Tajlandsko-talijanska autorica Elisa Macellari koja živi i radi u Milanu upravo je, nakon uspješnih izdanja posvećenih Jean-Michelu Basquiatu i Jacksonu Pollocku, napravila i grafički roman posvećen japanskoj kultnoj umjetnici Yayoi Kusama. Knjiga pod naslovom 'Kusama: Grafički roman' tiskana je kao izdavački projekt Laurencea Kinga na 128 stranica koji sadrži 400 ilustracija prati Kusamin život obilježen teškim odnosom s roditeljima - koji nisu prihvatili njezin odlazak u SAD - njezino otkriće djela Georgije O'Keeffe, njezine suradnje s Andyjem Warholom, Josephom Cornellom i Jasperom Johnsom.
Također, navodi se u nakladničkoj najavi, knjiga čitatelju omogućuje da prati njezin put bez presedana, od davnog odlaska iz Japana do otkrića američke umjetničke scene 1960-ih, i konačno njezin povratak u domovinu.
Da je Yayoi Kusama i danas, dok svijet pati zbog izolacije koju nameće globalna epidemija korone, itekako prisutna na velikoj umjetničkoj karti svijeta svjedoči i vijest da će ova umjetnica uskoro u Berlinu imati svoju prvu veliku europsku retrospektivu i prvu izložbu u Njemačkoj.
Naime, u izložbenom prostoru u izložbenom prostoru Martin Gropius Bau 19. ožujka bit će otvorena izložba jednostavnog naziva ' Yayoi Kusama: Retrospektiva' koja će na tri tisuće četvornih metara prostora predstaviti sedam desetljeća umjetnosti osebujne i ponekad teško shvatljive žene koja će pred samo otvorenje berlinske retrospektive napuniti 92 godine.
- Oduševljeni smo što naša retrospektiva donosi radove vizionarske umjetnice Yayoi Kusama, rekla je Stephanie Rosenthal, direktorica galerije Gropius Bau. - Kusama nije samo svojim multidisciplinarnom praksama dosegnula jedinstveni status u svijetu umjetnosti 1960-ih, već su i njezine političke izjave pridonijele feminističkim raspravama toga doba. Neka pitanja koja ni danas nisu izgubila na važnosti mogu se pronaći već u najranijim fazama njezina rada. Postavljajući ovu izložbu, koju je sama Kusama osmislila do najsitnijih detalja, ova će retrospektiva pratiti razvoj njezine umjetnosti od 1950-ih.
Jedan od ciljeva berlinske izložbe, jest predstaviti ovu umjetničku osobnost i naglasiti važnu ulogu koju je imala i ima Yayoi Kusama u međunarodnoj mreži umjetnika, kritičara, kustosa i galerija, kazala je Stephanie Rosenthal koja je najavila i da će berlinska retrospektiva sadržavati i novu Beskrajnu sobu ogledala, ali i Kusamine najnovije slike i jednu instalaciju u atriju Gropius Baua, stvorenu posebno za tu izložbu.
Stoga ne čudi da je retrospektiva u Berlinu u svim relevantnim vodičima za 2021. uvrštena među prvih pet preporučenih destinacija. Njezino ime mamac je za publiku pa je tako prije pet godina magazin "Art Newspaper" proglasio Yayoi Kusama najpopularnijom umjetnicom između ostaloga i zato što je njezine izložbe prosječno dnevno posjećivalo 9470 ljudi.
To je čini znatno zanimljivijom od, primjerice, razvikanog Jeffa Koonsa kojeg dnevno gleda 'samo' tri tisuće ljubitelja njegovog opusa, a Marinu Abramović je, primjerice, na njezinu opjevanom performansu 'Artist is Present' u MoMA-i u New Yorku prije deset godina dnevno dolazilo vidjeti 7120 ljudi. Istina, korona je promijenila sve, no kako bilo da bilo, ne treba sumnjati da će u Berlinu mnogi tražiti ulaznicu više – po cijeni od 15 eura – da bi do 1. kolovoza do kad retrospektiva ostaje u Berlinu, pogledali radove Yayoi Kusame.
'Bezbrojni su razlozi zašto moramo obožavati dragu Yayoi', objavio je svojedobno Huffington Post. 'Neizbježno je voljeti njezine radove - od nježnih, falusoidnih figura do njezinog straha od seksa ispisanog na platnu, od njezinih točaka i točkica do beskrajnih vibrirajućih mreža, od njezinih hepeninga s golim tijelima do instalacija u kojima ona reflektira nemir i uvijek pronalazi (sve)mir. I konačno, nju se mora voljeti zbog njezine potpune predanosti umjetnosti koju stvara i danas, dragovoljno izolirana u Tokiju, u Seiwa bolnici za duševne bolesnike gdje je našla utočište', dogao je taj ugledni list.
