
Jebo ti čovjeka koji se sjeća. To nije čovjek nego truplo. A s truplom je najbolje niz vodu.
Sjećanja nisu ništa drugo nego in memoriam. Posljednji pozdrav. Zbogom i nikad više. Ne ponovilo se. Jer, što da se ponavlja. Da se opet gledamo. Da sve iznova prolazimo. I ubijamo neizvjesnost. Zar nije ljepše ovako, kad se ništa ne zna. I kad nitko ništa ne zna. Znanje je ionako precijenjeno.
Sjećanja su, blažen bio tko ih nema, prokletstvo. Bez njih dani lakše prolaze. I sporije. Zapravo, i ne trebaju prolaziti. Ono što je imalo proći, prošlo je. Bez da je ikome išta ostavilo. Niti je ikome stalo. Osim nekolicini preostalih prokletnika. Kojima promiče sve osim sjećanja.
Srećom, ne sjećam se. Ničega. I nikoga. Pa tako ni zagrebačkog dopisništva Slobodne Dalmacije. Ne sjećam se ni onog dana - lipanj 1994., tramvaj broj 14, izlazak na pogrešnoj stanici, majica slijepljena od znoja i nervoza kao da na operaciju idem - kad mi je pod nogama prvi put zaškripao parket u Ilici. Na broju, nemam pojma, 24. Na gornjem katu. Tamo je, rekli bi neki, bila redakcija. A u prizemlju, zapravo u prolazu koji je vodio do nepostojećeg prizemlja jer se odmah penjalo na prvi kat, neki su neobični likovi prodavali majice. Uglavnom crne, s heavy metal uzorcima.
Jedan od njih poslije je postao fotoreporter Slobodne Dalmacije. Ado. Dobar čovjek iz naše veže. Bio je i u Kanadi, a danas mu je najdraže na Facebooku objavljivati fotografije s unucima. Doživio je ono jedino što čovjek treba doživjeti.
Kuća Trputec-Kapitan, u kojoj je po cijeloj njezinoj dužini i širini bila smještena redakcija Slobodne Dalmacije, zaštićeno je kulturno dobro. Pažljivo je građena od 1809. do 1825. te još pažljivije dograđena 1934. godine. Ništa na njoj nije pretjerano. Niti išta strši. Mala je. Skladna i potrebna. Iako slabo uočljiva, danas se smatra dijelom najstarije sačuvane povijesne strukture Ilice. Kao što se Slobodna Dalmacija, pažljivo građena od 1943., smatra dijelom najstarije sačuvane povijesne strukture Hrvatske. Bez ikakve zaštite.
Ne mogu se sjetiti tko me je dočekao, ali znam da je to bio Bože Šimleša. Blagi brko, koji će godinama kasnije dobiti Nagradu grada Zagreba za humanitarni rad, u to nevrijeme bio je urednik gradske rubrike. Jer, da, Slobodna Dalmacija nekoć je imala zagrebačku gradsku rubriku. Svaki dan četiri stranice. Nerijetko i pet, plus gradski vodič, koji je radio Dino Alujević, u njega je bilo jedino redakcijsko računalo, red se čekao za Minesweeper, čija pravila nikad nisam shvatio, ali sam uporno igrao. I ginuo.
Znalo se tko prati ZET, a tko ide na Dolac. Ne pitajte me tko, ja nisam, mene su dopali studenti. I autobusni kolodvor. Svaki dan ujutro do kolodvora po vozni red. Koji je bio isti, ali se moralo paziti da se ne promijeni. Jer, ljudi su se u to strašno, nezapamćeno doba informirali čitajući novine.
Šimlešin ured bio je na kraju dugačka hodnika. Bilo ga je lako mrziti. Taj hodnik. Dok bi sav nikakav došao do Gradske, na dnu pa desno, morao si takav, neotpakiran i usukan, proći pored Slavice Lukić. A Slavica je i onda bila uspravna. I nije marila što se s uspravnima teško nositi.
Mogla te je, ako si baš bio zle sreće, primijetiti i Olga Ramljak, a mogla te je, za sunčanih dana, ne primijetiti Silva Stazić.
Znamenitog Tončija Bonaćija, srećom, nisi mogao sresti. On je malo dopisništvo, koje je do početka devedesetih na adresi Pod zidom počivalo tek na leđima Josipa Šmidta - "Agencija" su starog Jožu zvali - uz pomoć Zorana Ercega pretvorio u veliku redakciju, da bi je napustio nimalo iznenada, nakon prevrata 1993. godine, otišavši u Novi list gdje je sa sobom poveo i Sanju Modrić, Nina Đulu, Anu Raić, Damira Bebića, Nikolu Jelića, Gabrijelu Galić, Snježanu Pavić, Anđelka Ercega...
