Obrana je najbolji napad.
Nakon što čak 12 prvenstvenih susreta zaredom obrana Hajduka nije uspijevala sačuvati svoju mrežu, dijelom pod prethodnikom Mislavom Karoglanom, dijelom pod Ivanom Lekom, sada su u tome uspjeli dva susreta zaredom. E, to je najveća pobjeda ‘bijelih’, veća i od dva vezana ligaška trijumfa nad Osijekom i Slaven Belupom.
Čvršći i kompaktniji
Poslije Osijeka u Gradskom vrtu (2:0), pao je i Belupo na Poljudu (1:0). Hajduk pokazuje naznake izlaska iz krize, ali dalje od toga u opservacijama ipak ne bismo išli jer opečeni i na hladno puše. Pogotovo kad imaš višestruke opekline. Hajduk svakako izgleda bolje, čvršće, kompaktnije, ali i dalje je to miljama daleko od onoga kako bi momčad koja bi se u projekciji željela boriti za naslov prvaka trebala izgledati. Ili kako je trener Ivan Leko iskreno kazao: ‘Dinamo je drugi svijet’., Sviđalo se to nekome ili ne. Ali posebno pamtimo i onu samokritičnu koja je odzvonila u uhu, da Hajduk sada može dobiti i 20 utakmica zaredom, ali da će svejedno proljeće biti loše.
Imaju glavu i rep
Dok je na trenutke ovog proljeća Hajduka izgledao baš i tragično i obrambeno na dane tragikomično, protiv Osijeka i Slaven Belupa momčad je imala i glavu i rep. Možda igračima ne leži ili ne paše igrati s trojicom u zadnjoj liniji, pa je sustav s četvoricom donio (vratio) samopouzdanje, iako je mnogo toga tu zapravo stvar glave. No, dok je Hajduk od Dinama i Lokomotiva primio po četiri pogotka, i to baš u dva susreta prije ove mini serije pobjeda i ‘clean sheetova’, a od Istre tri, konačno je zaključao svoja vrata u posljednja tri sata nogometa. Dapače, vratar Ivan Lučić je ostao protiv Koprivničanaca neocijenjen jer nijedan udarac u okvir gola gosti nisu uputili. Gotovo pet mjeseci Hajduk prije toga nije bio čiste mreže u SuperSport HNL-u, naravno u taj period je uključena i stanka zbog Svjetskog prvenstva.
Dosta je stalnog plesanja na tankoj liniji između depresije i euforije. Ne treba Hajduka ni Leku nakon dvije pobjede glorificirati, kao niti nakon dva poraza cipelariti. Hajduk i dalje ne izgleda nešto posebno obro. Ali jednostavno, ovo izgleda (sve) bolje.
Razloge za to svakako treba tražiti i u konačnoj standardizaciji momčadi, dvaput je zaredom Leko izveo istu početnu postavu na travnjak što silom prilika dosad nije mogao, najviše zbog ozljeda. Stoperski tandem Ferro – Vušković je ‘kliknuo’, Krovinoviću očigledno leži uloga u stilu Pirla, da je duboki playmaker... Ali, polako, stanimo na balun, da se ne urečemo. Još nas peče.