stdClass Object
(
[id] => 1257242
[title] => Frustrirani ste povećanjem cijena? Onda bi vam se mogao svidjeti prijedlog ukidanja cijena uopće. Zvuči ludo, ali...
[alias] => frustrirani-ste-povecanjem-cijena-onda-bi-vam-se-mogao-svidjeti-prijedlog-ukidanja-cijena-uopce-zvuci-ludo-ali
[catid] => 244
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
"Cijene".
Priča li ovih dana ijedan Hrvat i o čemu drugom osim o "cijenama"? Cijene su se podigle, cijene su se zaokružile, cijene nam ruše kvalitetu života. Zaista, naš život se svakim danom sve više pretvara u jednu najobičniju, hladnu ekonomsku kalkulaciju. Još malo pa će se obitelji odlučivati na (sljedeće) prinove na bazi "projiciranog troška života bebe X spola od 3,12 kilograma i 46,8 centimetara". Osim što se nešto slično i znatno manje duhovito već, u stvari, i događa; samo pitajte mlade parove.
Postoji li, u današnjem hipermaterijalističkom društvu, išta što ograničava i usmjerava naše izbore u jednakoj mjeri kao cijene? Odaberi životno usmjerenje - kolika je plaća? Odaberi životnu prostor - koliko košta? Odaberi životnog partnera - kakav mu je materijalni status? Odaberi životni hobi - mogu li ga unovčiti? Odaberi volontirati - koliko dugo mogu to raditi a da ne budem plaćen? Da ne govorimo o sociopatologiji kladionica, kockarnica ili burze, koji služe gotovo kao oltar za postizanje (financijske) neovisnosti.
O prekomjernom granatiranju oglasima - u koje se ulaže više nego u istraživanje i razvoj - u svakom kutku našeg fokusa, suvišno je i govoriti. Uostalom, upravo ova činidba sadrži čitavu formulu onoga što današnje društvo percipira kao "uspjeh": hvatanje pažnje potrošača i stavljanje "cijene" na njegovu novoosviještenu želju. Pritom se dobiva dojam da je uvijek i svugdje sve na popustu, a građanstvo je, eto, jedva-jedvice nešto bogatije. Naime, od 2007. su realne plaće (one prosječne ukrštene s inflacijom, a ne medijalne; moguće da dostupnost podataka za ove potonje ne bi uopće pokazao napredak) u Hrvatskoj porasle za samo - četiri posto.
---
Boris Kovacev/Cropix/Cropix
---
A spomenuti pojam "želja" - čije je umjetno stvaranje sami cilj marketinške industrije - je u našem "naprednom" društvu apsolutno pretpostavljen "potrebama" i glorificiran u toj mjeri da je, konačno, po njemu organiziran i čitavi postojeći socioekonomski sistem. I dok neki tvrde da je kultura "beskonačnih želja" jednostavno ljudska priroda, antropološki dokazi pokazuju suprotno. Primjerice, mnoge indijanske kulture su duboko cijenile i prakticirale ravnotežu s okolinom, nastojeći izbjeći materijalno stjecanje u korist duhovnog osjećaja povezanosti i odgovornosti. Štoviše, njegovale su "ekonomiju darivanja" u kojoj se smatralo nepristojnim recipročno uzvraćati poklonjeno, tj. razmjena se doživljavala kao odbijanje prijateljstva.
---
Suprotstavljajući društvo lovaca i sakupljača modernom društvu, antropolog Marshall Sahlins navodi:
‘Lovci-sakupljači godišnje troše manje energije po glavi stanovnika nego bilo koja druga skupina ljudskih bića... ipak, sve ‘želje‘ su lako zadovoljene. Prihvatiti da su lovci imućni znači prepoznati da sadašnje ljudsko stanje, robujući da premosti jaz između njegovih neograničenih želja i njegovih nedovoljnih sredstava, je tragedija modernog doba...
Moderna kapitalistička društva, koliko god bogato obdarena, posvećuju se prijedlogu oskudice. Neadekvatnost ekonomskih sredstava prvo je načelo najbogatijih naroda svijeta. Gdje su proizvodnja i distribucija raspoređeni kroz ponašanje cijena, sva sredstva za život ovise o dobivanju i trošenju, a nedostatak materijalnih sredstava postaje eksplicitno, izračunljivo polazište svih ekonomskih aktivnost.‘
---
Milton Friedman, "ćaća" neoliberlne misli, na pitanje je li u redu da čovjek umre jer ne može plaćati račune odgovorio: "Odgovornost za to leži na njegovim susjedima i prijateljima koji nisu bili dovoljno milosrdni prema njemu." Poruka je jasna: Tržište nije tu da se bavi ljudskim potrebama. Stoga, 2,3 milijuna ljudi se suočava s glađu, a svakih pet sekundi dijete umre zbog pothranjenosti; jer ne mogu podmiriti cijenu svog životnog troška.
