Nikola Kalinić se vratio nakon više od stotinu dana pauze od ozljede koja ga je udaljila s terena još u rujnu i prava ga je blagodat opet imat. Posebno u – novinama. Nije čest gost...
- A, ne volim pričat, nije da izbjegavam, nego često mislim da nemam što posebno reći. Nisam imao potrebe govorit, pa eto... - priča nam onako, u svom stilu, pomalo nehajno.
Možda vam se čini da tako ponekad i igra. Ali kad ga zabije, onda se to bome i osjeti...
Trideset i pet godina je na leđima, čiste klase i golemog iskustva.
Kako vam teku pripreme, pitamo ga.
- Nakon tri i pol mjeseca pauze trebat će mi vremena da uhvatim formu. Ne mogu sve odmah. Bolje da se dobro spremim. Hvatam zalet. Samo sam sedam dana u treningu i ne očekujem da sam u punoj formi. Ali ide na bolje. Imao sam veliki peh prošle godine, nadovezalo me se štošta tijekom 2022. i nadam se da je to sve ružno iza mene.
Ostao je upamćen pogodak Dinamu i da ste često izbivali?
- Zabio sam sedam golova prošle godine, četiri u proljeće i tri ujesen. Pamti se, da, taj pogodak Dinamu, bilo je to posebno slavlje.
I slika na kalendaru...
- Da, da...
I žuti karton, pa niste igrali u Koprivnici?
- A bila je velika radost... I nekako mi je ostalo da su me ozljede i bolest spriječile da dam sve što sam htio i mogao.
Da ih nabrojimo?
- Stvarno puno toga, najprije mi je iskočilo rame, onda me uhvatila korona zbog koje sam preskočio finale kupa što mi je posebno žao, pa sam slomio prst u Superkupu protiv Dinama, onda sam doživio nokaut protiv Villarreala u Valenciji...
Vidimo da je ožiljak ispod oka zarastao.
- E, skoro se više i ne vidi, a bilo je gadno. Naposljetku ozljeda butnog mišića. I to dvaput. Protiv Istre u rujnu pa kad sam ubrzao proces oporavka, puknuo je opet. Požurio sam, a nisam smio. Pa kad sam uopće mogao igrat?! Zato sad moram bit oprezan i vratit se polako ali sigurno. Ne bih ocjenjivao svoj učinak prošle godine, ja sam dosta samokritičan, a pegula me rušila.
Zanima nas ova nova igra, brže-bolje u režiji Leke, kako to vidite?
- Super.
Hoćete li moći?
- A kako neću moć?! Trebat će vremena da to uhvatimo, ali budemo li mogli pratit do kraja ritam treninga kako trener želi, bit će to dobro.
Kako gledate na rasprave Livaja i vi, možete li skupa?
- A da ja vidim tko je to lansirao da ne bismo mogli?! Sigurno nisu nogometni stručnjaci lansirali tu dilemu. Nego neki usput, pa da se polemizira. Možda i namjerno žele unijet nemir. Ja ne vidim tu nikakvu priču. Tko to forsira, taj ne zna nogomet.
Znači, možete?
- Naravno. Drugačiji smo igrači, ja sam „devetka”, a Livaja se razmješta po pozicijama kako mu najbolje paše. On je i devet i devet i po‘ i deset. Livaja je sve. On igra di oće. I voli imat balun kod sebe. Različiti smo i nije čudno da se slažemo u igri. Nije slučajno da je ujesen od tri moja gola, Livaja mi dva namjestio.
Kako vidite treninge s Lekom?
- Osjećam red, rad i disciplinu, ne kažem da toga nije bilo, ali kod Leke je to baš nekako izraženo, na višoj razini. Falilo nam je toga u držanju ritma utakmice, triput smo vodili po 2:0, pa ne bismo izdržali. Mogli smo držat ritam samo 60 minuta, a Leko će to odvest na svih 90. Bitno je da nam je usađeno kako ne smijemo slavit drugo mjesto, nego tražimo nešto više, priznajemo samo prvo mjesto.
Može li se reći da ste se lani vratili iz Verone zbog titule prvaka?
- Vratio sam se da pomogne, da budemo što bolji. Sigurno da sam gladan uspjeha s Hajdukom, a ne volim ništa bombastično obećavat.
Ako Dinamo bude očerupan nakon prijelaznog roka?
- Mi moramo gledat samo sebe i da budemo što bolji.
To vam je mantra svima ovdje na pripremama.
- Tako i jest.
Sa 35 godina igrate li posljednje proljeće karijere? Je li kraj na ljeto?
- A tko to kaže? Nije kraj. Ne razmišljam o tome, igrat ću dokle se god budem dobro osjećao i bio sposoban da pomognem.
A je li onda Hajduk posljednji klub vaše karijere?
- To je sigurno.
Idete li nakon toga u trenere? Je li dogovor bio da ostanete u Hajduku i nakon karijere da nešto radite?
- Me ne, vratio sam se igrati i pomoći da budemo bolji. Osjetio sam da je vrijeme da se vratim doma, želja je bila obostrana i dugo smo predsjednik Jakobušić i ja radili na tome, a trebalo je nešto pitat i Veronu, oprezno izvest. Nadam se da Hajduku mogu još puno dati.
Nismo spomenuli reprezentaciju?
- Treći, svaka čast, brončana medalja je velika stvar i čestitam na tome! Sve drugo ne treba spominjati, bilo i prošlo.