S „bijelima” je svo vrijeme u Istri bio i – Lovre Kalinić, vratar koji je na višemjesečnom oporavku i fazu rehabilitacije odrađivao je u hotelu Maestral u Novigradu.
Radili su prvotimci, mukotrpno, a bome jest i Lovre. Radio je još više, najviše od svih.
- Tu sam, kod svoje familije igrača, ima li što prirodnije nego da budem ovdje, kao kapetan svoje obitelji, dio momčadi. Da radim svoje, a suigrače podstičem na rad i trud – zadovoljan je Lovre.
Dobro vam prolazi faza oporavka?
- Vrlo dobro, ali nećemo žuriti s prognozama.
U hotelu ste, uvjeti su na visini?
- Prvoklasni za mene i moju fazu rada, imam bazen, fitness, terapije mogu provoditi. Uz mene je Nikola Šarić, fizioterapeut koji mene vodi kroz rehabilitaciju. Ima iskustvo, zadužen je za mene i od prvog dana ozljede je sa mnom.
Ima već dva i pol mjeseca od nezgode na stadionu u Zagrebu, u Kranjčevićevoj ulici?
- Da, izgleda vam da brzo prolazi, a dugi su dani. Mjesec i pol je od operacije. Šest tjedana. Ali, sve ide dobro – veseo je Lovre i optimistično djeluje.
Da se vratimo na taj zlosretan momenat?
- Sad sam svjestan da mi je organizam slao signale, boljela me stražnja loža mišića, sad znam da sam trebao preskočiti tu utakmicu, ali srce je htjelo. Želio sam braniti. I onda mi je koljeno naprosto propalo.
Uvijek ćemo pamtiti...
- Znam, trenutak kad sam u padu i bolovima izbio loptu, da nam ne zabiju gol. Ja kričim, a oni natrčavaju...
Natrčavao je...?
- Kulenović. On ide na mene, vidio sam da želi zabit gol, iskoristit prigodu, refleksno sam reagirao. On mi se kasnije ispričavao čak, da nije vidio da sam ozlijeđen, da ne bi... Ali, pusti ti to, u trenutku sam znao da moram ispucati balun i uspio sam.
I nastavili se previjat od bolova.
- Bilo je teško.
Niste išli na Svjetsko prvenstvo zbog toga? Kako je to bilo prihvatiti?
- Ne, nisam bio u „bedu”, tako je, kako je, da sam zdrav bio bih u Kataru, ali nisam. Naprosto sam prihvatio situaciju kakva jest. Nisam išao ni u Brazil 2014., pa eto ni sad. Bio sam probran 2018. i imam medalju iz Rusije.
Vrlo trezveno.
- A šta da radim? Ozlijedio sam prednje križne ligamente koljena i bio svjestan da me čeka dugi oporavak. Barem sam Svjetsko prvenstvo gledao u miru, uživao u utakmicama, u kućnoj atmosferi, pružili su mi zadovoljstvo i bilo je lijepo kao da sam i ja s njima.
Iz Rusije imate srebro, kako je ono bilo?
- Branio je Subašić, ja sam bio pričuva, a treći je bio Livaković. Sad su se uloge malo promijenile. Livaković je uzeo glavnu ulogu. Glavno da su medalju osvojili, čestitam im.
Operirali ste se u Belgiji?
- Tako je, tražio sam najbolje, provjerene liječnike, pomogao mi je Šime Vrsaljko u odabiru, a i moji iz ranijeg kluba Genta su mi preporučili kliniku u Antwerpenu koja je na glasu. Operirao me dr Koen Lagae, specijalist za ozljede koljena.
I sad ste ovdje u Novigradu bili glavni trudbenik. Kako vam je dan prolazio?
- Treniram najviše od svih, ha, ha... Od 8.30 sati do 9.45 vježbe u bazenu, onda do 11.15 sati u teretani. Ciljane vježbe. Popodne novi set rada, od 16.30 do 18 u teretani, pa terapija sve do 19.30 sati.
Kako gledate na svoju hajdučku familiju, na suigrače?
- I oni su bome radili, Leko donosi nešto, bez adrenalina nema nogometa, svi su u zamahu, a želje i snove imamo. To je dovoljno reći.
Kad se vraćate? Na ljeto?
- Treba se dobro oporaviti. Pa nastaviti s karijerom.
Koliko još planirate braniti?
- Dok god budem sposoban, kad me adrenalin napusti otići ću, ali adrenalina ima još koliko hoćete. Još pet-šest godina, mislim. Vratari su kao vino...
Sjećamo se vaših prvih priprema, Antalya 2007. godine.
- Imao sam17 godina, Zlatko Runje, Vladimir Balić, Miro Varvodić i ja. Još pet-šest godina da branim, tako planiram – smije se Lovre. Na dobrom je putu oporavka.