StoryEditor
OstaloPlakao je i igrao

Tužna priča iza povijesne dubrovačke titule: sa suzama u oku vezao je zlatnu medalju za lijes svoga trenera

24. svibnja 2017. - 16:44

Reket je uzeo u ruke sa šest godina. Mirko Prpić je došao u vrtić, ispričao priču o stolnom tenisu, pokušao privoljeti mališane da dođu u školsku dvoranu, gore u potkrovlje, iznad svlačionica, gdje su bila tri stola i gdje su generacije i generacije već trenirale. 

Miho je otišao te ostao. Danas 18 godina poslije Libertas Marinkolor je prvak Hrvatske, a njegov mali je odlučio, i to samo dva dana nakon što je iznenada, u 74. godini života otišao njegov sportski otac, Mirko Prpić. Nevjerojatna je bila priča finala doigravanja. Nikad viđenog finala koji je otišao do majstorice, u kojem je i majstorica, kao i prethodna dva meča otišla do maksimalnih sedam partija.

Sva tri puta 4:3. U drugom meču sedma partija je otišla u peti set, koji je završio 20:18 za Tomislava Japeca protiv Ronalda Ređepa nakon što je igrač varaždinskog StaRR-a imao čak pet meč lopti. Japec ni sam ne zna kako se izvukao, i donio ‘Piturima’ majstoricu u kojoj je Miho Simović odlučivao i odlučio, i to u već spomenutim okolnostima uz dodatak kako je to bila njegov posljednji nastup za Libertas Marinkolor kod kuće.

– Vratit ću se jednog dana. To nije sporno. Iduću sezone idem u Španjolsku – otkrio je Simović. 

Utihnulo Gospino polje

Plakao je i igrao majstoricu protiv StaRR-a. Uoči početka majstorice, kada su svi u dvorani minutom šutnje odali počast Mirku Prpiću, suze su same tekle. Za stol je izašao nakon što je Roko Tošić poveo 2:0 protiv Kineza Jia Zenga, ali izgubio. Miho je protiv Tomislava Zubčića gubio s 2:0 u setovima te 4:0 u trećem.

Utihnula je mala dvorana u Gospinom polju. Sve je bilo više i više navijača ‘Pitura’ kojima se činilo da ni treća neće biti sreća, da će se ponoviti prethodne dvije sezone kada su izgubili finale doigravanja te kako će i dalje prvi trofej u povijesti kluba ostati sanak pusti. 

– Mirko Prpić me je svemu naučio. Toliko toga dugujem tom dobrom čovjeku. Nije se bilo lako koncentrirati na meč, iako je motiv bio velik, ali koncentracija na početku meča baš nikakva. Uz to sve protivnik je bio odličan. Zubčić je imao meč loptu u četvrtom setu. 

Ipak, uspio je. Izjednačio na 1:1 u majstorici te plakao. Na kraju je opet igrao, i to u sedmoj odlučujućoj partiji. 

– Otkada sam zaigrao za Libertas Marinkolor uvijek sam sanjao da ćemo jednom biti prvaci.

San mu se ispunio. On je bio taj koji je potpisao taj povijesni uspjeh. I to je uspio u svom oproštajnom meču, kod kuće, u paklenoj atmosferi Gospina polja. 

– Što ću ja govoriti ako su oni koji imaju daleko više iskustva istaknuli kako ovakvo finale nije nikad viđeno u Hrvatskoj. Inače, uoči te sedme odlučujuće partije nije bilo lako. Bilo je straha. Hrabriš potom sam sebe: Miho, ti to možeš. Zatim opet strah jer nema popravka. Naježiš se potom kad shvatiš kako ti odlučuješ o povijesnom naslovu. Sve ti se vrti u tom trenutku po glavi, a moraš se koncentrirati.

– Sjetiš se koliko je Marinko Matulović (predsjednik dubrovačkog kluba i glavni sponzor, nap. a.) uložio u ovaj uspjeh, koliko mi je puta pomogao. Zatim ne možeš pobjeći od činjenice kako nema više mog trenera, kako je otišao baš sad kad smo stigli na korak do tog povijesnog uspjeha.

Mirko Prpić je živio za ovakve trenutke. Nažalost, nije ih doživio. Potom, ne smiješ pogriješiti zbog svih drugih ljudi u klubu, navijača. Jesam dobio Ređepa u nekoliko zadnjih partija. Jesam znao kako treba odigrati protiv njega. Ali... Ipak, unatoč svemu tome u tom trenutku odigrao sam odlično i pametno. Ređep nije imao priliku. 