Sanja je već godinama ponajbolja hrvatska kolumnistica, Nino je jedan od bitnijih faktora u Jutarnjem listu, Ana je perjanica Telegrama, Damir je nakon ranjavanja tijekom raketiranja Zagreba na lutriji dobio zelenu kartu pa se preselio u Washington, Nikola je glasnogovornik Ureda predsjednika Zorana Milanovića, Gabrijela podučava osnove novinarstva na Faktografu, Snježana se beskompromisno bori za jednakost među spolovima pišući za "Jutarnji", a Anđelko...
Eh, Anđelko... Jebo ti novinara koji nije kao Anđelko... Po Anđelku se zove nagrada za lokalno novinarstvo Hrvatskog novinarskog društva.
Možda vam se ovako posloženo čini da se svega sjećam, ali vraga, sve je to fatamorgana. Zar bi, recimo, mogla biti istina da je na drugom katu, tamo gdje si odlazio samo kad bi te netko po cigarete poslao, sjedio Miljenko Jergović. Ili da si kartice kroz pisaću mašinu uz Ivicu Đikića provlačio. I koševe punio. Ne valja. Ponovi. Ne valja. Ponovi. Bilo je teže napisati vijest nego roman. Ivica se spasio, otišao je u pisce i postao Đikić.
- Mali, je li ti pišeš Rat i mir ili vozni red autobusa za blagdane - rugala bi se Anita Belak.
Ona se i danas za "Slobodnu" javlja iz Zagreba. Maloprije smo se čuli. Nije imala vremena, piše o opsadi Bahmuta. Uz nju su i Marina Karlović, autorica sjajne knjige "Milanović, mladić koji je obećavao", Marijana Tomac, ponajbolja hrvatska novinarka koja prati školstvo, danas se Cvrtila preziva, te Davor Krile, zadnji dobitnik nagrade HND-a za najboljeg kolumnista i Anitin prvi suprug. I jedini.
"Da Miroslav Krleža piše povijest adrese u Ilici 24, jedan od uvodnih pasusa zacijelo bi mu glasio: tamo gdje su se nekad kotile medvjedice u prašumskim brlozima i novinarske horde udarale ritam svijetu Unisovim portabl-makinjetama, danas se uzdiže zdanje najmodernijeg europskog plesnog kluba u kojemu tri ključna čovjeka u državi udaraju ritam kamatne politike, izmjena zakona o radu i sve nasušnijih outsourcinga", napisao je Krile u jednoj od svojih zadnjih kolumni.
Reflektirao se na takozvane "pepermint boyse", odnosno na hrvatsku političko-gospodarsku elitu koja se zabavljala u klubu osvježavajućeg naziva "Pepermint". A taj "Pepermint", presijecimo ovaj pokušaj sjećanja jednom groznom činjenicom, nalazio se baš u prostoru Slobodne Dalmacije, u Ilici 24, a njegovi redoviti posjetitelji bili su tadašnji premijer i današnji predsjednik Zoran Milanović, DJ i vlasnik Atlantic Grupe Emil Tedeschi te guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić.
U HNB-u danas je jedan od direktora naš Frenki Laušić, a zavidnu karijeru izvan novinarstva izgradio je i Zorislav Antun Petrović, dugogodišnji predsjednik hrvatskog ogranka Transparency Internationala i aktualni predsjednik stranke Zelena alternativa – OraH. I loš centarfor, danas to mogu reći.
Helena Ilić direktorica je Ureda za komunikacije Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (HANFA), Bisera Lušić savjetnica je u hrvatskom veleposlanstvu u Kini, Bruno Lopandić savjetnik je u hrvatskom veleposlanstvu u Mađarskoj, Šenol Selimović bio je viši stručni savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova, Danica Juričić piše za djecu i mlade, a bila je i glasnogovornica SDP-a te šefica ureda predsjednika Ive Josipovića, jedan roman za djecu napisao je i Ante Gugo, kasnije i posebni savjetnik ministra gospodarstva, Ana Lučin glasnogovornica je Centra, Vuk Đuričić glasnogovorio je u Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK), Božica Babić u mirovinu je otišla kao savjetnica u Uredu za odnose s javnošću Ministarstva poljoprivrede, Anita Malenica članica je Vijeća za elektroničke medije, Vedran Matošić penziju je dočekao kao djelatnik Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA), Saša Paparella napisao je knjigu "Gazda" prema kojoj je snimljen hit dokumentarac, Marcella Jelić distribuira dokumentarne filmove, Renato Pandža bio je glasnogovornik mnogima, pa i Hajdukovu predsjedniku, Antonela Marušić piše poeziju i prozu pod pseudonimom Nora Verde, a Josip Antić trči maratone te stihove objavljuje kad hoće i gdje hoće, najčešće kod Marka Zuckerberga.
