziciju kao da nikada nisu ugovorili ništetne ugovorne odredbe. Rješenjem Rev-1096/2022 ukinute su negativne presude Županijskog suda u Dubrovniku i Općinskog suda u Osijeku, pa tako osječka sutkinja Spomenka Rodić mora ponoviti postupak i financijskim vještačenjem utvrditi iznos obeštećenja na koji potrošačica tužiteljica nedvojbeno ima pravo.
Pravno shvaćanje VSRH po Rješenju Rev-1096/22 glasi (točka 22.) glasi:
„Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno ZIDZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“
Takvo pravno shvaćanje obrazloženo je izrekama po točkama u Rješenju Rev-1096/2022 koje u skraćenom sadržaju glase:
Točka 13.
Prihvaćen je stav tužiteljice da su niži sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je konverzijom tužiteljica izgubila pravo na potraživanja na temelju ništetnih odredaba, prije svega zbog toga jer to nigdje zakonom nije propisano, a niti iz Dodatka ugovoru tako nešto ne proizlazi. Dodatkom ugovoru nigdje nije ugovoreno da bi se tužiteljica odrekla svojih potraživanja.
Točka 14.
Zakon je imao temeljni cilj otkloniti dužničku krizu nastalu rastom tečaja CHF, svođenjem tih kredita na kredite u eurima na način kao da su potrošači od početka otplaćivali slične euro kredite.
Točka 15.
Valjanost konverzije utvrđena je u oglednom postupku, međutim to ne znači da potrošači nemaju pravo na puna obeštećenja.
Točka 16.
Potrošači s konvertiranim kreditima trpjeli su posljedice otplaćivanja prekomjerno povećanih anuiteta jednako kao i potrošači koji nisu konvertirali kredite. Čak i da je potpuno prestao važiti Osnovni ugovor, potrošač ne bi izgubio pravo na puno obeštećenje kao što je to riješeno u odluci Vrhovnog suda RH 18/2018.
Točka 17.
Vrhovni sud RH već je prije rješenjem Rev-2868/2018 utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnih ugovora, kako bi na temelju toga ostvarili eventualna obeštećenja.
Točka 18.
Vrhovni sud RH obvezan je primjenjivati pravo Unije koje se zrcali u presudama Suda EU.
Točka 19.
Presudom C-118/17 Sud EU je utvrdio u mađarskom predmetu da potrošač s konverzijom ima pravo na utvrđenje ništetnosti te na sve koristi koje je banka primjenom ništetnih odredaba ostvarila, bez obzira na zakonsku konverziju kredita. Takvo pravo imaju i hrvatski potrošači koji su konvertirali kredite na temelju hrvatskog zakona.
Točka 20.
Presudom C-452/18 Sud EU utvrdio je da potrošač ima pravo na svoja potraživanja, osim u slučaju ako bi se informirano nagodio s bankom o tomu. Sagledavajući presude C-118/17 i C-452/18 vijeće je zaključilo da se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, jer nisu mogli znati hoće li u budućnosti biti utvrđena ništetnost valutne klauzule CHF koja je uslijedila tek tri godine nakon konverzije te svakako imaju pravo na puno obeštećenje unatoč provedenoj zakonskoj konverziji.
Točka 21.
Europski sud za ljudska prava u presudi Žulić protiv Hrvatske također je obrazložio kako „banka potpisivanjem aneksa nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, a to znači da konverzijom nije udovoljeno zahtjevima na temelju ništetnih odredaba.
Točka 24.
I konačno, konkretnom odlukom dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita koji su konvertirali kredite s korisnicima kredita koji to nisu učinili, jer su i jedni i drugi trpjeli jednake posljedice ugovaranja nepoštenih odredaba. Na prvom stupnju sud će morati provesti financijsko vještačenje, utvrditi koliki su preplaćeni iznosi i staviti ih u odnos s preplatom utvrđenom u konverziji te na temelju toga odlučiti o tužbenom zahtjevu za obeštećenje.
U odnosu na ovdje citiranu točku 24. Udruga Franak naglašava kako je važno da se primijeni obvezujuće pravilo iz članka 172. Zakona o obveznim odnosima o vraćanju dugova, prema kojemu se najprije plaćaju kamate, pa tek potom glavnica duga. U tomu smislu, do dana konverzije dospjele su na preplaćene iznose značajne zatezne kamate, pa se preplata utvrđena konverzijom najprije mora odbiti od tih zateznih kamata, i tek onda ako one nisu dovoljne za prebijanje u nastavku se ostatak preplate prebija s glavnicom duga na temelju ništetnih odredaba. Isto tako, u tužbama koje su posebno podignute za kamatni i posebno za valutni dio, bilo bi poželjno da se prebijanje radi samo u tužbi s valutnim tužbenim zahtjevom, jer je valutni dio za 100 % do 200 % veći od kamatnog dijela obeštećenja.
Osim toga, važno je utvrditi i razliku između konvertirane glavnice i preostale glavnice u francima pomnožene tečajem realizacije kredita, jer potrošač ima pravo i na tu razliku budući da konverzijom glavnica nije umanjena na onaj iznos na koji potrošač ima pravo izuzećem ništetnih odredaba. Taj dio tužbenog zahtjeva nije u zastari mada nije odmah zatražen, budući da je Vrhovni sud RH već izrazio pravno shvaćanje kako tužitelji imaju pravo na tzv. nepravu preinaku pri čemu nema zastare za povećanje tužbenog zahtjeva.
Druga odluka, Rev-586/2019, temelji se na pogrešnom uvjerenju drugog vijeća kako su potrošači konverzijom dobili sve preplate, ali nisu i zatezne kamate koje moraju dobiti. Takva odluka je arbitrarna, uopće se ne temelji na financijskom vještačenju koje ukazuje na sasvim druge zaključke, ne temelji se niti na pravu Unije jer se vijeće uopće ne poziva na presude Suda EU odnosno u potpunosti ih zanemaruje. Udruga Franak uvjerena je da takva odluka nije niti ustavna, niti zakonita zbog čega nije niti primjenjiva. No, ona je ipak otpremljena uslijed odluke Suda EU da sudska evidencija ne smije spriječiti otpremu različitih presuda sa suprotstavljenim pravnim shvaćanjima. Zbog toga, sve nas očekuje vrlo vjerojatno još i ujednačavanje sudske prakse kroz prošireno vijeće, ali tek nakon što zakonodavac donese jasna pravila o proceduri ili na temelju nekog novog oglednog postupka, ističu također u Udruzi Franak.
- Dotad, pozivamo sve sudove da se drže pravnog shvaćanja izraženog u odluci Rev-1096/2022, i na temelju kvalitetnih financijskih vještačenja omoguće obeštećenje potrošačima koji su konvertirali CHF kredite na temelju zakona. Više nema izgovora da se čeka odluka Vrhovnog suda! - zaključuju u Udruzi Franak.