Gotovo je sigurno da bi najveća većina hrvatskih gradonačelnika, župana, pa više, sve do samog vladajućeg vrha, sudeći prema onome o čemu najčešće govore i na što su najviše fokusirani, jedva štogod promucala – možda bi oni snalažljiviji složili par verbalnih općenitosti i floskula – da ih se zaskoči pitanjima o tome što misle da su najbolji i najefikasniji načini prilagodbe klimatskim promjenama, i što se u Hrvatskoj u tom smislu radi.
Kažem “zaskoče”, što hoće reći da im se ne da vremena da im savjetnici pripreme materijal kojim bi ostavili dojam da nešto znaju i rade.
Što točno država radi na tom planu, što je dosad konkretno napravila, gdje i s kakvim rezultatima? Što točno rade gradovi, o kakvim se projektima radi, koliko koštaju? Znaju li vlasti na svim nivoima što su najslabije “klimatske točke” na području kojim upravljaju? Kakve društveno pravedne klimatske mjere donose? Gdje se građani mogu detaljnije upoznati s onim što im vlast radi da ih zaštiti od toplinskih valova, olujnih nevremena, zdravstvenih utjecaja “nove” klime, itd?
Sadnja urbanih šuma
Mnogi gradovi u svijetu već su daleko odmakli u planovima da svoje stanovništvo najviše koliko se može zaštite od promjena – najprije onih temperaturnih, koje svi osjećamo, potom onih drugih, specifičnih: nekome je, naime, slaba točka voda, ili višak u obliku sve jačih poplava, ili manjak u obliku suša i nedostatka pitke vode.
Nedavno je Live Science objavio vrlo zanimljiv tekst s primjerima tri svjetska grada koja su donijela mjere za rješavanje svojih specifičnih problema – Milana, Jakarte i San Diega.
Milano je, recimo, bogat, elegantan grad s puno kamena i mramora – no ti mu materijali podižu temperature za četiri do osam stupnjeva više nego u ruralnoj okolini jer puno topline upijaju i emitiraju, a površine slabo apsorbiraju kišu. Stoga je taj grad jedan veliki “toplinski otok”, a gradske vlasti tome su se suprotstavile – sadnjom urbanih šuma. Grad je pokrenuo javno-privatno partnerstvo pod nazivom ForestaMi s ciljem da se posadi tri milijuna stabala i grmova do 2030. godine – stabla, naime, upijaju toplinu, snižavaju temperaturu i ispuštaju vlagu u zrak.
Drugi primjer je Jakarta, prijestolnica Indonezije, megagrad s 11,5 milijuna stanovnika podignut na desetak rijeka; Jakarta ima problem i s manjkom i s viškom vode. Uza sve, grad tone – suočen je s rastom razine mora, a zbog nedostatka pitke vode nekontrolirano se kopaju bunari i crpe podzemne vode, što ubrzava tonjenje, ponegdje do 10 centimetara godišnje.
Godine 2019. Indonezija je stoga objavila planove za premještanje svoje prijestolnice iz Jakarte u novi grad pod nazivom Nusantara, na otoku Borneo, a prva bi trebala preseliti gradska uprava. Skup je to projekt koji se susreće s mnogim problemima, ali – s obzirom na procjene da će cijeli grad do kraja stoljeća biti ispod razine mora – nemaju izbora.
Zagrebački primjer
Treći primjer je američki grad San Diego u Kaliforniji koji su mučile goleme suše i “uvoz” vode iz drugih gradova u ogromnom postotku; dalekovidne gradske vlasti stoga su još prije 30 godina odlučile da grad postane “vodno neovisan” i počele rješavati taj problem na različite načine – od usporavanja voda u toaletima do gradnje najvećeg u zemlji postrojenja za desalinizaciju. Rezultati su izvrsni, ali znajući što ih čeka u budućnosti oni idu i dalje, odnosno “vraćaju se u toalet” s planom da otpadnu vodu recikliraju i vrate je u gradske slavine.
Kod nas još nije vrijeme da se izbori gube ili dobivaju na “klimatskim mjerama”, ali doći će i to vrijeme.
Dobar znak stiže od zagrebačkih gradskih vlasti; gradonačelnik Tomislav Tomašević potpisnik je Pariške deklaracije koju su pred Olimpijske igre potpisali gradonačelnici 50 gradova. Deklaracija sadrži prijedlog društveno pravednih klimatskih aktivnosti. U razgovoru za "Poslovni dnevnik" gradonačelnik Tomašević nedavno je, upitan o konkretnim koracima koje Grad planira poduzeti, među ostalim mjerama, spomenuo kako se razmatra uvođenje centara za hlađenje tijekom toplinskih valova.
Korisno i potrebno.
Svakako, nema jednog rješenja za izbjegavanje utjecaja klimatskih promjena. Sadašnje i buduće vlasti i ne znaju kakav ih posao čeka.