Doista, kod tržišnih ekonomista osnova promišljanja rijetko kad napušta slijed novca. To je poput religije s molitvama analize potrošnje, politike stabilizacije i agregatne potražnje koji nastavlja postojati kao beskrajni, samoreferentni i samoracionalizirajući diskurs gdje su univerzalne ljudske potrebe, prirodni resursi ili bilo koji oblik fizičke učinkovitosti održavanja života isključeni po automatizmu i zamijenjeni jedinstvenom idejom da će ljudi, tražeći prednost jedni nad drugima - za novac - motivirani uskim osobnim interesom, magično stvoriti održivo, zdravo i uravnoteženo društvo.
---
---
Ipak, o važnosti novca dovoljno govori to da se pojavio paralelno s brojevima i pismom, a smatra se da se ti temelji civilizacije formirali kao svojevrsni "paket" primitivnog računovodstva. Prvi široko upotrebljavani novac se pojavio u Asiriji, u obliku komadića gline s brojevima na sebi, kao obećanje, tj. dug (što je, uostalom, i danas). Njime je vladar plaćao predujam radnicima, kao mjenicu za robu koja još nije proizvedena. Međutim, ljepota je bila u tome što se nije trebalo čekati na "unovčavanje" za pšenicu ili neko drugo žito, već je bilo moguće jednostavno otići do svog susjeda i zamijeniti ovu izrezbarenu glinu za malo mlijeka ili mesa. Naravno, pod uvjetom da je on zainteresiran za takvu trampu.
Malo po malo, ovakva vrsta razmjene "otuđene sposobnosti ljudske vrste" (definicija novca po Marxu) je dovela do onoga što svako ovozemaljsko društvo, neovisno o unutarnjem uređenju, prakticira i danas - sistema cijena. Nažalost, ovaj zastarjeli koncept, koji je u potpunom raskoraku s tehnološkim stupnjem koji naša civilizacija uživa, glavni je razlog problema koje ne uspijevamo niti ćemo ikada uspjeti riješiti dok je on u uporabi. Radi se o inflaciji, nezaposlenosti, korupciji, energetskim tegobama, komercijalnoj nestabilnosti, kriminalu, okolišnom zagađenju, ratu i - rastućim cijenama.
---
---
Sistem cijena je baziran na dvije osnovne pretpostavke: oskudici i rastu. Oskudica ili ograničena količina dostupnih dobara je, naravno, potrebna za uspostavljanje vrijednosti i zabilježena je kao prirodni fenomen, dok je prostora za gospodarski rast u ljudskoj prošlosti svakako bilo mnogo. Stoga, uvjeti su bili ispunjeni i sustav je funcionirao. Međutim, danas se situacija s ovim varijablama značajno promjenila, što uzrokuje mnogo problema sustavu cijena. Oskudica je ukinuta dolaskom tehnologije,čime smo došli do točke u kojoj možemo proizvesti puno više nego što možemo potrošiti, što daljnju ekspanziju čini bespotrebnom i ekološki štetnom.
Za bolji uvid u ovu tranziciju, potrebno je znati da je od prvog čovjeka pa sve do 18. stoljeća, čovječanstvo bilo niskoenergetska civlizacija u kojoj je glavni izvor za pretvaranje energije u rad bilo ljudsko biće koje to čini intezitetom 0.05 konjskih snaga po satu (današnji elektromotor hladnjaka je deset puta jači od toga). Štoviše, ljudski mišići su davali energiju za 98 posto poslova, dok je ostatak dolazio od "vanjskih" faktora: životinja, vjetrenjača i vodenica. Zbog ovoga, količina rada je od pamtivijeka bila ograničena, što je stvaralo povremene manjke tj. održavalo oskudicu. Događaj koji je jednom zauvijek prekinuo to stanje društvene homeostaze je onaj iz 1782., kada je James Watt patentirao parni stroj, što je u međuvremenu 115 puta povećalo pretvorbu energije po osobi.
---
---
Kako se industrija mehanizirala, odvili su se određeni ireverzibilni trendovi. Tako je od 1900. do 1930. SAD imao spektakularan eksponencijalni rast u proizvodnji od nekih sedam posto godišnje. No, kako ništa u fizičkom svijetu ne može rasti vječno, taj napredak je polako usporio. Paralelno s tim, količina ljudskog rada po proizvodnoj jedinici je doživjela upravo obrnuti trend, što je dovelo do situacije koju imamo danas. Ono što bi se nekome moglo učiniti logično - da je to odlična vijest za čovječanstvo - ne rezonira jednako u sistemu cijena. U tom modelu je, eto, rad također roba koja se prodaje na tržištu, a čija potražnja nužno dosegne svog vrhunac u svakoj industriji; što se 1920-tih desilo u onoj proizvodnoj SAD-a.