Umjetnost Yayoi Kusame je raznolika i teško dokučiva. Ovisno o mediju u kojem radi, prožeta je političkim i feminističkim idejama, kritičkim odnosom prema konvencijama, strahovima, mističnim doživljajima, opsesijama, ljubavi, prisili, rasipanju, bujanju, psihozama... Ona se nikad ne ponavlja, što i sama s ponosom ističe. 'Picasso je u pojedinim fazama znao napraviti i tisuću vrlo sličnih slika', kazala je u jednom intervjuu. 'Ja nikad ne radim ništa isto. To nije zato što znam što radim, dapače. Kad me ljudi pitaju kako slikam, ja iskreno moram kazati: Pitajte moju ruku, ja nemam ništa s tim.'
Ako se u njezinoj opsesivnosti mogu slijediti neki središnji pojmovi, onda su to, ističu teoretičari, samoporicanje i beskrajna ljubav, odnosno beskraj kao takav. Čitav jedan svijet konstruiran je od točaka, mrlja, odraza u zrcalima, treperavog svjetla i mrežastih struktura koje se beskonačno ponavljaju i šire se i preko granica platna, na odjeću, pokućstvo, na gola ljudska tijela i javne prostore. Opus Yayoi Kusame nemoguće je svrstati u postojeće predloške suvremene umjetničke produkcije jer ukoliko njezino raznoliko umjetničko djelovanje ipak i reflektira neke umjetničke pravce, ono se ne priklanja ni jednom od njih.
Likovna je kritika pokušala opisati njezinu pojavu kombinacijom Van Gogha, Andyija Warhola i Antonina Artauda u jednom no, slažu se svi, za ono što radi ova Japanka, teško je naći definiciju.
- Ja sam moderna Alisa u Zemlji čudesa - kaže Yayoi Kusama koja se do dana današnjeg bori s demonima koje je, između ostaloga, baštinila i u djetinjstvu, u prijeratnom i ratnom Japanu. Ta kćer dobrostojećih veletrgovaca i proizvođača sadnica i sjemenja, od koje je majka očekivala samo jedno, da se bogato uda, koja od ranog djetinjstva ima halucinacije i teške poremećaje s kojima se nosi jedino umjetnošću i izolacijom, živeći u odvojenom dijelu bolnice, iza čeličnih vrata, u studiju u kojem je ona i carica, i svećenica, i bolesnica, ali prije svega hiperproduktivna umjetnica koja sumanuto radi, ustajući svakodnevno u tri ujutro, svjesna, kako i sama priznaje, da smrt može doći svakog trenutka.
Kao djevojčicu, majka ju je često slala da špijunira svog promiskuitetnog oca dok bi bludničio sa svojim ljubavnicama što je na Yayoi ostavilo neizbrisiv trag. 'Čitavog života sam aseksualna', kaže Yayoi. 'Sama pomisao da bi nešto tako odvratno kao penis bilo u meni, zastrašujuća je i naprosto užasna'.
Njezina jedna jedina ljubavna veza bila je potpuno platonska, možda i zato što je kipar Joseph Cornell bio impotentan. On je živio sa svojom 'nepodnošljivom majkom i hendikepiranim bratom', a ona u ledenom, praznom potkrovlju u New Yorku gdje je imala novaca samo za krumpire i kapulu te bila češće gladna nego sita. Ipak, taj 'romantični par' priređivao je krajem šezdesetih skandalozne performanse u kojima su goli slikali točke i krugove jedno po drugome. Njegov penis pak opisala je kao 'veliku, isušenu štrucu'.
- Kad žena spava s muškarcem, ona gubi svoje jedino oružje - napisala je Yayoi u svojoj autobiografiji - Ako mu pak uskrati ono što on želi, muškarac joj može služiti desetak godina.
Nakon studija tradicionalnog japanskog Nihonga slikarstva u Kiotu, Yayoi Kusama 1958. bježi iz roditeljskog doma i tadašnjeg japanskog društva u New York, s namjerom da se etablira na internacionalnoj umjetničkoj sceni. Poticaj za taj korak, u to vrijeme krajnje neobičan, bila je razmjena pisama sa Georgiom O'Keefe. Mlada Japanka koja je tijekom Drugog svjetskog rata radila ropski šivajući padobrane za japansku vojsku, napisala je pismo slavnoj umjetnici i preko američkog veleposlanstva ga poslala u Ameriku. Odgovor nije očekivala, ali odgovor je stigao.
