U životu je najbitnije nešto željeti i onda će ti život vratiti, u ovoj ili onoj vjeri, istina ne uvijek, ali nit je poznata. Tako je trener Zadra Danijel Jusup s oduševljenjem dočekao naslov prvaka Hrvatske, jedini trofej kojeg nije imao kao prvi čovjek na klupi Zadra. Ostvario je cilj, jer je nakon osvajanja ondašnje Goodyear lige, u zadarsku vitrinu pospremio i tri osvojena Kupa „ Krešimira Ćosića”.
Jesu li se slegle emocije nakon vrijednog rezultata?
- Jesu! Mogu to u velikoj mjeri pripisati i iskustvu, ali i godinama u kojima jesam i na sve gledam na jedan drukčiji način. Istina, bilo je teško suspregnuti te emocije odmah iza utakmice, ali kad sam se malo naspavao sve je sjelo na svoje mjesto i sutra je novi dan.
Zasigurno niste bili imuni na slavlje koje se moglo vidjeti na Narodnom trgu?
- Dosta svijeta, puno veselja, slavlja i dobrog raspoloženja. Morali smo se da tako kažem povući ranije jer su mnogi ljudi imali svoje radne obaveze. Treba sve razumjeti. Uglavnom neka su se ljudi opustili.
Kako biste osvojene trofeje sa Zadrom poredali u nizu vrijednosti, odnosno, koji vam je najdraži?
- To je isto kao da me pitate koje dijete volim više. Volim ih sve, držim da je ta Goodyear liga došla nekako prerano, nismo bili ni spremni za tako nešto. Zašto ističem mi? Iz razloga što ne mislim da sam ja taj, nego uvijek govorim o timskom radu koji u konačnici donese rezultat.
U nekim svojim ranijim javnim istupima prednost ste stavljali na osvojene Kupove, tri su koja je Zadar osvojimo s vama. Ima li neki osobit razlog tog isticanja?
- Ima i to jako! Jako sam bio vezan za Krešimira Ćosića, na koncu on me je i zaposlio kao mladog trenera i danas ima dobre s njegovom obitelji. Krešo je za mene ne samo košarkaški nego i ljudski autoritet.
Svima je dobro poznato kako u Zadru biti trener nije nimalo lagan put? Kako iz današnje perspektive gledate na priču iza sebe?
- Da, nije nimalo lako, zahtjevi su veliki, ali nekako s odmakom vidim da smo svi zajedno evoluirali, mi kao struka i navijači. Prije
kad bi se izgubilo bila je to velika tragedija, danas to nije tako i na taj način je posao olakšan.
Jedan ste od rijetkih ne samo onih trenera sa zadarskom adresom, nego inače, koji je dobio veliki niz prigoda, riječ je o šest potpisanih ugovora koji su množili i godine na klupi. Vaše viđenje?
- Iskreno, vidim da ste dobro zbrojili, međutim, mišljenja sam kako je kod određenih ljudi koji su odlučivali o mojem radu u Zadru trebalo više strpljenja. Jer, njihova su razmišljanja bila da svake godine trebam osvojiti nešto. I maslina ne rađa svake godine, što nije znak da je treba posjeći, nego je treba strpljivo čekati. E, to nisam imao, a zna se da je čovjek sastavni dio prirode i podložan raznim iskustvima i rezultatima. Otvoreno govorim kako je bilo potrebno dva ili tri puta ponuditi mi kontinuitet.
Odmah iza utakmice ste rekli kako je momčad posložena od igrača iz regije i iskustvom ABA -2 lige. Što vas je ponukalo na takav odabir?
- Vjerovao vas u njih! Nisam ih bezveze skupio, nego sam pratio njihov rad i igre u ABA 2 ligi. Primjer, vi imate Marka Ramljaka, Arijana Lakića i Luku Božića koji su lanjske sezone vodili košarkaški rat. Onda sam došao do zaključka zašto to ne bi mogli zajedno i u Zadru. Koliko god imao iskustva nisam mogao ići toliko daleko da bi rekao što ćemo u konačnici dobiti od njih. Uzmimo Nikolu Jokića, svi su znali da je izvrstan igrača, ali nitko nije rekao da će biti najbolji NBA igrač.
Posložili ste momčad koja je posve atipična, bez beka i klasičnog centra. Kroz vaš rad stekao se dojam kako je to forte kojim se služite?
- Dobro ste ciljali! Jer zašto bih uzeo beka samo da ga uzmem. Moj forte je to da mogu naći ideju i od raspoloživog napraviti nešto, a nekih stvari se doista treba sjetiti. A za to imam talent.
U kojoj se mjeri očitovala suradnja sa sportskim direktorom Denisom Pleslićem, jer je jedna vaša izjava kroz sezonu dala nasluti kako konci nisu čvrsti. Što je točno?
- Sportski direktor je dosta godina bio izvan košarke i nije mogao donositi odluke, bez obzira je li kao promatrač dobivao informacije, međutim, nije bio unutra da bi imao viziju. Ali je Denis osoba sa dobrim košarkaškim opservacijama, ima onu mirnoću i dobro oko. Nakon
svake utakmice sam ga pitao što misli o učinjenom. Uglavnom sve se svodi na timski rad u kojeg uključujem kondicijskog trenera Bernarda Kotlara, Dadu Burčula, Tonija Dijana o ostale suradnike. Nitko ne zna sve, pa tako ni ja, zato se nikad nisam sramio pitati ih što misle, jer tko je taj tko sve vidi.