Otad se, inercijom tehnološkog napretka, povećava jaz između produktivnosti i potrebe za ljudskim radom, tako tvoreći anomaliju u kojoj rast proizvodne efikasnosti - ironično - uzrokuje pad sposobnosti potrošačke konzumacije. To je stoga što niža potreba za radom ruši njegovu cijenu, iz čega proizlazi manja opća kupovna moć. Ipak, u neurozi održavanja sistema cijena na životu, centralne banke upumpavaju nezamislive količine novca u tržište i tako beskrajnim zaduživanjem održavaju našu zombificiranu ekonomiju na životu, paralelno podupirući inflaciju robe, nekretnina i financijskih derivata. A, kada čitava stvar malo zašteka, tada u igru uskače institut umjetne oskudnosti. Tako su se, na primjer, u doba američke Velike depresije, kada su postojale prilične zalihe hrane, a ljudi gladovali, usjevi uništavali i stoka klala kako bi se udovoljilo sistemu cijena. I danas se pale dijamantii proliva nafta kako bi se podigla njihova vrijednost.
---
---
Uzmete li u ruke bilo koji uvodni udžbenik o teoriji tržišta, primijetit ćete da obrazloženje samog njegova postojanja počinje s jednom osnovnom premisom: resursi i sredstva su rijetki. I samo gorivo naše ekonomije - profit - je izravno povezano s oskudnošću jer što je artikl oskudniji, to je veća njegova razmjenska vrijednost. Dakle, poticaji sustava tržišta zapravo preferiraju opće stanje oskudice, jer se ono pretvara u kratkoročnu dobit za proizvođače tražene robe ili resursa. Obilje, u drugu ruku, nema nikakvu vrijednost u ovoj vrsti ekonomske logike, kao ni strukturnu funkciju niti nagradu, pošto njegovo stvaranje ne pomaže prihodima, otvaranju radnih mjesta ili gospodarskom rastu. Štoviše, očuvanje, obilje, pa čak i održivost problematični su za tržišnu ekonomiju, jer uklanjaju instrumente razmjene.
Konačno, sami temelji tržišne teorije i prakse jačaju društveno gledište koje svaki pojam jednakosti ili obilja čini gotovo nezamislivim, a gravitacija prema dominaciji i izrabljivanju postaje gotovo neizbježna. Kao mehanizam, tržište se u potpunosti temelji na potrebi za stvarnim ili pretpostavljenim nedostatkom i nesigurnošću, što opravdava natjecanje, osobni interes i hijerarhiju. Iz toga je, posljedično, izvedena arhitektura ne samo ekonomije, nego i čitavog društva. Zapravo, osim što je prag oskudice resursa ili dobara idealan za održavanje cijena višima, i emocionalno nesigurna kultura, njegovana obećanjem da će biti ispravljena materijalnom dobiti, postaje pozitivno obilježje kulture jer pomaže funkcioniranju tržišnog sustava putem povećane potražnje.
---
---
Danas tržišnu ekonomiju uglavnom pokreću povratne informacije o kupnji potrošača. Kroz ljudske preferencije, izražene putem kupnje i prodaje, tvrtka mijenja svoju proizvodnju i dizajn kako bi im se prilagodila. Kako se to naziva u starijim ekonomskim krugovima, ova povratna informacija dolazi iz "mehanizma cijena". Ekonomist austrijske škole Ludwig von Mises, u svom djelu "Ekonomska kalkulacija u socijalističkom Commonwealthu", u dobro poznatoj raspravi je ustvrdio da bi bez korištenja cijene i razmjene bilo nemoguće učinkovito iskomunicirati stanje unutar gospodarstva. Novac koji je mijenjao vlasnika bio je most za sve transakcije, vraćajući kritične signale o ponudi i potražnji.
U vrijeme njegovog pisanja, 1920. godine, sa sigurnošću se može reći da je uglavnom bio u pravu u ovom uvjerenju. Međutim, danas nema sumnje da je njegovo stajalište zastarjelo. Više ne živimo u Adam Smithovo doba "pekara, mesara i pivara", opskrbni lanci su prekooceanski prepleteni, a broj tvornica potreban za opskrbiti populaciju - kao i bitnih tržišnih igrača - sve je manji i manji. Kada sve to ukrstimo s kolosalnim tehnološkim probojima, ne samo da cijena više nije potrebna za dobivanje kritične ekonomske povratne informacije, već su podaci koje ona povratno komunicira nepotrebno vremenski odgođeni i nepotpuni, u smislu neposrednog ukazivanja na ekonomske mjere potrebne za dramatično povećanje učinkovitosti.
---
---
Srećom, ono što nas može spasiti je od ove cjenovne "tromosti" je, kao i uvijek, tehnologija. Mehanizmi povezani s IoT-om (Internetom stvari; mrežnom infrastrukturom u kojoj fizičke i virtualne "stvari" komuniciraju i nevidljivo su integrirane) omogućuju učinkovito praćenje promjena potrošačkih preferencija, potražnje, ponude i vrijednosti rada, gotovo u stvarnom vremenu. Štoviše, IoT se također može koristiti za promatranje drugih tehničkih procesa koje cijena ne može pratiti, kao što su pomaci u proizvodnim protokolima, distribuciji, načinima recikliranja itd. Pravi sustav ekonomskih povratnih informacija i upravljanja odnosi se na razumijevanje ukupne interakcije ekonomskih komponenti na svim razinama, na jedinstven način, a ne samo ponude i potražnje ili onoga što ljudi kupuju i prodaju. Sada je moguće pratiti trilijune ekonomskih interakcija povezanih s opskrbnim lancem i ponašanjem potrošača putem senzora i digitalnog releja, tako daleko nadmašujući ono što trenutno radimo.
