Muškarac ulazi u raskošno predvorje hotela u jednom gradu u Finskoj, prilazi recepciji, pozdravi recepcionara i kaže: "Penkala."
Recepcionar ga začuđeno pogleda i pomisli: "Što će mu penkala?" Upita ga na engleskom jeziku za ime, gost opet kaže: "Penkala." Recepcionar ponovi pitanje na njemačkom, pa na francuskom, a svaki put dobiva odgovor: "Penkala." Na to recepcionar, misleći da gost ne čuje, pruži penkalu, a gost mu odgovori da mu nije potrebna. Naposljetku, vidjevši da ga recepcionar ne razumije, gost uzme svoju posjetnicu i pruži mu je. Na njoj je pisalo: Krunoslav Penkala.
Potom je recepcionaru objasnio kako je njegov otac izumitelj penkale, a ubrzo je došao i direktor hotela, koji je prepoznao inženjera građevinarstva Krunoslava Penkalu, poznatog u Finskoj po mnogim uspješnim projektima. Do kasno u noć potrajala je priča o izumima njegova oca Slavoljuba Eduarda Penkale.
O ovoj zgodi pisao je Boris Puhlovski, autor knjige o životu i radu izumitelja "Penkala leti", koja je objavljena 1987., a u Splitu se može naći u Gradskoj knjižnici Marka Marulića. Ona pokazuje koliko je djelo Slavoljuba Eduarda Penkale postalo svojina svijeta, a da se uvijek i ne zna tko je čovjek čije izume mnogi svakodnevno koriste.
Penkala je izumitelj prve mehaničke olovke penkale, nalivpera, držača (knipsa) nalivpera i penkale, rotirajuće četkice za zube, termofora (termos-boce), deterdženta za pranje rublja, kočnica za vagone, anodnih baterija, preparata ksilolita protiv parazita u željezničkim pragovima, manometra, dinamometra, plastične mase ebonita za lijevanje gramofonskih ploča, specijalnih mikrofona, uređaja za mjerenje protoka tekućine, džepne baterijske svjetiljke, lijeka protiv reume, sredstva za uništavanje insekata, prislušnih uređaja...
Patentirao je oko 80 izuma, a u povijesti ostaje zabilježen i kao konstruktor prvoga aviona u Hrvatskoj.
Rođen je 20. travnja 1871. u danas slovačkom, a tada ugarskom gradiću Liptovsky Sv. Mikulaš. Roditelji Franjo Penkala, po nacionalnosti Poljak, i majka Marija, rođena Hannel, rodom iz Nizozemske, dali su mu ime Eduard. Diplomirao je kemiju 1898. na Visokoj tehničkoj školi u Dresdenu. Kao mladi inženjer dolazi sa suprugom Emilijom 1900. u Zagreb, gdje se obitelj udomila. U Zagrebu je rođeno njihovo četvero djece, tri sina i kći (Eduard, Ivan, Thea i Krunoslav). Tu je Penkala i pohrvatio svoje ime.
Prva mehanička olovka
Postavljen je 1904. za kraljevskog tehničkog nadzornika mjera za istočno područje tadašnje Austro-Ugarske Monarhije, a službenu prisegu potpisao je imenom Slavoljub Penkala. Od 1917. bio je natkontrolor.
Taj je posao, uz stručno znanje, tražio i svestranu tehničku kulturu. A toga mu nije nedostajalo. Za prirodno tehničke znanosti pokazivao je zanimanje već u djetinjstvu, a to se nastavilo i cijelog njegova života. Uz to je bio glazbeno nadaren, a tečno je govorio, osim njemačkog i poljskog, i slovački i mađarski jezik, potom i hrvatski. Inače, prvo radno mjesto bilo mu je u Košicama, u tvornici industrijskih kemikalija.
Već 1903. patentirao je u Budimpešti izum termofora, preteču termos-boce, a 1905. zubne rotirajuće četkice.
