Kostimografija je stvaralačko područje filma u kojemu je osnovni zadatak što vjernije odjećom koju likovi nose dočarati njihov karakter, status, vizualno predstaviti njihovu ulogu. Kreativnost zadatka posebno dolazi do izričaja u takozvanim kostimiranim, tj. povijesnim filmovima, kada je bitno ući u period o kojem je riječ, te u fantastičnim filmovima kada odjeću treba u potpunosti izmisliti. Veza između kostimografa i redatelja filma od izuzetne je važnosti pa neke suradnje traju godinama ili tijekom čitave karijere. Film je vizualna umjetnost pa je neophodno da se kostimi odnose i na scenografiju.
Ljubitelji mode nerijetko inspiraciju pronalaze u svijetu televizije i filma pa se više puta događalo da se kolekcije dizajnera počnu referirati na neko stilsko razdoblje koje je obrađivao film ili serija koja je u prošloj sezoni bila uspješnica.
Miljenica, 2018.
Sandy Powell, kostimografkinja filma, odabrala je pristup koji Miljenicu udaljava i u ovom smislu od konvencionalne britanske kostimirane drame. Kako bi vizualno bilo jasno kojem periodu film pripada, u potpunosti je slijedila povijesnu autentičnost u krojevima i silueti, ali se zatim poigrala s teksturama i bojom.
Redatelj Yorgos Lanthimos i Powell dogovorili su se da će paleta boja biti nešto reducirana, a ona se odlučila ženske kostime limitirati samo na crnu i bijelu, zbog čega postavljene zajedno, dvorske dame izgledaju kao šahovska ploča. Političare je definirala bojom pa torijevci nose crveno, a vigovci plavo. Dok se koloristički striktno držala samonametnutih restrikcija, Powell se u odabiru materijala u potpunosti oslobodila ikakvih normi povijesne utemeljenosti. Neki kostimi napravljeni su od trapera koji tada nije ni postojao ili crno-bijele kože koje u tom obliku također u 19. stoljeću nema, a posebno ne na ženskim dvorskim haljinama.
Među mnogim nominacijama za Oscara koje je "Miljenica" priskrbila, bila je i ona za najbolji dizajn kostima, ali ga je na kraju osvojio Black Panther.
Fantomska nit, 2017.
Teško se oteti dojmu kako je ovaj neuobičajen, ali izuzetan film Paula Thomasa Andersona u mnogočemu prošao ispod radara. Unatoč tome, za dizajn kostima Mark Bridges je dobio itekako zasluženog Oscara. U periodu nakon II. svjetskog rata postojale su dvije jake modne industrije, pariška i londonska, a Bridges se odlučio za potonju. Njegovi kostimi su lijepi, ali ni po čemu ekstravagantni, pretjerani, što je u potpunosti pogođeno jer reflektiraju karakter glavnog lika, modnog dizajnera (Daniel Day-Lewis) koji cijeni elegantnu ženu pedesetih. Bridgesu je to zasigurno bio dodatan izazov, konstantno promišljanje bi li ono što kreira bilo u skladu s ukusom glavnog lika.
Haljine su osnovna okosnica filma koje ne vidimo samo kao gotove već i u svim fazama izrade, zbog čega je film dodatno modno intrigantan. Gotovo u potpunosti svi kostimi ručno su šivani i napravljeni od najkvalitetnijih materijala.
Grand Hotel Budapest, 2014.
Milena Canonero jedna je od najboljih kostimografkinja koje Hollywood ima. Talijanka, poznata po svom neobičnom stilu, karijeru je započela sa Stanleyem Kubrickom, za čiji je film Barry Lindon i osvojila prvi od čak četiri Oscara. Jedan od njih bio je i za film "Grand Hotel Budapest".
Film se odvija u ironičnoj utopiji, zbog čega nema pretjeranih granica u kreiranju vizualnog, osim dobre suradnje između redatelja, scenografa i kostimografa, što nije izostalo, pa su zbog toga kostimi neodvojivi od pozadine i zajedno čine fantastične kolaže. Prevladava pet osnovnih boja koje se slažu u najneobičnijim kombinacijama, a to su crvena, roza, ljubičasta, žuta i zlatna. Kao i svi Andersonovi filmovi, i ovome je najbolje izvedeni dio onaj vizualni.
The Artist, 2011.
Još jedan izbor za najbolje kostime pao je na Marka Bridgesa, koji se za film "The Artist" našao u još izazovnijoj poziciji. Za one koji ga nisu gledali radi se o crno-bijelom, nijemom filmu smještenom u Hollywoodu 20-ih. Svaki aspekt filma svojevrstan je hommage tome dobu, pa tako i kostimi.
Mark Bridges doslovno je imao iste probleme kao kostimografi 20-ih i, suprotno navici, bio prisiljen promatrati odjeću u kontekstu pozadine kroz nijanse. On je odmalena volio nijeme filmove pa mu je ovaj zadatak bio užitak, a i donio mu je prvog Oscara.
Veliki Gatsby, 2013.
Godina 2013. bila je godina kostima na filmu i jedna od najvećih konkurencija za Oscara za najbolji dizajn. "12 godina ropstva", iako za razliku od nekih drugih nominiranih filmova, ne nudi raskoš kostima koji često prvi upada u oko, kao spektakularan uspijeva upravo u mogućnosti da uspije u jednostavnim, “siromašnim kostimima”. "Nevidljiva žena" također je kostimografski intrigantna jer obrađuje period prve polovine 19. stoljeća, a "American Hustle" odvija se u svijetu prevaranata, kockarnica i lažnog luksuza 1978. i nudi uvijek primamljiv retro kič.
Film "Veliki Gatsby" odabiremo jer je napravio stilsku revoluciju koja nadilazi sam filmski svijet i prelazi u sferu svakodnevne mode, ali i zabave. Kostimi su bili toliko upečatljivi da već sedam godina vjenčanja, rođendani, raznorazne proslave i tulumi odabiru Gatsbyjeve zabave kao temu. Kostimi su uistinu spektakularni i premašuju klišej ludih dvadesetih te u svemu odlaze korak dalje.