Očekivano, miljama smo daleko od ove vrste holističkog pristupa ekonomskom upravljanju unatoč njegovom ogromnom potencijalu, ali ne zato što ono nije tehnički izvedivo. Ideološka napetost, uobičajena u konzervativnim krugovima, koji na fragmentaciju i natjecanje gledaju kao na sredstvo "slobode", brzo zagađuje snagu ove sistemske vrste razmišljanja. Protekcionističke potrebe tržišta također sprječavaju takvu suradnju, budući da čak i nešto tako osnovno kao što je objavljivanje podataka o inventaru zaliha prirodnih resursa, komercijalne snage često drže u tajnosti. Dostupne ekonomske informacije su općenito loše pošto hvaljena natjecateljska etika, prirodno, potiče strah.
---
---
Što se tiče samog podmirivanja "cijena", tu je zanimljivo rješenje pružila skupina zvana "Tehnokracija"; društveni pokret aktivan u SAD-u i Kanadi 1930-ih koji je zagovarao zamjenu političara i poslovnih ljudi znanstvenicima i inženjerima koji imaju tehničku stručnost za upravljanje gospodarstvom, kao i ukidanje privatnog vlasništva. Njihov prijedlog je bio baziran na pretpostavci da je "svaki fenomen, uključen u funkcionalno rukovanje društvenim sistemom, mjerljiv", pri čemu je zajednički nazivnik za sve aktivnosti pretvorba energije, čime se može uravnotežiti proizvodnju s konzumacijom.
Pritom, proizvodila bi se roba optimalne kvalitete, uz najučinkovitiju cijenu energije tj. najduži vijek trajanja, uz minimalan utrošak materijala i energije. Usporedno s time, distribuirala bi se maksimalna količina dobara i usluga, svakom građaninu jednako. Pošto bi Tehnokracija eliminirala sistem cijena - ali i novac - uveo bi se novi alat razmjene: energetski ili distributivni certifikat. Ovaj rođak temeljnog univerzalnog dohotka bi se od klasične valute razlikovao tako što bi bio personalizirani dio alternativnog mjernog sustava.
Za usporedbu, novac je sredstvo razmjene koje ima određenu vrijednost, dok je energetski certifikat medij distribucije s imenom ekskluzivnog i nepromjenjivog vlasnika, rokom trajanja i integriranim sistemom zapisa transakcija. Također, certifikat je dio 24-satne kontrole zaliha koji pomaže održati ponudu dostupnom i planirati rasporede proizvodnje. Konačno, on je garancija sigurnosti, pošto je izdan svakoj osobi kao prateće pravo državljanstva i ne može se posuditi, iznajmiti, izgubiti, pokloniti, ukrasti niti podmititi njime. Također, onemogućuje kontrolu proizvodnje i iskorištavanje drugih ljudi. A kako traje samo određeni period, bilo bi beskorisno čuvati ga, gomilati, investirati ili se kockati njime. Drugim riječima, može se samo potrošiti i to na stvari koje se mogu konzumirati. Dodatno, s obzirom da je oko 95 posto zločina počinjeno zbog imovine, teško je uopće zamisliti obim pozitivne promjene koju bi ovaj modus unio u domenu opće sigurnosti.
---
---
Još jedna interesantna stavka koju Tehnokracija sugerira je "ravnotežno opterećenje" u domeni rada. Naime, po njihovoj procjeni, bilo bi adekvatno da, u ovoj "utopiji", radnu snagu čine isključivo oni između 25 i 45 godina te obavljaju svoje dužnosti četiri dana u tjednu po četiri sata. Također, tvornice, čiji broj bi se, uslijed najavljenih izračuna o kolektivnom energetskom ekvilibrijumu, drastično smanjio, bi radile non-stop, s nezamislivim uštedama energije i materijala, a periodični pritisak na promet i društvene aktivnosti bi se uravnotežio.
Postoji epizoda Zvjezdanih staza u kojoj naši "odleđeni" suvremenici pitaju kapetana Picarda što će raditi bez svog posla i novca te koji je izazov ljudi budućnosti. On, uz smješak, odgovara: "Ovo je 24. stoljeće. Materijalne potrebe više ne postoje. Izazov je poboljšati se i obogatiti se (duhovno, op.a.). Uživajte!"
Za čovjeka današnjice je, naravno, ovakvo"obogaćivanje" teško zamisliti, jer je prezauzet komentirajući - "cijene".