Prvu mehaničku olovku, koju je nazvao obiteljskim imenom, patentirao je 1906. godine u Mađarskom kraljevskom patentnom uredu u Budimpešti. Izumom mehanizma koji je zamijenio drvenu olovku koja se morala oštriti stekao je svjetsku slavu, a sve modele izrađivao je u svojoj maloj radionici. Na temelju prvih deset uzoraka penkale, iz europskih gradova počele su stizati narudžbe, čak njih 100.000. Svi su htjeli penkalu.
Otvorio je radionicu u današnjoj Praškoj ulici i odmah je započela i serijska proizvodnja, a inženjer Penkala je dao ideju i za zaštitni znak, koji je izradila akademska slikarica Jadviga Matavovska, sestra njegove supruge. Figuru izdužena nosa i velikih ušiju s golemom penkalom zakačenom za uho nazvali su Uška i bila je zapažena reklama za proizvod inženjera Penkale.
S obzirom na to da sam nije imao kapital za pokretanje tvornice penkala, izumitelj je sa zagrebačkom tvrtkom "Edmund i Gavro Moster and co." 5. studenoga 2011. potpisao desetogodišnji ugovor o proizvodnji penkala i ostalih pratećih izuma. Toj tvrtki prodao je i pravo na 12 svojih patenata u drugim zemljama.
Inženjer Penkala stalno je usavršavao svoje mehaničke olovke, a penkale su se svuda prodavale. Postale su potrepština bez koje se ne može. Ispočetka su dolazile samo s crnom minom, a poslije su bile i raznobojne. Osmišljen je i model dvostrane penkale, s crvenom i plavom minom na krajevima, što su najviše koristili službenici. Za šumare i stolare osmislio je plosnate, raznobojne penkale.
Inženjer i njegov aeroplan
Inženjer nemirnog stvaralačkog duha imao je i laboratorij "Elevator", u kojem je provodio istraživanja koja su rezultirala izumima kao što su prve anodne baterije, prvi deterdžent i plavilo za rublje, kao i sredstvo protiv gamadi.
Prijatelji su ga potaknuli i na razmišljanje o tome što bi im pomoglo u liječenju reumatskih bolesti, pa je s puta u Češku donio grumen radioaktivne rude, stavio ga u posebnu kadu s alkoholom i dobio ljekovitu tekućinu za liječenje reume, gihta i živčanih poremećaja. Prava patentirana "Radium D francovka" koja sadrži radij mogla se dobiti pod zakonom zaštićenim znakom "Elevator".
Inženjer Penkala napravio je i smjesu od koje je lijevao gramofonske ploče, a s engleskom tvrtkom "Edison-Bell" zaključio je ugovor o proizvodnji gramofonskih ploča. Tako je stvorena kompanija "Edison-Bell-Penkala".
Redali su se tako izumi, a u veljači 1909. prijavio je Mađarskom kraljevskom patentnom uredu uređaj za podizanje u zrak i napredovanje (upuhivanje na krila). Te je godine objavljeno u novinama i kako se inženjer Penkala bavi izgradnjom aviona, a u prosincu te godine patentirao je izum aviona na principu zmaja s posebim tipom kormila, te sustav avionskih nosećih krila.
Što se tiče važnih datuma za hrvatsko zrakoplovstvo, to su 23. veljače 1910., kad je završena izgradnja prvog hangara za smještaj aviona inženjera Penkale, 25. travnja 1910., kad se Slavoljub Penkala avionom podignuo od zemlje, i 23. lipnja 1910., kad je izveo prvi javni let za zagrebačko građanstvo.
Zagrebačke "Novosti", kako piše Puhlovski u svojoj knjizi, zapisale su: "Lete oba Penkale, i sam inženjer i njegov 'Penkala' aeroplan!"
Na svojem posljednjem službenom putu, na koji je krenuo 24. siječnja 1922., Penkala je dobio upalu pluća. Nije se oporavio, umro je u Zagrebu 5. veljače 1922. u svojoj 51. godini. Otišao je prerano, ali već i ono što je do tada stvorio svrstalo ga je među najveće hrvatske izumitelje svjetskoga glasa. Kako je zapisao Boris Puhlovski, na ispraćaju Slavoljuba Eduarda Penkale dr. Izidor Kršnjavi je kazao: "Tvorac penkale ostavio je svoje ime za vječnost."