Evo jedne njegove pjesme. Zove se "O čudnim pticama":
Probudivši se primijetih
Vani je umrlo
Stoljeće
Nema razloga prtiti
Njegovu prtljagu
I dani cvijeća i ljubavi
Sad smrde na lešinu
Danas je od jučer gore
Zemlja je okužena
Genetska slika mutirana
Bog se sebe srami
Grad je pod mrežama
Zapetljan i sapet varalicama
Tko će osim onih ptica
Što su u zadnji tren
Prhnule visoko
Ostati slobodan
One moraju letjeti
Samo letjeti
S potomstvom
Začetim u letu
Samo lebdjeti
Nikad više nigdje
Neće moći sletjeti
Gužva je tih prastarih dana u Ilici 24 bila. Svaki smo objavljeni članak izrezivali od sreće. I slali kući. Jer se zagrebačke stranice u Dalmaciji nisu mogle vidjeti. A kad bi te dopale prednje stranice, kad bi ti baš nešto važno objavili u rubrici Novosti, častio bi u konobi "Split" koja se prigodno nalazila preko puta. U suterenu. Da lako uđeš, a teško izađeš.
Jebo ti, uostalom, konobu koja nema svoje novinare.
Višnja Gotal, danas je ponajbolja reporterka "Jutarnjeg", Siniša Pavić, moj drug s pikada i beskonačnih razgovora, piše za Novi list, izdaje romane, kuha te i dalje čuje samo na jedno uho, Sandra Carić rastura za Nacional, Tatjana Munižaba svaki se dan za Hrvatsku televiziju javlja iz Sabora, Darko Markušić glavni je urednik portala Direktno.hr, Ivana Mikuličin urednica je u "Jutarnjem", u "Jutarnjem" je nebrojeno važnih članaka objavila i Rozita Vuković, kao i Hajdi Karakaš, Ivanka Toma, Vedran Marjanović, njemu smo jedinom opraštali što navija za Dinamo, Robert Bajruši u istom listu vodeći je politički komentator, Ojdana Koharević dobitnica je nagrade Splitsko-dalmatinske županije, Snježana Dukić dobila je europsku nagradu za najbolji tekst vojne tematike, Diana Nenadić vodeća je hrvatska filmologinja, Tomislav Klauški najčitaniji je komentator u 24 sata, u tom dnevniku najbolji je urednik Nenad Nevešćanin, Predrag Pepić stvarao je program RTL televizije, Igor Lasić stvara za Novosti, Petra Maretić Žonja za Večernji list, tamo je važna faca Davor Ivanković, Marija Brnić piše za Poslovni dnevnik, Mladen Bariša za Sportske novosti, a Zvonimir Krstulović ne piše za nikoga, eno ga na Braču, sam i (za)dovoljan.
Gužva, rekoh, u "Večernjaku" su se tresli svako jutro. Ubijali smo ih. A ni blizu kraju nismo.
Da su ovo prava sjećanja, sjetio bih se i Dragana Majkića, s njim sam pješice, po snijegu, kad tramvaji ne bi vozili, gazio od Trga do Novog Zagreba, pa Sonje Šćekić, eno je u Beču, uživa u carskom gradu, Hrvoja Ivkošića, Milanova dobrog sina, Davora Bubala, e taj je stvarno bio centarfor, a sjetio bih se i Aleksandre Lončar, jer kako bih Aleksandru, vaš problem što ne znate tko je Aleksandra, mogao zaboraviti.
A gdje su još Diana Kavelj, Toni Đugum, Zrinka Radić, Igor Došen, Dražen Katalinić, ‘mali iz Kaštela‘ je i po televizijama raznim bio, Tamara Špehar, Tina Disopra, Marijana Šešo, krasna Ksenija, Erceg, Mirjana Ćuk, Vesna Laušić, Robert Gelo, Goran Čop, Saša Vukobratović, Ivana Matić, Miroslav Pavičević, Monika Petrovska, Mario Galić, Ana Kalina, Enea Les Demeter, Zdravko Šarčević, ili je možda bio Zvonko...
Pa Nataša Škaričić, Anđelka Mustapić, Stanko Bašić, Vedran Kukavica, Ante Srzić, Andrea Latinović, Dubravko Grakalić, Tihomir Dujmović.
Pa fotoreporteri Ognjen Alujević, Siniša Sunara, Hrvoje Polan, Milivoj Keber, Patrik Macek, Sandra Tićac, Admir Buljubašić (da, onaj iz veže), Denis Cerić, Tatjana Šilipetar, Vedran Peteh, Bruno Konjević.
Svih se, priznajem, sjećam. A jebo ti čovjeka koji se sjeća. Jer onda se moraš i tuge sjetiti. Učas zaboraviš sve lijepo pa te stisne i uguši.
Kad je poginuo Nikša Antonini, na zadatku, u avionu, prestali smo se smijati, a nakon toga je smrt dolazila stalno i neizostavno po još. Uvijek po još. Pa je odnijela i Vedrana Šamanovića, i Marija Todorića, i Marija Prizmića, i Zoricu Cerić.
I zagrebačko dopisništvo Slobodne Dalmacije.