Priča li ovih dana ijedan Hrvat i o čemu drugom osim o "cijenama"? Cijene su se podigle, cijene su se zaokružile, cijene nam ruše kvalitetu života. Zaista, naš život se svakim danom sve više pretvara u jednu najobičniju, hladnu ekonomsku kalkulaciju. Još malo pa će se obitelji odlučivati na (sljedeće) prinove na bazi "projiciranog troška života bebe X spola od 3,12 kilograma i 46,8 centimetara". Osim što se nešto slično i znatno manje duhovito već, u stvari, i događa; samo pitajte mlade parove.
Postoji li, u današnjem hipermaterijalističkom društvu, išta što ograničava i usmjerava naše izbore u jednakoj mjeri kao cijene? Odaberi životno usmjerenje - kolika je plaća? Odaberi životnu prostor - koliko košta? Odaberi životnog partnera - kakav mu je materijalni status? Odaberi životni hobi - mogu li ga unovčiti? Odaberi volontirati - koliko dugo mogu to raditi a da ne budem plaćen? Da ne govorimo o sociopatologiji kladionica, kockarnica ili burze, koji služe gotovo kao oltar za postizanje (financijske) neovisnosti.
O prekomjernom granatiranju oglasima - u koje se ulaže više nego u istraživanje i razvoj - u svakom kutku našeg fokusa, suvišno je i govoriti. Uostalom, upravo ova činidba sadrži čitavu formulu onoga što današnje društvo percipira kao "uspjeh": hvatanje pažnje potrošača i stavljanje "cijene" na njegovu novoosviještenu želju. Pritom se dobiva dojam da je uvijek i svugdje sve na popustu, a građanstvo je, eto, jedva-jedvice nešto bogatije. Naime, od 2007. su realne plaće (one prosječne ukrštene s inflacijom, a ne medijalne; moguće da dostupnost podataka za ove potonje ne bi uopće pokazao napredak) u Hrvatskoj porasle za samo - četiri posto.
---
Boris Kovacev/Cropix/Cropix
---
A spomenuti pojam "želja" - čije je umjetno stvaranje sami cilj marketinške industrije - je u našem "naprednom" društvu apsolutno pretpostavljen "potrebama" i glorificiran u toj mjeri da je, konačno, po njemu organiziran i čitavi postojeći socioekonomski sistem. I dok neki tvrde da je kultura "beskonačnih želja" jednostavno ljudska priroda, antropološki dokazi pokazuju suprotno. Primjerice, mnoge indijanske kulture su duboko cijenile i prakticirale ravnotežu s okolinom, nastojeći izbjeći materijalno stjecanje u korist duhovnog osjećaja povezanosti i odgovornosti. Štoviše, njegovale su "ekonomiju darivanja" u kojoj se smatralo nepristojnim recipročno uzvraćati poklonjeno, tj. razmjena se doživljavala kao odbijanje prijateljstva.
---
Suprotstavljajući društvo lovaca i sakupljača modernom društvu, antropolog Marshall Sahlins navodi:
‘Lovci-sakupljači godišnje troše manje energije po glavi stanovnika nego bilo koja druga skupina ljudskih bića... ipak, sve ‘želje‘ su lako zadovoljene. Prihvatiti da su lovci imućni znači prepoznati da sadašnje ljudsko stanje, robujući da premosti jaz između njegovih neograničenih želja i njegovih nedovoljnih sredstava, je tragedija modernog doba...
Moderna kapitalistička društva, koliko god bogato obdarena, posvećuju se prijedlogu oskudice. Neadekvatnost ekonomskih sredstava prvo je načelo najbogatijih naroda svijeta. Gdje su proizvodnja i distribucija raspoređeni kroz ponašanje cijena, sva sredstva za život ovise o dobivanju i trošenju, a nedostatak materijalnih sredstava postaje eksplicitno, izračunljivo polazište svih ekonomskih aktivnost.‘
---
Milton Friedman, "ćaća" neoliberlne misli, na pitanje je li u redu da čovjek umre jer ne može plaćati račune odgovorio: "Odgovornost za to leži na njegovim susjedima i prijateljima koji nisu bili dovoljno milosrdni prema njemu." Poruka je jasna: Tržište nije tu da se bavi ljudskim potrebama. Stoga, 2,3 milijuna ljudi se suočava s glađu, a svakih pet sekundi dijete umre zbog pothranjenosti; jer ne mogu podmiriti cijenu svog životnog troška.
Doista, kod tržišnih ekonomista osnova promišljanja rijetko kad napušta slijed novca. To je poput religije s molitvama analize potrošnje, politike stabilizacije i agregatne potražnje koji nastavlja postojati kao beskrajni, samoreferentni i samoracionalizirajući diskurs gdje su univerzalne ljudske potrebe, prirodni resursi ili bilo koji oblik fizičke učinkovitosti održavanja života isključeni po automatizmu i zamijenjeni jedinstvenom idejom da će ljudi, tražeći prednost jedni nad drugima - za novac - motivirani uskim osobnim interesom, magično stvoriti održivo, zdravo i uravnoteženo društvo.
