![<p>Aliaj s vanjske strane ograde, a preko puta Igor Tudor i Edy Reja</p>](https://static.slobodnadalmacija.hr/images/slike/2024/06/18/o_27374449_1024.jpg)
S obzirom da me otac ‘zarazio’ s ljubavlju prima Hajduku pričama o Bernardu Vukasu, Vladimiru Beari, Frani Matošiću i ostalim igračima iz njegovog doba, s ekipom sa Skalica sam na Stari plac počeo dolaziti još 1976. godine.
S mladenačkim ushićenjem smo gledali moćnog Hajduka koji je u to vrijeme bio strah i trepet za sve suparnike, a prva violina Bijelih bio je Jurica Jerković. On nam je bio jedan od idola.
Istini za volju, voljeli smo i druge igrače te generacije – divili smo se Šurjakovim prodorima po krilu, Žungulovim golovima, Peruzovićevim intervencijama u obrani, Mužinićevoj borbenosti, Buljanovoj britkosti...
Međutim, Jure je kao desetka u našim tinejđerskim očima bio nešto posebno. Bilo smo opčinjeni njegovim s njegovom tehnikom, točnim pasovima, golovima i udarcima...