StoryEditorOCM
Hajduksretno legendo

Lovre Kalinić: Ovo nije zbogom, nego samo do viđenja. Vratit ću se Hajduku

31. prosinca 2016. - 21:59
lovre_kalinic12-301216

Gent je dočekao raširenim rukama. I oni njega. Ljubav na prvi pogled, obostrana. Kaže, pratili su ga godinu dana. Sveti Lovre, koji put “na gradelama”, ali češće nadimka Spasitelj.

Lovre Kalinić, dakle, 201 centimetar gorostasni, dojučer Hajdukov čuvar mreže i snova po Novoj godini odmah odlazi u – Belgiju. Gent mu znači motiv, izazov:

- Čekaju me pripreme u Marbelli, pa brzo nastavak lige i već u veljači nastup na Wembleyju, protiv Tottenhama. Već sam u toj utakmici, bit će neopisiv gušt istrčati na Wembley. Proučavam već kako pucaju napadači Tottenhama.

Kako šutira Harry Kane?

- Je, vidio sam to, kako je promašio penal! Ali je vrhunski napadač i čekaju me odmah najveći izazovi.

Kakvi su dojmovi iz Genta?

- Bio sam na kratko, ali vidio sam već dosta, dovoljno da budem prezadovoljan. Lijep grad od 400 tisuća stanovnika. Stadion je mrak, top stadion! Nedavno sagrađen, ultra moderan. Grade i kamp što svjedoči o ambicijama. Navijači ka’ i ovde, ka’ i naši, Hajdukovi. Naravno, ne mogu bit toliko temperamentni, jer nema nigdi ka’ naših, ali su i tamo sasvim obuzeti balunom.

Flamanci?

- Da, težak jezik. Međutim, svi se služe engleskim, to je dobro. Nastojat ću naučit i francuski, da mi bude lakše, makar flamanski, nizozemski, ne znam baš. Težak je izgovor. Engleski je najvažniji.

I za budući iskorak za Englesku, nakon nesuđene Aston Ville?

- Polako, nisam još ni došao u Belgiju... Može se reći da je Belgija meni kao mala Engleska. Međutim, koncentriran sam na Gent. Nisam vidovit kako će ići dalje, na meni je da se dokazujem, tako gledam i na činjenicu da su svi bivši golmani o meni rekli jako lijepo. Ali, ništa bez novog dokazivanja! 

U grbu Genta je indijanski poglavica, je li Buffalo, dosta neobično?

- Vidio sam, međutim nisam se raspitao zašto ga imaju. Recimo da ću ja bit poglavica, ali za pet godina! Ne možeš odmah – smije se Lovre.

Otkud baš Gent?

- Snimali su me godinu dana. Imali su veliku želju. Ni ja nisam bio ravnodušan jer sam se raspitao i dobio informacije kako su dobra sredina s pozitivnom energijom i velikim ambicijama.

Tko je onda presudio na kraju između Anderlechta, Rennesa, tko li se sve još nije spominjao?

- Ja sam odabrao baš Gent. Bilo je bitno da povećaju malo odštetu. Hajduk je tražio da transfer bude barem malo poviše tri milijuna eura. A ja sam odabrao Gent. Nisam znao tko će me pozvati, ali Belgija je za mene velik iskorak, teška, izjednačena liga i brz nogomet.

Što Gent očekuje od vas, nema dobre golmane, jedva vas čekaju?

- Rekli su mi nisi svemirac, brani kako možeš.

Ide li i supruga Jelena?

- Ide. I ona će sa mnom! Da, ona je magistar forenzike i zaposlena je... Mogu samo reći da je za mene obitelj sve na svijetu, ja sam obiteljski čovjek, pa tako uz suprugu i otac Joško, majka Nina, šest godina stariji brat Ante, uvijek su mi podrška i kad je bilo najteže...

A je li najteže bilo godinu dana ranije, da se vratimo, ta nesuđena Aston Villa koja je propala s pet milijuna funti zbog radne dozvole, a već je sve bilo dogovoreno?

- Mogu ja o tome pričati, nije problem. Prebrodio sam sve brzo. Znate što sam uradio na dan kad sam postao svjestan da je propao transfer? Bio je petak navečer, pamtim. I zvao sam odmah Tonća Gabrića, ajmo ujutro na trening, makar je bio slobodan dan. Da se ispušem. I napravili smo težak trening, dugo trenirali i nakon toga kao da je sve prošlo, iščezlo iz mene. Idemo dalje, rekao sam sebi. Bilo pa prošlo. Ako kloneš, nisi donio dobra nikome, trebaš se znat dignit. To je i moj moto.

Imate poseban odnos s Tonćem Gabrićem, ide li i on s vama?

- Puno smo bliži nego je to obična relacija trener i igrač. Svima se zahvaljujem koji su radili sa mnom i pomogli mi, ali Tonći ima posebno mjesto u mom srcu. On mi je prijatelj. Ojačao me i psihički. Ne mogu ja sad doći odmah gore u Gent i predložit ga, jer nisam ni ja još došao, ali da smo posebni, jesmo.