Je li vaše razmišljanje sadržano u tome da je titula sve, ili imate druge poglede?
- Nije sve u trofejima! Imaš para, kupiš igrače i osvojiš, to je najmanji problem. Treba nešto ostaviti iza sebe. Nitko nije vječan. Mene raduje što je Dijan radio izvrsno, a svatko onaj tko želi postati trener mora imati mentora. Sve počiva na sustavu, ako nema toga onda nema ni rezultata. Osobno, nisam imao nikoga tko je stajao iza mene, osim Kožula u Širokom ! sve sam morao raditi sam, zato me je iskustvo odvelo u razmišljanje da svoje znanje prenesem i to treba svima koji dolaze, danas ili sutra, ne samo na klupu Zadra nego u košarku.
Postoji li plan za sutra?
- Iskreno, nisam stigao o tome razmišljati, trebalo je odraditi sezonu, jer praktički ja sam petog srpnja iz Širokog ušao u Zadar. Valjalo je sve posložiti! Sad mi je potreba kratki odmor i onda vidjeti što i kako i što kažu, volim kazati, ovi gore i kojim mogućnostima klub raspolaže. Ali mi unatoč svim naporima koji su već danas iza, mozak mi je stalno u košarci.
Spomenuli ste mogućnosti, što se odmah može shvatiti kakve se financijske mogućnosti naziru. Kroz ovu sezonu je bilo problema, postojala je mogućnost da se momčad raspadne, konkretno nakon Kupa. Uspjeli ste ih zadržati. Kako?
- Vjerovali su u mene, nekolicina je radila i prije u klubovima u kojima sam bio. Mogli su oni otići i u prvom mjesecu, ali nisu jer su znali da ih nikad neću prevariti ako kažem da treba strpljene. Ponavljam nije sve u trofejima, treba gledati i onu ljudsku karakternu crtu, istina, i oni su došli radi novaca, međutim, to nije osnovni razlog. Željeli su nešto napraviti. Isto kao i ja, jer cilj svega je vratiti vjeru u košarku, ostaviti prostor naraštajima, da što više djece bude u košarci.
Nerijetko se govorilo kako mladi igrači, koje ste imali u momčadi nisu dobili pravu prigodu. Kako gledate na takva razmišljanja?
- Evo, javno se zahvaljujem tim mladim igračima, oni su shvatili kako će se njihov rad vratiti na određenoj razini. Opet moram kazati kako smo im Dijan i ja na treninzima posvetili pozornost. Ostalo će doći s vremenom, njihov košarkaški kapital neće iščeznuti. I kroz ove misli moram se zahvaliti svim navijačima, doslovce, igrali su s nama što se najbolje vidjelo u dvije utakmice na Gripama. I ona jezgra je uvijek bila uz momčad, stoga im od srca hvala.
Luka Božić?
- Radili smo zajedno u Zagrebu, potom u Širokom i stalno mu govorio kako neće postati igrač ako ne bude igra na obje strane, u obrani i napadu. Netko to shvati ranije netko kasnije. A Luka je to prihvatio kao činjenicu i danas je igrač koji skine loptu i povuče naprijed, to ga čini euroligaškim igračem. Što mu sve nisu radili, pokušavali mijenjati šut, ovo ono, da bi u jednom trenutku odlučio okopavati krumpire u Bjelovaru. Pozvao sam ga u Široki, kasnije i u Zadar. On je sebe potvrdio kroz dva MVP priznanja, ali je radio za momčad, momčad za njega.
Božić je upravo iz Zadra krenuo prema Euroligašu otišao je u Budućnost...
- Tako je! Ali je očito da ga se nije valoriziralo na pravi način.
Nerijetko ste ove sezone grlili igrače, slike o tome govore sve...
- Jesam, njima je potrebna takav pristup. Konkretno nakon poraza od Budućnosti. Čekao sam da se vrate u svlačionicu da ih zagrlim, ohrabrim jer su to zaslužili kroz utakmice i treninge.
Koliko je ulogu u vašem košarkaškom opusu imala obitelj?
- Moja žena i ja smo u stručnom štabu, iako ona nije na klupi, ali uvijek sam uvažavao njezina zapažanja kao gledatelja. Uvijek je bila moj kritičar. Ja i ona smo zaposleni u klub, slikovito rečeno. Djecu nisam previše uvlačio u sve, iako im je košarke bilo do grla. Moj sin Frane je otišao u Njemačku, tamo radi malo s tenisom, malo s košarkom. Neka se bori. I moj je put bio takav.
Moja pokojna mama je bila veliki navijač Zadra i uvijek mi je davala tu snagu koja ti je potrebna u ovom poslu.
Nikad niste skrivali vašu vezu s Bogom?
- Nisam! Meni to pomaže, meni molitva donosi mir, i da svoje srce oslobodim od nečistoće, jer gdje ima nečistoće nema mjesta za čistoću. Vjera mi je pomogla!