'Da, vi ste talentirani', odgovorila joj je O'Keefe vidjevši nekoliko njezinih radova koje joj je ona poslala. 'No ne očekujte u New Yorku puno, to je okrutan grad, osobito za žene'. Yoyama je kupila kartu u jednom smjeru i stigla u Ameriku, upravo u taj okrutan grad.
Iskustvo rata u zemlji gubitnici na koju su Amerikanci 1945. bacili atomske bombe, u kojoj je zahtjev za odricanje od individualnosti za dobrobit kolektiva bio imperativ, potaknuo je ovu ženu da upravo u Americi potraži prostor za svoju neiživljenu neovisnost, neprilagođenost i slobodu izražavanja. Tako je nastao šaren i psihodeličan paralelni svijet, oaza beskrajno ponavljanih uzoraka i različitih materijala u kojoj se uspostavlja iluzija brisanja svih ograničenja i granica.
Od sredine šezdesetih Kusama na javnim mjestima u New Yorku organizira hipijevski obnažene performanse tematizirajući političke događaje i demonstrirajući protiv svakog oblika represije. Ozbiljna umjetnička scena tada jedva registrira njezine aktivnosti, ali one nalaze odjeka u popularnoj kulturi.
Godine 1966. na Biennalu u Veneciji našla se u središtu skandala, koji je uključivao i intervenciju policije. Kusama je, naime, protivno svim dobrim običajima, srebrne kugle svoje instalacije Narcissus Garden krenula prodavati zbunjenim posjetiteljima po dva dolara za komad. Takav čin je tada bio nečuven.
- Ona je bila anomalija - kazala je za nju njezina kolegica i prijateljica iz newyorških dana Carolee Schneeman - Slatka, mala agresivna i nevjerojatno uporna Japanka. To sitno lice nikad nije pokazivalo osmijeh, ali ona se jako brinula oko novca, njegujući snažan poriv za priznanjem i uspjehom. Kad bismo otišle na neku izložbu, ona bi me upitala: Carolee, pokaži mi tko je ovdje najvažnija njuška! I koketirala je s tim svojim orijentalnim seksepilom, noseći često kimono...
U prosincu 1972. umire Joseph Cornell. Yayoi je tada imala 43, a on skoro 70, no njegova smrt bacila ju je u još dublji ponor. Shvatila je da u New Yorku nema više što raditi - njezina su djela skandalizirala umjetničku scenu, ali se nisu prodavala. S druge strane, njezin 'zao glas' stigao je do Japana što je njezinu obitelj 'sramotilo', a o razmjerima zloglasnosti možda najbolje govori podatak da ju je njezina nekadašnja škola izbrisala s popisa maturanata.
Ona se 1974. vraća u Japan, piše, slika, organizira izložbe i hepeninge, sve iz bolnice za duševno oboljele u Tokiju koju je sama, uz suglasnost liječnika, dobrovoljno proglasila svojim novim domom. Kritičari su je otpisali u nekoliko rečenica, nazvavši njezinu umjetnost iskazom vrlo, vrlo osobnih problema, smatrajući je opsjednutom, odveć subjektivnom...
Kusama je nastavila raditi bez kompromisa i bez srama, ne mareći kako je tko naziva. Trebalo joj je skoro dvadeset godina da je u domovini priznaju - 1993. postala je prva žena koja samostalno izlaže u japanskom paviljonu na Biennalu u Veneciji.
'Umjetnost je samoterapija', ponavljala je, a to govori i danas.
- Ja nisam autsajder - kazala je prije nekoliko godina odgovarajući na novinarsko pitanje 'Observera' - To što živim u ludnici ne čini me autsajderom: imam svoj studio, svoju tvornicu, svoje radnike, svoje zgrade... Radim, stvaram, riskiram život zbog umjetnosti i ta umjetnost izaziva pažnju. Ja sam zvijezda!
Doista, i sa skoro 92 godine, Yayoi se ne drži samo skulpture, filma, instalacija i fotografije nego je ušla i u svijet mode, dizajnirajući i za Louisa Vuittona, pa su njezine točkice obasule haljine, hlače, torbice, zidove i namještaj, a u suradnji sa W Magazinom Georgea Clooneyja, odjevenog u Armanijevo odijelo, prikazala je - u točkastom uzorku...Ona jest zvijezda!