Ni gužva, ni zvizdan, ni meduze, morski psi, iznajmljivači ležaljki i prodavači kukuruza, pa čak ni okupacija plaže šugamanima ne mogu nas zaustaviti. Grintamo, beštimamo, znojimo se, ali uporno vučemo borše, malu dicu i plažne rekvizite put mora. Jer u moru je spas. Umočimo prst i povezani smo s cilin svitom. Uđemo do kolina i već vičemo: "Ko ovo more platit!?" A tek kad zaplivamo, sve grubo i teško kao u snu prođe... I uopće ne infišajemo.
Gledat i slušat more, osjetit ga na koži, djeluje kao prava likarija, dokazano je znanstveno, a poznato najmanje otkad su Grci počeli provodit talasoterapiju. Neki se tješe da slično djeluju i druge vodene površine. Ajde dobro, pustit ćemo im da su i oni u pravu. Jer sve nas spaja isti osjećaj, odnosno osobito stanje uma poznato kao "plavi um". U knjizi "Blue Mind" opisao ga je morski biolog Wallace J. Nichols, prepoznavši u onome što ćutimo kad smo blizu vode jedno "blago meditativno i sedativno stanje". "Osjećaj smirenosti, jedinstva i zadovoljstva životom u trenutku." Mora bit da nikad nije povirio na srednjodalmatinske plaže u srcu sezone.
A možda i je, ali je uspješniji od Franka Constanze kad počne mantrati "Serenity Now". Poput svih nas opijenih morem koje rijetko koja ljetna kataklizma može zaustaviti kad osjetimo potrebu za malo se potoćat. Možda smo podsvjesno svjesni cijele ove Wallaceove teorije, tko će ga znati? On je ovako pojašnjava: u blizini vode opada nam razina "stresnog" hormona kortizola, dok se pojačava aktivnost "hormona sreće" serotonina, "hormona dobrog raspoloženja" dopamina i oksitocina, hormona povezanog s osjećajem ljubavi i pripadanja. "Crveni um" modernog, pretjerano stimuliranog i stresu izloženog čovjeka, čini smirenim i opuštenim. Sretnim.
Wallace naglašava da voda, pored svega spomenutog, potiče nešto što se zove nehotična pažnja (involuntary attention), stanje uma do kojeg inače dolazi kada smo u okruženju koje za nas nije uobičajeno, ali je dovoljno blisko da ne predstavlja prijetnju i dovoljno zanimljivo da održi mozak angažiranim - zato se, dok promatramo vodene površine, osjećamo smireno, nadahnuto te pomalo hipnotizirano, ugodno uljuljkano dok misli same plove. Sve dalje i dalje i dalje. Igraju valovi... "Voda je i ljubavnica i majka, ubojica i davateljica života, izvor i ponor. Voda u našoj nutrini oslobađa nesputano dijete, otključava kreativnost i znatiželju", očarano piše autor knjige koja je od objave 2014. pokrenula cijeli "blue mind" pokret.
I sad nam samo ostaje utvrditi kako iskoristiti filozofiju iza "plavog uma" za svoju dobrobit? Vrlo jednostavno i poprilično ugodno (ako ste barem donekle imuni na dižgracije s početka priče). Kad god vam se ne da ići na plažu, prisilite se ipak otići, a kad stvarno baš nikako ne možete do mora (dobro, dobro, ili rijeke/jezera), uvalite se u kadu ili barem toćajite noge u lavoru. Kad ste na plaži, uz jezero ili rijeku, zaboravite na sve drugo osim na prirodu koja vas okružuje. Osjetite kamenčiće i pijesak pod nogama. Osjetite kako vam voda miluje kožu i kako vas ugodno rashlađuje.
Uz more punim plućima udišite "antistresni" zrak pun negativnih iona. Kad zaplivate, zamislite kako iza sebe ostavljate sve brige i ružne stvari. Kad vrijeme baš nije za kupanje, iskoristite svaku priliku za šetnju obalom. Potražite što mirnije mjesto i zatvorite oči te osluhnite šum valova ili vode koja teče. Eto, niste se umeli, a vježbali ste svjesnost i trenirali svoj plavi um. Što je i više nego dobrodošla promjena od zurenja u plavi ekran. Da vas ne zadržavamo, jer sad se već sigurno žurite u pravcu najbliže plaže, zaključit ćemo priču porukom autora knjige "Plavi um": "Vode su izvor smirenosti, slobode, radosti, čuđenja, strahopoštovanja, romantike, kreativnosti. Toga trebamo biti svjesni i činiti sve da ih zaštitimo."
Pratite Stil i na Instagramu te Facebooku!