---
---
Ipak, o važnosti novca dovoljno govori to da se pojavio paralelno s brojevima i pismom, a smatra se da se ti temelji civilizacije formirali kao svojevrsni "paket" primitivnog računovodstva. Prvi široko upotrebljavani novac se pojavio u Asiriji, u obliku komadića gline s brojevima na sebi, kao obećanje, tj. dug (što je, uostalom, i danas). Njime je vladar plaćao predujam radnicima, kao mjenicu za robu koja još nije proizvedena. Međutim, ljepota je bila u tome što se nije trebalo čekati na "unovčavanje" za pšenicu ili neko drugo žito, već je bilo moguće jednostavno otići do svog susjeda i zamijeniti ovu izrezbarenu glinu za malo mlijeka ili mesa. Naravno, pod uvjetom da je on zainteresiran za takvu trampu.
Malo po malo, ovakva vrsta razmjene "otuđene sposobnosti ljudske vrste" (definicija novca po Marxu) je dovela do onoga što svako ovozemaljsko društvo, neovisno o unutarnjem uređenju, prakticira i danas - sistema cijena. Nažalost, ovaj zastarjeli koncept, koji je u potpunom raskoraku s tehnološkim stupnjem koji naša civilizacija uživa, glavni je razlog problema koje ne uspijevamo niti ćemo ikada uspjeti riješiti dok je on u uporabi. Radi se o inflaciji, nezaposlenosti, korupciji, energetskim tegobama, komercijalnoj nestabilnosti, kriminalu, okolišnom zagađenju, ratu i - rastućim cijenama.
---
---
Sistem cijena je baziran na dvije osnovne pretpostavke: oskudici i rastu. Oskudica ili ograničena količina dostupnih dobara je, naravno, potrebna za uspostavljanje vrijednosti i zabilježena je kao prirodni fenomen, dok je prostora za gospodarski rast u ljudskoj prošlosti svakako bilo mnogo. Stoga, uvjeti su bili ispunjeni i sustav je funcionirao. Međutim, danas se situacija s ovim varijablama značajno promjenila, što uzrokuje mnogo problema sustavu cijena. Oskudica je ukinuta dolaskom tehnologije,čime smo došli do točke u kojoj možemo proizvesti puno više nego što možemo potrošiti, što daljnju ekspanziju čini bespotrebnom i ekološki štetnom.
Za bolji uvid u ovu tranziciju, potrebno je znati da je od prvog čovjeka pa sve do 18. stoljeća, čovječanstvo bilo niskoenergetska civlizacija u kojoj je glavni izvor za pretvaranje energije u rad bilo ljudsko biće koje to čini intezitetom 0.05 konjskih snaga po satu (današnji elektromotor hladnjaka je deset puta jači od toga). Štoviše, ljudski mišići su davali energiju za 98 posto poslova, dok je ostatak dolazio od "vanjskih" faktora: životinja, vjetrenjača i vodenica. Zbog ovoga, količina rada je od pamtivijeka bila ograničena, što je stvaralo povremene manjke tj. održavalo oskudicu. Događaj koji je jednom zauvijek prekinuo to stanje društvene homeostaze je onaj iz 1782., kada je James Watt patentirao parni stroj, što je u međuvremenu 115 puta povećalo pretvorbu energije po osobi.
---
---
Kako se industrija mehanizirala, odvili su se određeni ireverzibilni trendovi. Tako je od 1900. do 1930. SAD imao spektakularan eksponencijalni rast u proizvodnji od nekih sedam posto godišnje. No, kako ništa u fizičkom svijetu ne može rasti vječno, taj napredak je polako usporio. Paralelno s tim, količina ljudskog rada po proizvodnoj jedinici je doživjela upravo obrnuti trend, što je dovelo do situacije koju imamo danas. Ono što bi se nekome moglo učiniti logično - da je to odlična vijest za čovječanstvo - ne rezonira jednako u sistemu cijena. U tom modelu je, eto, rad također roba koja se prodaje na tržištu, a čija potražnja nužno dosegne svog vrhunac u svakoj industriji; što se 1920-tih desilo u onoj proizvodnoj SAD-a.
Otad se, inercijom tehnološkog napretka, povećava jaz između produktivnosti i potrebe za ljudskim radom, tako tvoreći anomaliju u kojoj rast proizvodne efikasnosti - ironično - uzrokuje pad sposobnosti potrošačke konzumacije. To je stoga što niža potreba za radom ruši njegovu cijenu, iz čega proizlazi manja opća kupovna moć. Ipak, u neurozi održavanja sistema cijena na životu, centralne banke upumpavaju nezamislive količine novca u tržište i tako beskrajnim zaduživanjem održavaju našu zombificiranu ekonomiju na životu, paralelno podupirući inflaciju robe, nekretnina i financijskih derivata. A, kada čitava stvar malo zašteka, tada u igru uskače institut umjetne oskudnosti. Tako su se, na primjer, u doba američke Velike depresije, kada su postojale prilične zalihe hrane, a ljudi gladovali, usjevi uništavali i stoka klala kako bi se udovoljilo sistemu cijena. I danas se pale dijamantii proliva nafta kako bi se podigla njihova vrijednost.
