Nema zemlje u kojoj se nije dogodio prometni kolaps zbog vremenskih nepogoda no malo je ovakvih kao što je Hrvatska u kojoj se kolaps desi premda su mećave bile danima unaprijed najavljene.
Pritom nije zgorega napomenuti da se nepogoda dogodila usred vikenda kad po logici stvari skoro nitko ne putuje radi posla, a i oni koji su u ponedjeljak ujutro morali poslovno biti nazočni na nekom važnome i odlučujućem sastanku, glatko su, gledajući prognozu, mogli i trebali taj sastanak odgoditi.
Ali ne! Stotine ljudi su krenule grlom u jagode, mnogi potpuno nepripremljeni i bez zimske opreme, mnogi s djecom u automobilima u kojima su ostali zameteni u snijegu. Posebno su iritantni oni koji su ignorirali zabranu prometa za sva vozila i nastavili vožnju, gluhi i slijepi da ugrožavaju i sebe i sve oko sebe. Jak u snijegu... Policija je vjerojatno svoje snage držala podalje od prometnih problema, zacijelo na listi prioriteta držeći možebitne probleme s navijačkim skupinama zbog derbija u Zagrebu.
To da su mnogi uspjeli ući na autocestu usprkos zabrani, znači da je zabrana bila nikakva. Na punktovima iza kojih se dalje nije smjelo, očito nije bilo policije koja bi mudrijaše istog trenutka isključila iz prometa, te im, ako nastave s mudrijašenjem, odrezali i kakvu kaznicu, čisto da osjete tko je jači.
Nakon toga, sve je išlo po logičnome redu – avanturisti su jedan po jedan ostajali na cesti koju od njih, sve da ih je i bilo dovoljno, ralice nisu ni mogle čistiti cestu. Koliko ralica je u pogonu, to je teški misterij premda u jednoj publikaciji staroj četiri godine, a izdala ju je HUKA – Hrvatska udruga koncesionara za autoceste s naplatom cestarine – stoji kako u Hrvatskoj imamo impresivnih 214 ralica za snijeg. Gdje su sve te ralice, u čijem su najmu i podnajmu, također je pitanje za sebe.
Od civilne zaštite pak u Hrvatskoj nije ostalo ni ‘c’ premda itekako postoji, makar u papirima, no onda kad ih civili trebaju – nema ih nigdje. Ukratko, HGSS je, čini se, jedina ozbiljna služba u Hrvatskoj koja, bilo ljeti, bilo zimi s budžetom od oko tri milijuna eura za ovu godinu i premda neprofitna i dobrovoljačka udruga, uspijeva ono što u drugim zemljama košta znatno više.
Recimo, austrijske državne željeznice godišnje ulažu oko 40 milijuna eura za zimsku službu, a mi... Pa dobro, kod nas je putovanje željeznicom još i veća avantura od putovanja zametenom autocestom s ćelavim gumama!
Zato ćemo, čim zapeče, skidati s neba sve svece kad tobože nahrupe turisti u japankama koji će đipati po Velebitu, bez zaliha vode, bez pribora za prvu pomoć i bez tri čiste u glavi. Opet ćemo, kad ih ovaj isti nevoljni HGSS bude izvlačio iz vrleti, apelirati da im se izvoli naplatiti spašavanje, uopće ne obadavajući činjenicu da 85 posto takvih spašavanja nemaju nikakve veze sa strancima. To smo, naime, uglavnom mi! Isti ovi koji kreću na put s bebama u autu i usprkos svim upozorenjima nastavljaju srljati u pogibelj.
Baš me zanima hoće li kome i ovog ljeta pasti na pamet da apelira da se mrske turiste odere kad su toliko blesavi te ne znaju elementarne činjenice o Velebitu? Kladim se da hoće... To smo također mi!