Ljubitelji priča s kraljevskih dvora i srodne tematike neće biti oduševljeni novim filmom Pabla Larraina 'Spencer', ne samo zbog načina na koji je najslavnija obitelj portretirana već i zato što nije rađen u klasičnom sapuničarskom stilu. Premijerno prikazan još u rujnu na Venecijanskom festivalu zato je dobio brojne pohvale kritike te se na veliko počelo govoriti o Kristin Stewart u ulozi Diane kao kandidatkinji za Oscar.
Uvodna špica film opisuje kao basnu preuzetu iz istinske tragedije, a redatelj ga je nazvao bajkom u obrnutom smjeru. U suradnji sa scenaristom Stevenom Knightom ispripovijedao je priču o voljenoj princezi na jedan potpuno nov način, promatrajući je kroz tri blagdanska dana od Badnjaka do Sv. Stjepana u dvorcu Sandringhamu. To su ujedno i posljednji trenuci koje će provesti s tom obitelji izmučena njihovim stalnim kritikama, nezadovoljstvima i ponižavajućim aferama svoga supruga nakon 10 godina braka.
Od prvog trenutka vidimo da je Diana potpuno dezorijentirana i doslovno i u svome svijetu. Dok svi uzvanici božićne proslave žure kako bi na lokaciju stigli prije kraljice, ona se gubi okolnim putevima iako je njen rodni dom u neposrednoj blizini dvorca. “Gdje sam ja,” u pomalo preglumljenoj prvoj sceni doslovno pita šokirane goste provincijskog kafića. Kasnije kada se opravdava Charlesu govori kako se kraj u potpunosti promijenio, a redatelj njenu čežnju za izgubljenom bezbrižnošću mladosti naglašava i scenama u kojima se s braćom igra u dvorištu kuće ispresijecanima njenim uzrujanim odraslim likom. Jedan od tri glavna motiva filma upravo je stara vjetrovka njenoga oca koju je nakon dugog nošenja dao da se iskoristi za izgradnju strašila. Ona je pronalazi i daje da je detaljno očiste te joj se zatim kroz cijeli film vraća.
Drugi, vjerojatno najdojmljiviji motiv su biseri koje dobiva na poklon od supruga, identični kakve je dao i svojoj ljubavnici koju se u filmu ne imenuje. Nju to frustrira i ljuti, ali ih ipak nosi tijekom večera računajući na to da će svako odstupanje od protokola dovesti do novih napada na nju od strane obitelji i posluge. Biseri je do te mjere guše da ih u nekoliko navrata pokušava nasilno skinuti s vrata, a kada ne uspijeva zamišlja da to čini. Na prvoj Badnjoj večeri oni u njenim mislima padaju po stolu i u tanjur juhe, a ona ih skupa s njom jede samo da bi ih kasnije izbacila iz sebe.
To je prvi trenutak u kojem se upoznajemo s njenim poremećajem u prehrani koji je praćen, baš kao i samoozljeđivanje na jako slikovit i bolan način. Slika Diane koja leži na podu u svečanoj haljini koja je poslužila bez pozadine kao plakat filma zapravo je nastala dok ona povraća nad školjkom u toaletu. Nema boljeg kontrasta između kraljevskog glamura i njene u potpunosti nesretne sudbine. Sva odjeća koju nosi i koju je zapravo oduvijek voljela postaje teret kada joj oduzimaju voljenu garderobijerku i dodjeljuju novu kako bi se pobrinula da odabire točno propisane kombinacije za pojedinu prigodu.
Treći motiv je biografska knjiga o Anne Boleyn koju joj podmeće vjerni kraljičin sluga kao upozorenje što bi joj se moglo dogoditi ne bude li poštivala pravila. Dok je žena Henrika VIII. lažno optužena za incest i prevaru, Dianu kraljevska obitelj prikazuje kao psihički labilnu, a opetovani pokušaji dovode do toga da i sama u to počinje vjerovati. Sanja ili ima vizije jedne od najvažnijih kraljica engleske povijesti zamjenjujući povremeno svoj i njezin lik. Jedno od takvih snoviđenja joj spašava život i sprječava je da se baci niz stubište.
'Spencer' jako podsjeća na raniji Larrainov film 'Jackie' o američkoj prvoj dami. Oba filma daju intimistički portret žena na visokoj poziciji, međutim dok Jackie Kennedy čini sve kako bi predsjednikovu nasilnu smrt preobrazila u mit o Camelotu, Dianin lik služi da bi dekonstruirao mit o posebnosti članova kraljevske obitelji. “Moramo imati dva lica, jedno stvarno i jedno za javnost,” pojašnjava joj Charles. Njihova svrha je pružiti idealnu verziju sebe narodu, ali naposljetku je taj isti narod Dianu volio upravo zato što nije skrivala svoju ranjivost i ljudskost.
Na samom početku filma u Sandringham dolaze vojnici i posluga koja se postrojava na isti način. U zapečaćenim sanducima donose hranu, a chef kuhinje svojim podređenim izdaje naredbe podsjećajući na kakvog generala. Jedan od izmišljenih likova je glavni batler za kojeg kasnije otkrivamo kako je karijeru počeo upravo u vojsci u kojoj je razvio neupitnu poslušnost nadređenima. Čileanac Larrain je na početku karijere snimio je nekoliko uznemirujućih filmova o životu u svojoj zemlji pod vojnom diktaturom Augusta Pinocheta koji se trudio osim ponašanja kontrolirati i misli svojih podanika. Diana u 'Spenceru' govori svojoj jedinoj prijateljici kako zna da bez obzira kaže li kako se osjeća 'oni' znaju što misli, mogu joj to pročitati iz očiju.
Jedini trenutak slobode koji redatelj daje Diani je onaj u kojem pleše, a upravo glazbu koja varira od baroknih gudačkih kvarteta, preko jazza sve do suvremenog pop-a možda je i najbolji dio filma koji prati unutarnja stanja protagonistice.
Iako se povremeno stječe dojam da je Stewart u pojedinim scenama pred očima prije imala kipić Oskara nego li želju za iskrenošću, iako su neki od motiva pretjerano podcrtani, a neke od scena u kojima se javlja Anne Boleyn koketiraju s trashem, film je zapravo jedno vrlo korektno ostvarenje posebno usporedimo li ga s drugim hollywoodskim filmovima koji su nedavno imali svoje premijere.
Pratite Stil i na Instagramu!