---
---
Uzmete li u ruke bilo koji uvodni udžbenik o teoriji tržišta, primijetit ćete da obrazloženje samog njegova postojanja počinje s jednom osnovnom premisom: resursi i sredstva su rijetki. I samo gorivo naše ekonomije - profit - je izravno povezano s oskudnošću jer što je artikl oskudniji, to je veća njegova razmjenska vrijednost. Dakle, poticaji sustava tržišta zapravo preferiraju opće stanje oskudice, jer se ono pretvara u kratkoročnu dobit za proizvođače tražene robe ili resursa. Obilje, u drugu ruku, nema nikakvu vrijednost u ovoj vrsti ekonomske logike, kao ni strukturnu funkciju niti nagradu, pošto njegovo stvaranje ne pomaže prihodima, otvaranju radnih mjesta ili gospodarskom rastu. Štoviše, očuvanje, obilje, pa čak i održivost problematični su za tržišnu ekonomiju, jer uklanjaju instrumente razmjene.
Konačno, sami temelji tržišne teorije i prakse jačaju društveno gledište koje svaki pojam jednakosti ili obilja čini gotovo nezamislivim, a gravitacija prema dominaciji i izrabljivanju postaje gotovo neizbježna. Kao mehanizam, tržište se u potpunosti temelji na potrebi za stvarnim ili pretpostavljenim nedostatkom i nesigurnošću, što opravdava natjecanje, osobni interes i hijerarhiju. Iz toga je, posljedično, izvedena arhitektura ne samo ekonomije, nego i čitavog društva. Zapravo, osim što je prag oskudice resursa ili dobara idealan za održavanje cijena višima, i emocionalno nesigurna kultura, njegovana obećanjem da će biti ispravljena materijalnom dobiti, postaje pozitivno obilježje kulture jer pomaže funkcioniranju tržišnog sustava putem povećane potražnje.
---
---
Danas tržišnu ekonomiju uglavnom pokreću povratne informacije o kupnji potrošača. Kroz ljudske preferencije, izražene putem kupnje i prodaje, tvrtka mijenja svoju proizvodnju i dizajn kako bi im se prilagodila. Kako se to naziva u starijim ekonomskim krugovima, ova povratna informacija dolazi iz "mehanizma cijena". Ekonomist austrijske škole Ludwig von Mises, u svom djelu "Ekonomska kalkulacija u socijalističkom Commonwealthu", u dobro poznatoj raspravi je ustvrdio da bi bez korištenja cijene i razmjene bilo nemoguće učinkovito iskomunicirati stanje unutar gospodarstva. Novac koji je mijenjao vlasnika bio je most za sve transakcije, vraćajući kritične signale o ponudi i potražnji.
U vrijeme njegovog pisanja, 1920. godine, sa sigurnošću se može reći da je uglavnom bio u pravu u ovom uvjerenju. Međutim, danas nema sumnje da je njegovo stajalište zastarjelo. Više ne živimo u Adam Smithovo doba "pekara, mesara i pivara", opskrbni lanci su prekooceanski prepleteni, a broj tvornica potreban za opskrbiti populaciju - kao i bitnih tržišnih igrača - sve je manji i manji. Kada sve to ukrstimo s kolosalnim tehnološkim probojima, ne samo da cijena više nije potrebna za dobivanje kritične ekonomske povratne informacije, već su podaci koje ona povratno komunicira nepotrebno vremenski odgođeni i nepotpuni, u smislu neposrednog ukazivanja na ekonomske mjere potrebne za dramatično povećanje učinkovitosti.
---
---
Srećom, ono što nas može spasiti je od ove cjenovne "tromosti" je, kao i uvijek, tehnologija. Mehanizmi povezani s IoT-om (Internetom stvari; mrežnom infrastrukturom u kojoj fizičke i virtualne "stvari" komuniciraju i nevidljivo su integrirane) omogućuju učinkovito praćenje promjena potrošačkih preferencija, potražnje, ponude i vrijednosti rada, gotovo u stvarnom vremenu. Štoviše, IoT se također može koristiti za promatranje drugih tehničkih procesa koje cijena ne može pratiti, kao što su pomaci u proizvodnim protokolima, distribuciji, načinima recikliranja itd. Pravi sustav ekonomskih povratnih informacija i upravljanja odnosi se na razumijevanje ukupne interakcije ekonomskih komponenti na svim razinama, na jedinstven način, a ne samo ponude i potražnje ili onoga što ljudi kupuju i prodaju. Sada je moguće pratiti trilijune ekonomskih interakcija povezanih s opskrbnim lancem i ponašanjem potrošača putem senzora i digitalnog releja, tako daleko nadmašujući ono što trenutno radimo.
