Koliko je to godina prohujalo, dogodovština kroz teška i radosna razdoblja... Petar, Pero Nadoveza bio je poseban i kao centarfor golgeter i kasnije kao trener, baš legenda Hajduka i kako to volimo reći hajdukologije.
Ne stane sve u suhu priču o trofejima, da je Pere spli’ski Pele i prvak i osvajač kupa i k tome golgeter one bivše lige u dva navrata i kao trener da je ubrao trofej kupa i doveo Hajduk nadomak europskog finala.
Zanimljiva je ta koincidencija, kao napadač s Hajdukom je igrao polufinale, bio je to Kup kupova, a kao trener došao je do polufinala Kupa UEFA.
Sva Hajdukova europska polufinala nose Nadovezin pečat. Golova i strategije.
No, između svih tih činjenica stoji osebujan tip berekina i profesionalca, igrača koji nije dao na sebe i kao nogometaš je bio sklon zafrkanciji, ali je potom postao strog trener, oličenje profesionalca koji je držao strogo do regula ozbiljnog posla.
1. Baci Peru iz vlaka
Već kad je dolazio iz Šibenika, nije mogao bez – dramatičnih okolnosti, da upravu “bijelih” zaboli glava.
Naime, Hajduk je žarko htio šibenskog centarfora i dao mu to do znanja, a oko njega su matnu mreže istodobno pleli i Dinamo i Crvena zvezda.
Lokomotiva ga je tada povela na turneju, kao što je bio tadašnji običaj i u Hajduku su se zabrinuli da im Peru netko ne otme. Bio je dogovor da ga uzmu po povratku s turneje.
Da bi požurili i bili sigurni u Hajduku su odlučili da krenu ususret Lokomotivi koja se vraćala vlakom iz Njemačke s turneje. Ususret su poslali tajnika Marka Vuškovića. Da, pradjeda braće Marija i Luke o kojima toliko pišemo ovih dana.
Marko Vušković je došao u Jesenice, na željezničku stanicu u Sloveniji, prvu u ondašnjoj državi kad se pređe granice.
- A nema vam Nadoveze, on je sišao s vlaka još u Muenchenu...
- Ajme meni, zavapio je šjor Marko i krenuo praznih ruku prema - Šibeniku.
Što se dogodilo u međuvremenu? Predrag Naletilić, nedavno je i signor Nale preminuo, kao emisar Dinama, uzeo je Nadovezu s vlaka u Muenchenu i vozio ga kući u Šibenik na dogovor s Dinamom.
U neka doba je i Vušković stigao do Šibenka, tamo su pregovarali s Dinamom. Nadoveza je, kaže legenda, namignuo.
- Šta se tresete, jesam li obećao Zlatku Papecu i Lenku Grčiću da ću doć u Hajduk. Ovi su mi samo poslužili da se brže vratim doma – rekao je.
Za Nadovezu nije bilo dvojbe: samo Hajduk!
2. ‘Ne dam čašu’
Čuvena je anegdota kad je Branko Zebec bio trener Hajduka, strogi “Zebra” volio je kontrolirati svoje igrače. Priča nam Ivan Buljan, na pripremama na Hvaru, u hotelu Amfora nakon treninga igrači su sjeli za šank čekajući večeru, svaki sa svojim pićem...
- Prišao je Zebec grupi igrača za šankom i stao mirisati što se to pijucka – priča nam Buljan.
- Došao je do Pere i htio uzeti čašu. A ne, ne dopuštam da mi uzimate čašu, ne dam vam je, nije to higijenski, pobunio se Nadoveza i bome Zebecu nije dao blizu čaše. Bio je zbog toga kažnjen sa 50.000 ondašnjih dinara i nije to bila mala kazna – Buljanu je živo sjećanje.
3. A di su postole?
U šampionska doba Hajduka 1971. godine u modi je bio Pawel Rotkiewicz, psiholog iz Poljske koji je pravio seanse u polumraku da se podigne koncentracija momčadi “bijelih” ne bi li lakše sačuvalo prvo mjesto nakon 16 godina šampionske suše. Svirala bi Chopinova glazba, utonulo bi se u polusan. A onda bi se na terenu razbilo i Vojvodinu u Novom Sadu i Partizan u Beogradu.
Rotkvicam kako su ga zvali poželio je da jednom na seansi budu i članovi uprave, trebalo se izuti prije nego što polegnu u svlačionici...
Pero je iskoristio prigodu i posakrivao im svima cipele, bilo je kasnije vike i galame i smijeha kad je seansa završila.
- A di si sakrija postole...
Uvijek se pronalazilo nešto da se podigne atmosfera i bude zafrkancije.
4. ‘Evala Parižani’
Mnogi pamte kad su u Nišu nogometaše Hajduka dočekali povici “Cigani, Cigani...”. Nadoveza je prišao uz ogradu i rukom učinio mot da se utišaju. Poslušali su ga, a onda je niškoj publici doviknuo:
- Evala, Parižani...
Na što je dobio salve smijeha i odobravanja.
5. ‘Polazak, rekao sam’
Kao trener bio je čvrsta ruka, posebna priča. Žale za njim između ostalih i Blaž Slišković u Mostaru i Dževad Prekazi u Beogradu, sudionici europskog pohoda “bijelih” u Kupu UEFA 1984.
Sjećamo se kako je Pero obožavao Baku, ali nije mu dao popusta kad je jednom zakasnio na autobus. Trenutak je polaska ispred stadiona u Poljudu prema aerodromu, a nema još Bake.
- Polazak – naredio je Nadoveza.
- Ali, nema još Bake – rekoše.
- Polazak, rekao sam.
Autobus je krenuo, a tamo već kod Smokovika stigao je taksi, zaustavio autobus. Iz taksija iskočio Slišković.
- Oprostite, šefe.
- Reda mora biti!
6. Prekazijeva greda
Dževad Prekazi bio je također ljubimac Nadoveze, a ona greda koja se ispriječila da Prekazijeva bomba bude pogodak i da Hajduk uđe u finale Kupa UEFA, što bi se reklo, još se trese:
- Kako smo samo bili blizu finala Kupa UEFA, toliko me je puta motivirao, stisnuo bi usne i kroz zube rekao uđi i pokaži svima što znaš... Imali smo izvanredne odnose Nadoveza i ja, bio je i super trener i sjajan čovjek, bio je stručnjak i prijatelj – javio nam se Prekazi i zamolio da prenesemo sućut i Nadovezinoj i cijeloj Hajdukovoj obitelji.
7. Utrčao u teren
Pamtimo trenera Nadovezu i u finalu kupa 2000. godine, Dinamo i Hajduk za trofej, Hajduk brani stečenu prednost iz prvog susreta, 2:0 u Poljudu, u Maksimiru gubi 0:1 i igraju se posljednje minute. Nije onda bilo nadoknade. Kad tamo, eno Nadoveze u terenu, ušetao je... Sudac Željko Širić prekinuo je igru, udaljava trenera iz igre...
- Morao sam prekinuti ritam Dinama u zadnjim trenucima, možda nas je i to spasilo, dali bi nam drugi gol – nasmijao se.
Hajduk je izdržao, osvojio kup, a i taj detalj oslikava Peru Nadovezu. Uz sve vrline imao je i ono nešto dodatno, posebno, berekinski.
Šjor Pere naš, uspomena na vas ne blijedi, malo je takvih faca, pravih pobjednika...