Prije nego li se i ovaj komentar utopi u moru velebnih analiza, mišljenja, prozivanja i tko zna čega još – želim jasno i glasno konstatirati samo jedno: Lukša Jakobušić nije glup, neznalica i sve ostalo čime se Hajdukovog predsjednika „častilo” ovih dana. Jer da jest, ne bi bio tu gdje je, ne bi imao životopis kakav ima...
Dok ja razmišljam i kucam po tipkovnici, trudim se složiti štogod suvislo, da ima „mesa”, i da nisu isprazne floskule, budite sigurni da je on razmišljao daleko više. Možda i više od svih nas zajedno, ubrajajući u to i „internet ratnike” s tipkovnicom za pasom, mjesto mača...
Gorila je svića na Poljudu, sjedio je Lukša i mislio, planirao, kovao... I odluka je na kraju pala. Valdas Dambrauskas platio je glavom! Nadovezala se na to PR-ovsko obraćanje, ali ajde, posao je profesionalno obavljen. Kakvo-takvo objašnjenje moralo je izaći.
Mislim li da je odluka dobra? Ne! Zašto? Jer se opet vraćamo na realnost koju Jakobušić ne želi prihvatiti. I ne mora. Pa, zašto bi morao!? Ali ona je svejedno tu, takva kakva je. Ma, mogu se na klupi Hajduka sada sastati Guardiola, Mourinho i Klopp – svi skupa. Može doći i Tuchel da se osveti Dinamu. Rezultat bi opet bio isti, više od drugog mjesta u ovoj sezoni se ne može.
Dok Dinamo pobjeđuju Chelsea u Ligi prvaka i puni džepove „gutom para”, ciframa koje su Bijelima i dalje nedostižne, postavlja se legitimno pitanje: može li se više i dogodine? Odgovor je opet – teško....
U Jakobušićevoj eri iskorak je vidljiv. Od potezanja s Goricom i Lokomotivom, do čvrste druge pozicije. Nije to bio lagan put, trajao je, ali skaline prema još višim ciljevima ne možemo preskakati.
Ne možemo ni prebrisati dva desetljeća Dinamovog rasta, osiguranog na (ne)poštenim temeljima. Tema je to za koju je malo ova kartica teksta. I sad bi mi, preko noći, bili prvaci, igrali Ligu prvaka, pa i skinuli koji skalp nekom našem Chelseaju.
Miriše... Otkaz Dambrauskasu navijačima je s pravom zamirisao na stara hajdučka vremena, iako ne tako davna. Jakobušić je i to, nesumnjivo, predvidio. Jer ponovit ćemo još jednom – nije pao s Marsa.
Hoćemo li se svi dogodine udarati u prsa kajući se zbog ovakvih komentara? Uhh, kao hajdukovac kažem: da bar! Ali razum nalaže drugačije. Mira, stabilnosti, povjerenja i kontinuiteta. Za brži, „čelzijevski” recept novca nemamo...