Tko je u pravu u sukobu između Banskih dvora i Pantovčaka, Plenkovića i Milanovića? Nitko; istina o vođenju naše vanjske politike, a kad je u pitanju rat između Rusije i Ukrajine, negdje je u sredini. I ne samo oko ovog prevažnog pitanja, već i drugih tema o kojima se lome koplja. Zato je u ovoj baražnoj vatri između HDZ-a i pristaša šefa države teško odabrati stranu.
Predsjednik tvrdi da Hrvatsku želi držati dalje od ratnih zbivanja i da ni pod koju cijenu neće dopustiti da naši vojnici na strani NATO-a zarate u Ukrajini. Zvuči logično, međutim, niti su hrvatski časnici i vojnici već tamo, jer iako to Milanović spominje, ne podastire dokaze, niti bi to bilo neobično ako se NATO otvoreno odluči umiješati u rat koji je odnio već više od pola milijuna života.
Bolje Aleksandar nego Zoran
Kad si jednom pristupio NATO-u, to ne znači da će oni tebe bezuvjetno braniti, a kad je u pitanju rat negdje drugdje, ti ćeš ga iz dnevnog boravka pratiti uz kokice i kolu. Biti u NATO-u podrazumijeva (bespogovorno) slušati velike i moćne: Washington, Pariz, London, Berlin, kupovati skupe Rafale kad ti se to naredi i pružati logističku podršku za sve NATO-ove operacije, sve do slanja hrvatskih časnika i vojnika u "tuđi" rat.
Nije valjda da to nismo znali kad smo birali ulazak u NATO? I nije valjda Milanović uvjeren da će bilo koji javni nastup na tu temu, osim bodova za njegovu predsjedničku kampanju, bilo što promijeniti u odnosima snaga između Washingtona i Moskve, u čijem je zagrljaju stradao Kijev.
Tu, s druge strane, Zoran Milanović ima pravo. Zapad se umiješao u rat između braće Slavena, prvih susjeda, a NATO otvoreno pomaže Kijevu da zaustavi rusku agresiju. Bi li bilo bolje da to ne čini? Naravno da ne bi, jer bi u glavnom gradu Ukrajine ruski diktator već instalirao sebi odanu vlast i pripojio tu veliku zemlju nekom novom SSSR-u. A da je to tako, svjedoči činjenica da je Putin to već učinio s odmetnutim republikama na istoku Ukrajine, prekršivši međunarodno pravo, kao što su, uostalom, učinili SAD i veliki dio država EU-a kad je u pitanju priznanje Kosova, koje za takvo što nije imalo niti će imati formalnopravno uporište.
Plenković, koji cijelo vrijeme vodi politiku pune suradnje s NATO-om i Ukrajinom, nesumnjivom žrtvom strašne agresije, mora uvažiti činjenicu da predsjednik ima pravo "dištonavati". Premijer i šef države su sukreatori vanjske politike, a Plenković i Milanović jedva da i komuniciraju, a Plenković je taj koji Milanovića od početka mandata ne zarezuje dva posto.
Svojedobno Mesić i Sanader nisu bili iz istoga političkog tabora, a suradnja je oko bitnih državnih pitanja svejedno funkcionirala. Sada smo stigli do toga da u Dubrovnik stiže Volodimir Zelenski, a na samit na kojem sudjeluje čak i notorni Aleksandar Vučić Milanović nije pozvan?! Ako to nije predizborna kampanja HDZ-a, onda ne znam što jest?
Rusi ne financiraju Milanovića
Da stvari budu gore, Milanović vraća istom mjerom, pa najvišim časnicima Hrvatske vojske kao zapovjednik brani službene kontakte s predsjednikom Vlade i ministrima?! Veli da Plenković i HDZ žele ovladati vrhom naših oružanih snaga i tajnim službama, jer jedino tu još nisu stavili svoje šape. Premda Milanović ne bi smio miješati vojna lica u dnevnu politiku i obračune s protukandidatom HDZ-a Primorcem i onima koji ga lažno optužuju da je ruski igrač, dapače, da ga oni i financiraju, činjenica je da iz Banskih dvora žele kontrolirati ne ovu državu, nego cijelo društvo!
Ajde, nađite jednu jedinu, ma najbezvezniju udrugu građana na čijem čelu nije hadezeovac ili barem vatreni pristaša te stranke? Takvo što je jednako opako za demokraciju kao i Milanovićevo soliranje po Orbanovu obrascu kada je u pitanju vanjska politika.
U aktualnom sukobu između prvog ministra i predsjednika Republike nema pravog, ni strane koju bi vrijedilo odabrati. Obje su politike krive i na dugu stazu nanose štetu građanima ove svakim jadom izmučene zemlje.
Hoće li onda glasači na predsjedničkim izborima birati treću opciju? Nazire li se rješenje? Postoji li pravi put?