Što se krije iza prilično neobičnog skupa u Dicmu na kojem je najavljeno osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve u idućih pet godina? I kako to da su se na istome mjestu okupili Ivan Penava, Marko Skejo, Mirko Čondić, Martin Pauk, Ante Sanader, Dinko Tandara, Davor Matijević, Marijan Mareković...?
Inicijativu je pokrenuo Predrag Mišić Peđa, dragovoljac Domovinskog rata i logoraš. Mišić za sebe kaže da je "po nacionalnosti Hrvat, po narodnosti Srbin i pravoslavne vjeroispovijesti". Otkud Vukovarci Mišić i Penava u Dicmu? I zašto su upravo to mjesto izabrali za proslavu pravoslavnog Badnjaka i Božića, pa u njega pozvali sve od ultradesnih Skeje i Pauka, do ljevičara Matijevića, koji presjeda splitskim ogrankom SDP-a?
Najjednostavniji odgovor bio bi: zato što na području općine Dicmo živi i stanovništvo srpske nacionalnosti, no naš čuveni novinar i publicist Drago Pilsel, koji se desetljećima studiozno bavi religijskim temama, tvrdi da je ovdje posrijedi isključivo dnevna politika.
– Radi se o borbi za saborski mandat u devetoj izbornoj jedinici između Domovinskog pokreta, Mosta i HDZ-a. Zato se desnica ponovo i po tko zna koji put, hvata osnivanja Hrvatske pravoslavne crkve. Ovoga puta računaju na deset tisuća Srba iz Cetinske krajine. Jedan dio njih bio je u 126. brigadi Hrvatske vojske, a bilo ih je, navodno, u postotku više nego što je srpski živalj zastupljen u ukupnom broju stanovnika – kaže Pilsel.
Što Pilsel misli o amblemu udruge Hrvatski pravoslavni centar koja je u dlaku jednaka onom Hrvatske pravoslavne crkve u NDH?
– Rekao bih kratko, da su mogli biti barem malo kreativniji – ironičan je.
Nemoguća misija
Svako spominjanje Hrvatske pravoslavne crkve budi sjećanje na zločinačku NDH. Upravo je Ante Pavelić taj koji je svojedobno pokrenuo osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve. Istovremeno je provodio genocid nad srpskim narodom i ostat će zapamćen kao njihov najveći zlotvor. Unatoč tome, pojedinci ne odustaju od oživljavanja HPC-a, a sve inicijative dolaze s radikalne desnice.
– Da bi neka Crkva u pravoslavlju stekla svoju autokefalnost, poput, recimo, makedonske, kojoj je to lani konačno i uspjelo, ona mora imati svoj kler, crkve i manastire, te dakako – vjernike. Zatim, nužno je imati barem tri po crkvenim zakonima imenovana episkopa i priznanje Carigradske patrijaršije, kao i crkve od koje se izdvajaš, a to bi u ovom slučaju bila Srpska pravoslavna crkva. Ova crkva koju kani pokrenuti Mišić, ne da nema monahe i svećenike, ona nema ni ministranta – veli Pilsel, i napominje da se sve radi samo za račun Domovinskog pokreta koji računa na jedan saborski mandat u devetoj izbornoj jedinici.
Za Pilsela je problematično što Vlada i Ured predsjednika šalju svoje izaslanike na ovakve skupove. Na proslavi pravoslavnog Badnjaka i Božića u Dicmu, u režiji Mišićeve udruge, bili su potpredsjednik Sabora Ante Sanader i izaslanik predsjednika Republike general Marijan Mareković, te izaslanik potpresjednika Vlade Dinko Tandara i ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda.
– Licemjerno je sudjelovati na poziv episkopa Kirila Bojovića, administratora Eparhije zagrebačko-ljubljanske buenosaireskog i južno-centralno američkog, na primanju u povodu pravoslavnog Božića, a s druge strane slati svoje izaslanike i onima koji zagovaraju odvajanje od Srpske pravoslavne crkve – veli Pilsel.
Rus Germogen
Može li zaista ovdje zaživjeti Hrvatska pravoslavna crkva za pet godina, kako je to najavio Predrag Mišić Peđa?
– Na autokefalnost neke od pravoslavnih crkava čeka se ne pet ili deset godina, nego desetljećima, jer treba ispuniti cijeli niz uvjeta koje sam već naveo. Legitimno je da Mišić, Velimir Bujanec, Tihomir Dujmović, Marko Jurič, i tko li sve već ne, traže takvo nešto, ali realno se to nikada neće ostvariti. Uostalom, mi smo u Hrvatskoj već imali dva takva pokušaja, i oba se, nota bene, naslanjaju na praksu iz NDH, iz kojih nije nastalo ništa do običnog folklora. Znači, ni Peđa Mišić neće uspjeti napraviti više od udruge koja mu služi u predizborne svrhe – kaže naš sugovornik.
Zakonskom odredbom poglavnika Ante Pavelića od 3. travnja 1942., osnovana je Hrvatska pravoslavna crkva koja je ukinuta 1945. godine. Na njenom čelu je bio otac Germogen iz manastira Hopovo, koji je izbjegao pred Oktobarskom revolucijom u naše krajeve. Osnivanje HPC-a nije bilo izrazom volje srpskog naroda niti pravoslavaca koji su živjeli na području NDH, već isključivo Pavelićeva želja, a arhiepiskop Germogen odgovarao je isključivo njemu. Po porazu nacista i njihovih sluga, Germogen i njegovi suradnici osuđeni su na smrt strijeljanjem. Oni koji se danas izjašnjavaju kao pripadnici nepriznate Hrvatske pravoslavne crkve, Germogena slave kao sveca zbog činjenice da su ga smaknuli komunisti. Germogen je bio osuđen zbog poticanja na međunacionalnu i rasnu mržnju.
U Hrvatskoj danas postoje još dvije udruge koje se nazivaju Hrvatskom pravoslavnom crkvom, a koje vode Andrija Škulić ili Bonifacije, samozvani arhiepiskop zagrebački i metropolit Hrvatske pravoslavne crkve, te Bugar Aleksandar Radoev Ivanov. Škulić i Ivanov jedan drugoga obasipaju teškim optužbama, a one su najčešće vezane uz financijske pronevjere jer udruge dotacijama pomaže država.
Mišićeva udruga Hrvatski pravoslavni centar formalno kani napraviti isto, oživjeti 1945. ugaslu HPC, a faktički pokupiti koji glas hrvatskih branitelja srpske nacionalnosti za račun Domovinskog pokreta. Jeftino.
