Prije pet godina jedna psihologinja odlučila se vratiti muzici. I neka je, jer da nije bilo te odluke meni se ovog ljeta na repeatu ne bi vrtila ‘Don‘t call me baby‘ koja, ruku na srce, i nije baš ljetna... No, kad čujete glas Marije Butirić to vam više nije ni bitno. Međutim uhvatiti Mariju, scenskim imenom Mary May za razgovor nije bio jednostavan zadatak, no to mi je ipak pošlo za rukom kad se Mary vratila s ljetne mini turneje. Svirali su, priča mi, dva koncerta u Dubrovniku i jedan u Vodicama, bilo je naporno i teško doći iz Zagreba do "dolje" pa to sve obići, ali su koncerti, veli, bili lijepi i lijepo posjećeni.
- Definitivno smo se vratili s nekim novim pogledom na to čime se bavimo - primijetila je na samom početku razgovora koji nastavljamo tipičnim sezonskim pitanjima: kad će godišnji i kakav će biti, opuštaš li se radije uz more, u šumi ili na planini...?
- Trenutno su mi prilike takve da idem više prema moru, ali volim se povući i u neku šumu pored neke rijeke - odgovara mi i dodaje kako posebnih želja prije opuštanja nema.
- Opuštam se upravo tako da se opuštam! Upravo tako da nemam nekakvu aktivnost nego si dam vrijeme za odmor i resetiranje bez nužnih zadataka i načina da se opustim. Jednostavno se opustim - smije se glazbenica rodom iz Splita. Kao i svakom izvođaču, posebno joj je važno da bude opuštena pred nastup.
- Nemam neke rituale u smislu praznovjerja, ali se zato dva sata prije nastupa obavezno vokalno ugrijem. Bez toga ne izlazim na stage - objašnjava. A na stage ne izlazi i bez još jedne stvari - malog osjećaja pozitivne nervoze.
- Više to ne zovem tremom jer je to naš šesti član benda. Sad to gledam kao neki prirodni proces, a prije mi je predstavljalo strah i paniku. Danas mi je to signal da mi je važno to što radim - pojasnila mi je.
Kada ta nervoza prođe i publika počne uživati u njezinom glasu, Marija dođe na svoje. Kod publike kaže, primijeti mnogo toga. Posljednja dva koncerta tražila je i da se upali svjetlo kako bi vidjela lica onih koji uživaju u njezinoj glazbi.
- Meni to nedostaje, volim vidjeti lica. Primijetim kojih su godina i koje je neko njihovo raspoloženje. Kada počnem vrtjeti film u svojoj glavi da publici nije zanimljivo to što mi sviramo, primijetim da te osobe izvade mobitel pa počnu snimati. To ostaje zabilježeno na mojoj kamerici - smije se.
Dobar dio života nije se bavila glazbom, a onda joj se isti taj život potpuno promijenio nakon 12-13 godina koliko je ta odvojenost trajala. Sada je kreativni proces dio njezinog dana, a da bi do toga uopće došlo bitno joj je da neki uvjeti budu zadovoljeni.
- Osluškujem sebe, primjećujem svoja nezadovoljstva i živim u skladu sa svojim vrijednostima. O tome užasno ovisi moj kreativni proces... Zapravo, ne mogu reći da ih ni sama živim u potpunosti svoje vrijednosti, a nisam ih živjela ni ranije. Sada su svakako više tu nego kad sam 2018. krenula baviti glazbom - kritična je Marija prema sebi i svojim stavovima. S godinama rada na sebi to tako valjda i dođe, a uz glazbu joj se potpuno promijenila svijest o nekom novom dijelu njezinog života kojeg sada jako cijeni.
- Osjećam da imam odgovornost prema glazbi koju u nekom trenutku dajem iz sebe. Ne mislim tu na nastup nego na stvaranje - iskreno će. Inače, tvrdi da ni sama nije svjesna na kojoj joj je način pomoglo glazbeno obrazovanje, ali odmah spremno dodaje kako joj nije odmoglo.
Dalo joj je podlogu, ali i neka nevjerojatna iskustva. Zahvaljujući tome što je 11 godina živjela klasičnu glazbu uspjela je putovati po Europi.
- Svirala sam s orkestrima, svirala s glazbenicima u Splitu, išla na natjecanja, imala koncerte... - nabraja sve pluseve završene srednje glazbene škole.
Pitam ju je li se morala odučiti od nekih naučenih pravila.
- Znaš, imala sam tu dugu pauzu pa ne mogu reći. Ta iskustva ostaju u tebi i ostaju dio tebe. Možda me najviše obogatilo da sam živjela u glazbi i družila se s ljudima koji su činili isto - objašnjava mi.
Samu sebe ne može zamisliti da pjeva pjesme koje nisu autorske, ne sjeda joj dobro ideja da netko drugi piše pjesme koje bi onda ona pjevala.
Priča mi, možda je tome tako baš zato što nije u toj poziciji i zato što zna kako pjeva svoje autorske i tuđe pjesme.
- Kao da sam neka druga, kao da sam snažnija i vjerodostojnija kad pjevam svoje. Kad pjevam sam najbliže svojoj biti, svojoj esenciji... Bez pretvaranja i suvišnih misli, to je toliko golo i istinito zbog čega je prevrijedno. Bogata sam jer imam i pjevanje i pisanje - govori. Svjesna je svojega talenta, dok o glazbi priča sebe ne hvali, ali ni ne kudi.
Priznanja struke shvaća kao potvrdu toga da netko vidi što radi.
- Brzo sam naučila i zaista primila u sebe i internalizirala to da su superlativi samo druga strana neodobravanja i kritike. Nagrada kao takva nije nešto što želim, nije nešto čemu težim... Drago mi je da netko vidi što radimo, ali ništa više od toga - odgovara na moje pitanje o nominacijama i nagradama.
Jedna je od sretnica koja samu sebe ne mora motivirati ni inspirirati.
- Kada nešto treba izaći, to iz mene izađe. Neovisno o tome imam li gitaru u rukama ili nemam i spremam li se pod tuš ili idem van... Pokušavam ne biti nespremna pa imam uvijek rokovnik i kemijsku u torbi. Čujem li da mi nešto govori iznutra i da je to neka melodija, spremit ću je u mobitel - govori mlada pjevačica koja inače pjeva samo na engleskom. Unatoč tome što je njezina mama uvijek slušala Radio Split i što je njezino djetinjstvo s te strane bilo obojeno dalmatinskim melosom, ona je svoju ljubav prema stranoj glazbi brzo stekla.
- Moje prve kazete su bile Michael Jackson, Alanis Morissete i The Cranberries. Tome sam gravitirala i glazba je iz mene jednostavno počela izlaziti na engleskom. Možete li očekivati nešto na hrvatskom? Bit ću misteriozna pa reći da možete, ali ne znam kada - ponovno se smije simpatična Marija.
Priznajem, na kraju sam se pomalo i šokirala tvrdnjom kako ona sama najčešće uživa u tišini. Zanimljivo...