Nemam riječi s kojima bi opisao trenutak kada sam dobio partiju, kad smo postali prvaci. Sve je opet prošlo kroz moju glavu. 
Opet su potekle suze. Radosnice zbog uspjeha kojeg je sanjao, a opet tuge jer njegov Mirko Prpić nije doživio taj uspjeh. Sjetio se koliko je trener bio ponosan kada je 2014. Izabran za sportaša Grada.

Te godine Miho seniorski doprvak Hrvatske u paru, treći igrač po uspješnosti hrvatske lige u kojoj je s ‘Piturima’ zauzeo treće mjesto. S broncom s klubom nije bio pretjerano zadovoljan. 

Ostvarila se želja

Poželio je tada da Libertas Marinkolor prvi put zaigra u finalu doigravanja. Želja mu se ispunila baš te sezone. Tada je bio presretan što su prvi do nedodirljivog Dr. Časl. Godinu poslije opet je s ‘Piturima’ u finalu, ali tada tužan zbog poraza od GSTK Zagreb jer su bili favoriti uoči finala. Ove godine opet u finalu. Treća je bila sreća. 

Simović je s nepunih šest godina, bilo je to krajem 1998. godine, uzeo reket u ruke. Kad ga je Mirko Prpić uzeo za ruku, priznat će danas, kako je došao u prvom redu zbog prijatelja i druženja, a manje zbog samog stolnog tenisa. 

– Nije mi na samom početku stolni tenis bio zanimljiv. 

Prpić je nakon svega dva mjeseca treninga vidio kako Miho ima dobru ruku i kao je silno talentiran. Roditelji su ga podržavali te kad je god promislio odustati, nastavio je. Svidjeli su mu se odlasci s trenerom na turnire. Krenuli su potom i rezultati. Gotovo dvije godine u svom uzrastu nije znao za poraz u Hrvatskoj. Još dok je bio mlađi kadet dobio je poziv izbornika kadetske reprezentacije. 

Nakon završenog prvog razreda srednje škole prvi put napušta Libertas Marinkolor. Odlazi tada u Zagreb, u redove Večernjeg lista. Nije mu bilo teško, rekao je, jer je upoznao i grad i ljude dolazeći u Zagreb na turnire. Kao junior je s reprezentacijom osvojio srebro na EP-u u Istanbulu, ali i seniorsku broncu. Izgubio je za finale od Andreja Gaćine. 

– Sve sam podredio stolnom tenisu. Znate, zbog stolnog tenisa sam propustio otići na ekskurziju. Nisam bio ni na maturalnoj zabavi. Te neke stvari, koje se dogode jednom i nikad više, nemoguće je nadoknaditi. Ali, nije mi žao zbog toga jer se bavim nečim što volim.

Sa stolnim tenisom je doživio toliko lijepih trenutaka. I uvijek, nakon svakog novog uspjeha, podiže letvicu. 

– Cilj mi je, iako je to teško učiniti pored Azijata u ovom sportu, ući u 100 najboljih na svijetu.

Teško bilo bez autoceste

Trener Mirko Prpić je uvijek govorio kako za to treba raditi i raditi. 

– Znate, kad sam počinjao, nije bilo autoceste. Znali smo putovati pola dana do turnira, a išli smo gotovo svaki vikend. Treneru nikad nije bilo teško napraviti sve za nas. Sve do odlaska u Zagreb u drugom razredu srednje škole, Mirko Prpić je bio moj jedini trener. Poslije sam radio i s drugima, hvala svima, ali jedan i jedini je bio Mirko Prpić. 

Prije nego će se dan poslije najvećeg uspjeha, osvajanja naslova prvaka Hrvatske, spustiti lijes s posmrtnim ostacima Mirka Prpića u grobnicu na dubrovačkom groblju Boninovo, Miho je izvadio svoju zlatnu medalju. Sa suzama u očima vezao je medalju za križ na lijesu svog trenera. Zahvalio mu još jednom na svemu. 


Nastavit će karijeru u Španjolskoj

U idućoj sezoni Miho će nositi dres španjolskog Aretala TM iz Santiago de Compostele. Priznat će kako je mnoge iznenadila njegova odluka, međutim, iako je u Libertas Marinkoloru imao najbolje uvjete, želio se okušati u Europi i zbog toga je prihvatio ponudu. Španjolci su ga pratili i zvali već duže vrijeme.

Upoznali su ga dok su bili suparnici u ETTU Cupu. Dobio je obje partije protiv njih, a to oni očito nisu zaboravili. Za koji dan na završnom turniru prvog izdanja Kupa Hrvatske već u polufinalu će Libertas Marinkolor igrati protiv StaRR-a.  


 

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
24. srpanj 2021 00:54