Ono što je trebalo biti privremeni rad od kuće, za mnoge je umjesto nekoliko tjedana najžešćeg pandemijskog lockdowna potrajalo više od dvije i pol godine. A rad od kuće mnogima je, suprotno uvriježenom mišljenju, donio puno više obaveza nego ranije. Kao, da se nadoknadi činjenica što se radi iz komoda svog doma i kompenzira rizik eventualnog zabušavanja. Čudi li ikoga činjenica da smo se u nekom trenutku jednostavno umorili od previsokih očekivanja i da mnogi zapravo rade tek dovoljno da ne dobiju otkaz? Zbog manjka iskustva konstantno šikaniranoj generaciji Z mahom svi, uključujući i tek koju godinu starije milenijalce, zamjeramo za naše pojmove neobičan stav prema poslu. Pripadnici naraštaja rođenog nakon polovice 1990-ih ne priznaju prekovremene, ne mare za naglim napretkom na poslu i vjerojatno baš zato što su vidjeli kako im roditelji i starija braća i sestre sagorijevaju od posla, uspostavlja puno jasnije granice između privatnog i poslovnog života. Poslovni moto po kojem su živjeli naši stariji, a koji ukratko glasi "zaposli se da si miran do kraja života", pripadnici generacije Z potpuno su odbacili. Nema više jedne tvrtke do penzije, nema iste pozicije desetljećima i definitivno nema neplaćenih smjena. Protiv takvih stvari se bune.
Jedan od oblika bunta je modus operandi prema kojem u trenutku kad potpuno odustanemo od vrtoglavog poslovnog napretka na radnom mjestu prelazimo na način rada koji bismo mogli usporediti s vožnjom u leru, a kolokvijalno se naziva "quiet quitting". Ne zamjerite na engleskim izrazima, Hrvati su još uvijek toliko zaglavljeni u ideji da poslu posvećujemo život da niti jedan od naših prijevoda ne bi točno ilustrirao što izraz "quiet quitting" zapravo znači. Za početak, nema veze s davanjem otkaza iako bi to njegov engleski naslov dao naslutiti. On podrazumijeva da radite samo ono što vaš posao zahtjeva i ništa više. Nema dodatnog rada, nema pomoći s dodatnim zadacima, a na provjeru maila izvan radnog vremena možete zaboraviti. Na posao ne kasnite, ali i ne ostajete iza radnog vremena, a šefovima jasno dajete do znanja koje su vaše poslovne granice. Ne brinite ako ste na ovaj opis prepoznali sebe ili nekog od kolega, naziv je možda novi jer se upravo poput vatre proširio društvenim mrežama, ali koncept je kod nekih prisutan već godinama.
Riječima Carrie Bradshaw, "I couldn‘t help but wonder", zašto je uopće "quiet quitting" tako velik trend? Zar ne bi trebale postojati neke ustaljene granice koje bi zaposlenike držale na distanci od burnouta i kako to da je u posljednje vrijeme postao tako relevantan? Mučila me ta ideja da ako netko na svojem radnom mjestu obavi sve zadatke koje dobije, ali odbije dodatan posao (najčešće je tu riječ o nepoželjnim zadatcima ili izvan opisa posla ili izvan radnog vremena) automatski upada u kategoriju ljudi koji "tiho odustaju". Jesmo li stvarno došli do trenutka u kojem normalan rad nije dovoljno dobar, a poželjnima se smatraju samo radnici koji debelo premašuju standardnu normu? Nakon kratke pretrage Google i vlastitog sjećanja posljednjih nekoliko godina došla sam do jednostavnog zaključka. ‘Quiet quitting‘ je jednostavno odgovor na pandemijske uvjete rada, a na njega se direktno veže i ‘The Big Resignation‘ odnosno period u kojem su brojni zaposlenici osnaženi radom od doma odlučili svoju poslovnu sudbinu staviti na kocku i promijeniti posao. Dio njih je pokrenuo vlastiti biznis, oni koji si to mogu priuštiti su prestali raditi, a najveći dio je pronašao nešto što ih više ispunjava. Šapat o tome kako se treba uspostaviti balans između privatnog i poslovnog života je postao direktna i glasna zapovijed i to baš u vremenima kada smo, radom od doma, potpuno izbrisali sve granice. Znači, potpuno rušenje barijera zapravo je rezultiralo gradnjom onih stabilnijih. No, iako se ‘quiet quitting‘ u teoriji ne smatra lošim potezom, on u nekim profesijama jednostavno nije moguć, objašnjava naš sugovornik, mladi sociolog Robert Kapeš trenutno zaposlen u Centru za kulturu i informiranje u Ludbregu.
- Quiet quitting nije pojam koji je jednoznačno definiran. Iako je teorijski višestruko tumačen, kao i u većini slučajeva, to ne korelira sa praktičnom primjenom. Dakle, ako se odlučite baviti svojim poslom samo unutar propisanog radnog vremena i ni minutu prije ili kasnije, to je u redu, ako je to vaša želja – objašnjava.
- Ako se s druge strane bavite svojim poslom prije i/ili poslije radnog vremena, to vrlo vjerojatno govori da vam je stalo do vašeg posla ili do vaših klijenata, vaših rezultata, samoostvarenja, inih ciljeva. Tu su uključene emocije. Problem kod quiet quittinga je da se emocije uglavnom isključuju. Primjerice, kad bi se neki profesor bavio svojim poslom samo za vrijeme nastave u školi ili na fakultetu i ne bi se izvan tog vremena trudio pronaći neke nove materijale, pristupe učenju ili zanimljive informacije za svoje učenike/studente, to bi vjerojatno značilo da mu nije stalo ni do posla ni do ljudi koje podučava – pojašnjava.
Razumije i gašenje ljubavi prema određenom poslu koje možda vodi to potpunog prestanka ambicije.
- Opet, postoje dvije strane medalje,a to je naravno i da neke ljude poslodavci prisiljavaju da rade duže, neki čak i ne žele platiti ili kompenzirati prekovremeni rad, već se to svodi na puko iskorištavanje radnika koji su ionako u strahu za svoje zaposlenje s obzirom na trenutnu situaciju u državi i svijetu kada je ljudima stalno zaposlenje od krucijalnog značaja. Tada je razumljivo da im se gasi ljubav prema tom poslu i da se odluče na quiet quitting. Zaključno, ono što je objašnjeno u teoriji, ne funkcionira uvijek u praksi, a osobito ne bi trebalo funkcionirati samo iz razloga što je popularno na TikTok-u pa ljudi zbog prilagođavanja trendovima započinju s razvojem animoziteta prema vlastitom poslu koji im možda i nije toliko mrzak koliko misle da jest – zaključuje Kapeš koji se na društvenu mrežu TikTok osvrće i jer je dio svoga rada posvetio učenju preko društvenih mreža i utjecaju koje one imaju.