Ako ste gledali utakmicu Hajduka i Lokomotive, sigurno ste složili svoju teoriju o tome što je pošlo po zlu, odnosno zašto su Bijeli između 88. i 96. minute prosuli vodstvo od dva gola razlike. Ako još uvijek pokušavate shvatiti što se točno dogodilo, možda vam ovo može pomoći, iako vrlo vjerojatno ne postoji jedna istina kada govorimo o razlozima Hajdukova spektakularnog prosipanja pobjede...
No, ovo nije tekst o remiju Lokomotive i Hajduka u Kranjčevićevoj, ovo je hommage potezu kapetana Bijelih Lovre Kalinića u kobnoj 82. minuti u kojoj je pretrpio tešku ozljedu lijevog koljena i tako se vrlo vjerojatno definitivno pozdravio s nadolazećim Svjetskim prvenstvom u Kataru.
Ako ste se ikada bavili nogometom ili nekim drugim sportom u kojem barem u nekoj mjeri dolazite do kontakta s protivnikom, znate da su u većini slučajeva najgore one ozljede koje vam se dogode "same od sebe", odnosno u kojima glavnu ulogu ne odigra protivnik. Uvijek može doći do loma kosti ili pucanja mišića nakon nekog ružnog starta, ali većinom najviše nastradate kada vam zglobovi "zaplešu", ili kada vam "ode" mišić ili tetiva.
Tako je i Kaliniću "zaplesalo" koljeno u toj 82. minuti, nakon jedne potpuno bezopasne situacije u kojoj je primio povratnu loptu od Chidozieja Awaziema. Kapetan Bijelih odjednom se srušio s bolnom grimasom, a lopta je ostala stajati ispred njega.
Prema prvim informacijama, radi se o ozljedi križnih ligamenata, što je jedna od najgorih ozljeda koja može zadesiti nogometaša. Ako ste ikada ozlijedili ligamente - bilo koljena, bilo gležnja - znate kakva je to bol. Prije svega, ona vas odjednom "presiječe" i prije nego što shvatite što se dogodilo. Impuls koji dođe do mozga pošalje vam nekakvu iskonsku poruku da nešto nije u redu i najčešće vas sruši na tlo, a tek onda kad se nađete u horizontalnom položaju pojavi vam se nekakva koherentna misao što vam se dogodilo.
Taj proces nije toliko dug, traje tek sekundu, dvije, najviše tri. Ali splet nekakvih neuobičajenih emocija koji vam se javi u glavi malčice vas dezorijentira, pogotovo ako vas takva ozljeda zadesi za vrijeme utakmice.
Kaliniću se to dogodilo dok je stajao na rubu svog šesnaesterca s loptom u nogama, dok je prema njemu trčao Sandro Kulenović. Napadač Lokomotive kao da je malo usporio, vjerojatno i sam u šoku, ne znajući što mu je činiti, ali Hajdukov vratar to nije mogao percipirati. Pao je na tlo, a onda mu je do glave došla poruka da je lopta ispred njega i da je mora očistiti jer će u protivnom primiti gol.
Dok je ležao na tlu, stisnuo je zube i s luđačkom grimasom desnom nogom izbio loptu, nakon čega se nastavio previjati u bolovima. Od trenutka kada ga je bol doslovno srušila do trenutka kada je izbio loptu prošle su otprilike samo tri sekunde, što znači da je taj junački potez bio instinktivna reakcija izazvana emocionalnim stanjem u kojem ti je utakmica ispred svega. Odnosno, ne utakmica kao takva, već nagon da ni pod koju cijenu ne smiješ primiti gol. Onaj iskonski nagon koji svaki pravi vratar ima.
Nogometaši u posebnom dresu i rukavicama oduvijek su smatrani "čudnim biljkama", a možda i najviše od svih na terenu ovise o svojim instinktima i mentalnoj stabilnosti. Također, postoji i jedan segment koji je kod njih izraženiji nego kod ijedne druge pozicije, a to je posvećenost svom glavnom cilju, koji je u njihovom slučaju - ne primiti gol.
Lovru Kalinića u tome nije omela ni teška ozljeda koja ga je doslovce bacila na tlo i zbog svog poteza zaslužuje ogromno poštovanje, jer je u 82. minuti utakmice reagirao kao pravi vratar i kao pravi kapetan.