Očekivano, miljama smo daleko od ove vrste holističkog pristupa ekonomskom upravljanju unatoč njegovom ogromnom potencijalu, ali ne zato što ono nije tehnički izvedivo. Ideološka napetost, uobičajena u konzervativnim krugovima, koji na fragmentaciju i natjecanje gledaju kao na sredstvo "slobode", brzo zagađuje snagu ove sistemske vrste razmišljanja. Protekcionističke potrebe tržišta također sprječavaju takvu suradnju, budući da čak i nešto tako osnovno kao što je objavljivanje podataka o inventaru zaliha prirodnih resursa, komercijalne snage često drže u tajnosti. Dostupne ekonomske informacije su općenito loše pošto hvaljena natjecateljska etika, prirodno, potiče strah.
---
---
Što se tiče samog podmirivanja "cijena", tu je zanimljivo rješenje pružila skupina zvana "Tehnokracija"; društveni pokret aktivan u SAD-u i Kanadi 1930-ih koji je zagovarao zamjenu političara i poslovnih ljudi znanstvenicima i inženjerima koji imaju tehničku stručnost za upravljanje gospodarstvom, kao i ukidanje privatnog vlasništva. Njihov prijedlog je bio baziran na pretpostavci da je "svaki fenomen, uključen u funkcionalno rukovanje društvenim sistemom, mjerljiv", pri čemu je zajednički nazivnik za sve aktivnosti pretvorba energije, čime se može uravnotežiti proizvodnju s konzumacijom.
Pritom, proizvodila bi se roba optimalne kvalitete, uz najučinkovitiju cijenu energije tj. najduži vijek trajanja, uz minimalan utrošak materijala i energije. Usporedno s time, distribuirala bi se maksimalna količina dobara i usluga, svakom građaninu jednako. Pošto bi Tehnokracija eliminirala sistem cijena - ali i novac - uveo bi se novi alat razmjene: energetski ili distributivni certifikat. Ovaj rođak temeljnog univerzalnog dohotka bi se od klasične valute razlikovao tako što bi bio personalizirani dio alternativnog mjernog sustava.
Za usporedbu, novac je sredstvo razmjene koje ima određenu vrijednost, dok je energetski certifikat medij distribucije s imenom ekskluzivnog i nepromjenjivog vlasnika, rokom trajanja i integriranim sistemom zapisa transakcija. Također, certifikat je dio 24-satne kontrole zaliha koji pomaže održati ponudu dostupnom i planirati rasporede proizvodnje. Konačno, on je garancija sigurnosti, pošto je izdan svakoj osobi kao prateće pravo državljanstva i ne može se posuditi, iznajmiti, izgubiti, pokloniti, ukrasti niti podmititi njime. Također, onemogućuje kontrolu proizvodnje i iskorištavanje drugih ljudi. A kako traje samo određeni period, bilo bi beskorisno čuvati ga, gomilati, investirati ili se kockati njime. Drugim riječima, može se samo potrošiti i to na stvari koje se mogu konzumirati. Dodatno, s obzirom da je oko 95 posto zločina počinjeno zbog imovine, teško je uopće zamisliti obim pozitivne promjene koju bi ovaj modus unio u domenu opće sigurnosti.
---
---
Još jedna interesantna stavka koju Tehnokracija sugerira je "ravnotežno opterećenje" u domeni rada. Naime, po njihovoj procjeni, bilo bi adekvatno da, u ovoj "utopiji", radnu snagu čine isključivo oni između 25 i 45 godina te obavljaju svoje dužnosti četiri dana u tjednu po četiri sata. Također, tvornice, čiji broj bi se, uslijed najavljenih izračuna o kolektivnom energetskom ekvilibrijumu, drastično smanjio, bi radile non-stop, s nezamislivim uštedama energije i materijala, a periodični pritisak na promet i društvene aktivnosti bi se uravnotežio.
Postoji epizoda Zvjezdanih staza u kojoj naši "odleđeni" suvremenici pitaju kapetana Picarda što će raditi bez svog posla i novca te koji je izazov ljudi budućnosti. On, uz smješak, odgovara: "Ovo je 24. stoljeće. Materijalne potrebe više ne postoje. Izazov je poboljšati se i obogatiti se (duhovno, op.a.). Uživajte!"
Za čovjeka današnjice je, naravno, ovakvo"obogaćivanje" teško zamisliti, jer je prezauzet komentirajući - "cijene".
Priča li ovih dana ijedan Hrvat i o čemu drugom osim o "cijenama"? Cijene su se podigle, cijene su se zaokružile, cijene nam ruše kvalitetu života. Zaista, naš život se svakim danom sve više pretvara u jednu najobičniju, hladnu ekonomsku kalkulaciju. Još malo pa će se obitelji odlučivati na (sljedeće) prinove na bazi "projiciranog troška života bebe X spola od 3,12 kilograma i 46,8 centimetara". Osim što se nešto slično i znatno manje duhovito već, u stvari, i događa; samo pitajte mlade parove.
Postoji li, u današnjem hipermaterijalističkom društvu, išta što ograničava i usmjerava naše izbore u jednakoj mjeri kao cijene? Odaberi životno usmjerenje - kolika je plaća? Odaberi životnu prostor - koliko košta? Odaberi životnog partnera - kakav mu je materijalni sta...
