Kako godine prolaze, a čovjek stari, svega mu treba manje, osim, eventualno, lijekova. To, naravno, važi za nas obične, da ne kažem normalne, ali ne i za hadezeovce. Oni neumoljivo grabe do posljednjeg daha, s njima ne možeš biti siguran ni kad su prištekani na stalak za infuziju.
Nama koji trebamo možda ne baš malo, ali umjereno i skromno, zabrana rada nedjeljom neće teško pasti. Dapače, ona će nas vratiti u mladost, trideset i više godina unatrag, kad je pred nama, barem smo tako mislili, stajala blistava budućnost. Vrijedi podsjetiti zbog mladih koji o tome nemaju pojma: u surovom i bezbožničkom socijalizmu sve su nedjelje bile dani Gospodnji, dakle, slobodne, i kome je bilo po volji, mogao ih je provesti u crkvi. Kome nije bilo do hostija, išao je u pekarnice, u to vrijeme jedine otvorene trgovačke objekte.
Ljude privode u crkve
Puste, gluhe, zaključane, uspavane nedjelje meni će lijepo sjesti, organizirat ću ih kao dan za nostalgiju, vraćati se davno pročitanim knjigama i binđati stare serije. Nije mi problem čak ni to što se više neće moći kupiti svježi kruh. Neka neće, tako ću možda ispuhati glutenski šlauf ilitiga kolo sreće.
Zakonska ofenziva protiv rada nedjeljom nije, međutim, domišljena da bi se ljudi poput mene osjećali mlađima, da bismo se prepustili nostalgiji ili dobili institucionalnu podršku u naporima da skinemo koji kilogram. Naravno, da nije. Nedjelja je stavljena izvan zakona da bi se ljude privelo u crkve, i kvit. Netko se dao uvjeriti da će zabludjele ovčice raspršene po hodnicima golemih shopping mallova, jednom kad se stavi brklja ispred trgovačkih zabavišta, iznova otkriti Krista. Ili možda katolička crkva ipak nije bila toliko optimistična, nego je “samo” odlučila pokazati pastoralne mišiće i potvrditi kako drma zemljom unatoč činjenici što je Republika Hrvatska de jure laička država.
Kako bilo da bilo, tu smo gdje smo. Budućnost samo što nije počela, ili možda ipak jest. Na radne nedjelje, dakle, slobodne, otvorene, prepuštene slobodnom izboru... moći ćemo uskoro zaboraviti, baš kao i na divlju, istočnjačku glazbu nedostojnu naše europske, ergo kršćanske tradicije, koju smo već počeli čistiti iz većih urbanih sredina (Pula, Osijek...), a ljudi koji kleče po gradskim trgovima i mole se za duhovno ozdravljenje razvratnih žena ionako su mjesecima tu. Oni su već postali – o bože, užasavam se onoga što ću napisati! – normalni.
Svake prve subote u mjesecu mi ih očekujemo, i kad bi nekim čudom izostali, svi bismo se u čudu pitali što im se dogodilo. Kao što nam je normalna postala njihova fizička prisutnost, ta neizbježna koreografija odraslih muškaraca koji po komandi kleče i mole, tako će nam uskoro postati normalnim i njihovi zahtjevi koji se, kad razmaknemo patetičnu paru i maglu kvazireligioznosti, svode na podčinjavanje žena koje su definirane kao inferiorna, drugotna bića.
Navikavamo se na nasilje
Pa što onda ako na naše i svoje matere, sestre, supruge i kćeri gledaju kao na sisavce drugoga reda, ovo je slobodna zemlja, zar ne, nećemo ih zbog toga hapsiti? Da, naravno, još bi nam samo falilo da ih zatvaranjem pretvorimo u mučenike, pa da preko noći postanu simpatični čak i onima kojima su do jučer bili odbojni. A opet, koliko dugo si možemo priuštiti ove diskriminacijske performanse koji ne samo da ponižavaju sve žene, nego učvršćuju platformu za njihovo zlostavljanje?
Da neku etničku, vjersku, svjetonazorsku ili seksualnu manjinu netko redovito izlaže ceremonijalima javnog prezira i prikazuje kao manje vrijednu, našao bi se netko, našli bi se mnogi da joj stanu u obranu. No, kad se na meti nađu žene, koje su ustvari većina, iako su u našim mizoginim prilikama ranjive kao minijaturna manjina, nikom ništa. Mi trpimo klečavce dok ih ponižavaju, dok svoje barbarstvo pokušavaju normalizirati i pretvoriti u obvezujuću društvenu normu, trpimo šutnju službene crkve (uz časnu i glasnu iznimku jednog ili dvojice prelata), trpimo uvjeravanja takozvane pravne struke koja nam docira kako se tu ništa ne može učiniti jer je ovo slobodna zemlja...
I tako se navikavamo na nasilje i, još gore, mirimo s činjenicom da je mjera iskazanog nasilja ustvari mjera naše slobode. Jer zamislite kako bi nam tek bilo grozno da nismo slobodni, pa da klečavci ne smiju izlaziti na trgove, tamo ponižavati i zastrašivati naše supruge i kćeri, nego da svoje uboge mužjačke fantazije mogu raspaljivati i namirivati samo u zahodu, svome jedinom prirodnom okružju, gdje se za njima može pustiti voda.