Legendarni vratar Hajduka Tonči Gabrić koji nas je u ponedjeljak napustio u 64. godini života najveće je uspjehe karijere napravio baš onda kada je razmišljao o tome da objesi kopačke i rukavice o klin.
U tužnim, teškim trenucima kada vraćamo film u dane njegove vratarske karijere, njegovog trenera u Hajduku Ivana Katalinića, također u svoje vrijeme vrsnog vratara, zamolili smo se da prisjeti tih godina koji su ipak najviše obilježile Gabrićevu karijeru.
- Sve nas je ovo iznenadilo – sat vremena nakon što mu je šokantna vijest javljena nije Katalinić još mogao procesuirati što se dogodilo, doći k sebi.
- Tonči je bio veliki hajdukovac, kao i svi mi rođeni u Splitu i okolici. San mu je bio braniti za Hajduk. Na najbolji način je obilježio povijest Hajduka – rekao je legendarni Kate. Pritom je najviše aludirao na sezonu 1994/95. Te su sezone osvojeni i prvenstvo i kup, ali su Bijeli igrali i četvrtfinale Lige prvaka. To je bio najbolji Hajduk u samostalnoj Hrvatskoj, ali i najveći rezultat u (novijoj) povijesti kluba.
- Te sezone osvojili smo duplu krunu, igrali i četvrtfinale Lige prvaka... - počeo je Katalinić.
Tonči je tijekom duge i uspješne karijere branio za Orkan, Hajduk, RNK Split, opet Hajduk, Čelik iz Zenice, Rijeku, PAOK, Pazinku, ali najbolje je sačuvao za kraj. Povratak u Hajduk 1994. godine i taj period do 1999. kada je završio karijeru bili su njegov vrhunac karijere.
Umjesto Druge igrao Ligu prvaka
U početku ga je na tom povratku u Hajduk vodio Katalinić. Tada je Hajduk u spomenutoj sezoni 1994/95 pisao povijest. Stvarala se uoči te sezone momčad za pohod na Ligu prvaka, vraćali su se na Poljud bivši igrači „bijelih”. Čelnici Hajduka i trener Katalinić tada su Gabrića vratili na njegov Poljud iz – Pazinke.
- Poslije Pazinke Gabrić se te 1994. u 33. godini čak htio i ostaviti nogometa. Te sezone je Pazinka čak ispala – prisjetio se Katalinić.
Na kraju sezone 1993/94 HNL je sa 18 smanjen na 16 klubova. Iz lige su ispala zadnja četiri kluba, Pazinka, Dubrovnik, Dubrava i Radnik. Ali onda je Gabriću stigao poziv da se vrati na Poljud. Ostalo je povijest. Koju su pisali nogometaši u bijelim dresovima u tada još uvijek poprilično novoformiranoj Ligi prvaka (krenula je 1992. godine). Iz budućeg drugoligaša Hajduk je doveo/vratio jednog od najboljih vratara u svojoj povijesti, novijoj svakako.
- Čim smo dobili Zagreb u gostima znali smo da ćemo biti prvaci i krenuli smo sa slaganjem momčad za Ligu prvaka. Željeli smo vratiti naše bivše igrače. Bilo mi je bitno da vratimo naše igrače o kojima sve znamo, koji se ne moraju privikavati, koji znaju gdje dolaze, a da dođu na vrijeme na pripreme. A počeli smo momčad slagati od golmana... Došli su tog ljeta Asanović, Štimac, već je ranije stigao Vulić. Došli su i Andrijašević, Vučević, imali smo Rapaića, Mornara, plus Praliju, Butorovića... Željeli smo momčad koja će biti konkurentna u Ligi prvaka - rekao je Katalinić.
U kvalifikacijama je Hajduk u dva susreta bio bolji od poljskog prvaka Legije (1:0 u Varšavi i 4:0 na Poljudu). Uslijedila je potom grupna faza u kojoj je u skupini s portugalskom Benficom, belgijskim Anderlechtom i rumunjskom Steauom zauzeo drugo mjesto i izborio plasman u četvrtfinale. U četvrtfinalu je budući prvak Europe Ajax ipak bio prevelika prepreka (0:0 je bilo na Poljudu i 0:3 u Amsterdamu).
U Bukureštu branio natečene ruke
- Gabrić je bio jedan od najboljih. Naročito je bio odličan na utakmici s Anderlechtom u Splitu u kojoj smo dobili 2:1. Potom smo u Bruxellesu odigrali 0:0. To nas je odvelo u četvrtfinale. Ali imao je Gabrić odličnu večer i ranije na gostovanju kod Steaue, odigranom prije susreta na Poljudu s Anderlechtom, kad smo dobili 1:0 - priča nam Katalinić.
Gabrić je vrlo postao miljenik navijača. Poljud bi tada orio od skandiranja.
- Tonči! Tonči!
U susretu protiv Anderlechta izludio je napadača belgijskog prvaka Josipa Webera, ali prisjetio se Katalinić jednog detalja s pobjede u Bukureštu kolo ranije. Gabrić je obranama držao Hajduk u igri, dok u završnici susreta na asistenciju Gorana Vučevića nije Aljoša Asanović zabio za vrijednu 1:0 pobjedu.
- Taj susret protiv Steaue Gabrić je branio pod injekcijama. Ozlijedio je ruku, lakat. Cijela ruka bila mu je natekla. Uopće nije ni trebao braniti! Mislili smo da neće moći, ali želio je braniti i napravio je sve da bude na terenu. Uvijek je davao sve za Hajduk. San mu je bio nositi dres Hajduka.
Ranije u karijeri pamtimo ga između ostalog kao dio povijesne momčadi reprezentacije Hrvatske na prvom susretu u listopadu 1990. kontra SAD-a u Zagrebu. Kasnije u karijeri pamtimo ga između ostalog i po obranjenom penalu jednom Robertu Prosinečkom kontra tadašnje Croatije na Poljudu u proljeće 1999. godine, na zalasku karijere. Njegov sin Drago, također je bio igrač Hajduka, hrvatski reprezentativac. Otac i sin nosili su dres Hajduka i Hrvatske, pa čak i Rijeke. No, ipak najviše ga pamtimo kao jednog od ključnih igrača Hajduka u toj povijesnoj sezoni kada je uz osvojenu duplu krunu Hajduk igrao četvrtfinale Lige prvaka.
- Dao je svoj veliki obol. Stvorili smo u Hajduku pravu klapu, spojili iskustvo i mladost. Poslije moje generacije (sedamdesetih, nap.a.), to je generacija Hajduka koja je napravila najveće rezultate – kazao je Katalinić.