Imate sličan put kao Danijel Subašić i po dokazivanju u Hajduku i čekanju na mjesto u reprezentaciji. Kad će vas Subašić pustiti na vrata reprezentacije?

- Suba i ja smo prije svega prijatelji. Jesam li Subašićev nasljednik? Polako... Brzo će i Svjetsko prvenstvo u Rusiji, imamo dobar nivo, imali smo peh u Francuskoj, nismo bili lošiji od Portugala kad smo ispali. Subašić mi se javio, čestitao na transferu, čujemo se na svakodnevnoj bazi. Pomogao mi je, njegov put mi je sličan. Subašić ima veličinu, sportsku i ljudsku. Doveo je Monaco do četvrtfinala Lige prvaka. Trasirao mi je put.

Koga vidite kao nasljednika?

- Hajduk ima velik izbor i sva trojica zaslužuju moje mjesto. Stipica, Grbić...

Letica je treći?

- Je, Letica, ali ima i Ljubić. Ima ih još. Hajduk nikad nije oskudijevao vratarima i nema brige.

Dugo ste čekali svoju šansu?

- Recimo to tako... Tko bi rekao da je evo točno 10 godina da sam bio prvi put na pripremama prve momčadi u Antalyji?! Kakva ekipa, ja, niti 17 godina, a tu su još Musa, Živković, Balatinac... Oni su mi prvi sad pali na pamet.

Nestrpljivo ste dočekali šansu?

- Ja bih rekao da sam bio strpljiv. Branio je Blažević, a ja sam odlazio na posudbe. U Junak, u Novalju, u Karlovac. To mi je puno pomoglo, učinilo me boljim čovjekom. Vidiš kako se balun igra i u tim sredinama, a ne samo u Realu ili Barceloni. Nije lako ni bit u Novalji, zimi, kad na ulici nema ni troje ljudi. Ali, sve su to krasne sredine u kojima sam se podigao.

Kad je bilo najteže?

- Kad smo ispadali iz Europe... Triput smo bili sasvim blizu, triput zaredom ispali u play-off rundi. Dnjipro, Slovan Liberec, Maccabi. Posebno mi je bilo teško protiv Maccabija, zašto nas sudbina opet zaustavlja?! Najveći žal bez dileme. Svi se igrači bacaju na glavu od truda, želje i opet nas nije poljubilo. To je bilo baš teško iskustvo.

A najbolje partije?

- Vezane su za Europu, protiv Dnjipra u Poljudu bilo je još bolje nego protiv Dnjipra u Kijevu. Nije bilo dovoljno.

Moramo se i najlošije dotaknit?

- Sad nedavno u Poljudu protiv Dinama, 0:4, napališ se da bude sve najbolje, a ništa ti ne ide. Oni kako zapucaju, uđe u gol. Možeš se jedino izgrist od nemoći.

Do kad ćete branit, na pragu ste 27, a jedan Buffon ne prestaje ni sa 40?

- Branit ću dok god budem na dobrom nivou. Ali, neću se vuć 100 godina. Sve dok budem dobar, branit ću.

I za kraj?

- Poruka, nije otrcana. Ovo nije zbogom, nego samo do viđenja. Vratit ću se Hajduku kad, tad. Vrijeme je sada za odlazak, ali bit će i povratak, vratit ću se u svoj grad, u Split.

Da se Solinjani ne naljute?

- Ma, sve to spada pod jedno, moj Split i moj Solin.

Kad me udrete, ne štedite

U čemu morate još napredovati? - pitali smo Lovru i nehotice otvorili poglavlje o novinarima i kritikama.

Pomogli smo mu, čvrsto kaže, nije pila naopako.

- Teško je pričati sam o sebi, tu ste vi sa svojim osvrtima i komentarima. Novinari su pisali i komentirali, sigurno mi je i to pomoglo. Mene ste učinili jačim! Znam neke stvari u kojima griješim i na njima ću poraditi.

Bilo je kritika lanjskog ljeta, u Puli protiv Istre?

- Uh, kad me udrete, onda me ne štedite. Ali, neka. Kad je loše, loše je, kad je dobro, onda je dobro. Mene je to sve skupa osnažilo, očvrsnilo.

Dodao je: 

- Kad nešto želiš više od ičega, onda si ustrajan i doći ćeš do tog cilja. Netko dođe kraćim putem, netko dužim. Ako si uporan, sigurno ćeš uspjeti.

Moj je broj 91

Jeste li odabrali broj u Gentu?

- Jesam i opet je moj broj 91. Uvijek sam želio 1, imao ga je Blažević, ja sam bio 12. Onda je 12 pripao navijačima, dvanaesti igrač. Htio sam neku jedinicu i odabrao 91. Ljepši mi je nego recimo ...71. Moj je broj 91!

Golman kao centarfor?!

- Nije loše, može se i tako shvatit. Dobro mi zvuči. Rođen sam 1990., tako da broj na dresu nema s time veze.

 

 

 

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
28. siječanj 2023 14:21