Hajduk je u Puli doživio debakl. Poraz od 3:0 protiv Istre 1961 ogroman je udarac Bijelima u njihovoj borbi za naslov prvaka, a najgore od svega je to što je momčad Ivana Leke odigrala toliko loše da tragikomična predstava ekipe iz VAR sobe nije ušla ni u Top 5 razloga ovakvog poraza. Ako je uopće i trebala...
Često loši izlasci u visoki presing Lekinih igrača zapravo su olakšali Puljanima iznošenje lopte iz zadnje linije, reakcije Bijelih u fazi obrane bile su u pravilu loše, a u defenzivnoj tranziciji su djelovali toliko izgubljeno da se svaka takva situacija činila potencijalno opasnom. Situacija u fazi napada bila je nešto bolja (barem u prvom dijelu), ali i to je bilo daleko od dovoljnoga za pobjedu na uvijek neugodnom gostovanju.
Ivan Leko odlučio se isti sustav kao i protiv Šibenika, s tim da je Dino Mikanović preselio na klupu, a umjesto njega je poziciju desnog bočnog zauzeo Emir Sahiti, koji je prošlu utakmicu odrađivao suspenziju zbog žutih kartona. Dario Melnjak ostao jer na lijevoj strani, a suspendiranog Chidozieja Awaziema zamijenio je Stefan Simić.
Istrin trener Gonzalo Garcia odlučio je zrcaliti Hajdukov sustav te je svoju momčad izveo u 3-4-2-1, ali osim te promjene, pristup je ostao isti. Puljani su se oslanjali na progresiju napada putem kratkih dodavanja i Bijeli ih u tome nisu uspijevali spriječiti.
Hajdukovci su u pravilu kasno reagirali na presing okidače i u nekoliko navrata se moglo vidjeti Leku kako pokušava animirati svoju ekipu da na povratnu loptu Istrinih igrača izađe u presing. Ali čak i kada bi Bijeli to učinili, Puljani bi bez većih problema izlazili iz presinga dodavanjima i kreirali probleme za Hajdukovu obranu, gotovo kao da se radi o trening vježbi u kojoj je obrana poluaktivna.
Što se tiče faze napada Bijelih, pristup im je bio uglavnom direktan i cilj je bio kroz nekoliko dodavanja doći u šansu. Da bi to funkcioniralo, Leko je spustio Jana Mlakara ispod Marka Livaje tako da je u fazi izgradnje napada u sredini imao romb sa Slovencem na vrhu i samim time brojčanu nadmoć koja mu je osiguravala progresiju lopte po dubini.
To je funkcioniralo relativno dobro i Bijeli su pri početku složili nekoliko opasnih situacija, ali najveće prilike ipak su došle nakon ubačaja iz slobodnih udaraca. Tako su pala oba poništena gola u prvom dijelu, a posebno je zanimljivo bilo to što ih je VAR soba provjeravala po tri-četiri minute, da bi onda gledateljima pred malim ekranima kratko bila servirana zamrznuta slika koja je djelovala kao je snimana nekakvom mobilnom kamerom od par megapiksela i iz koje se apsolutno ništa ne može vidjeti osim nekakvih povučenih linija koje praktički ne dokazuju ništa.
Poanta svega je da - bila u pitanju zaleđa ili ne - iz onakvih snimki se ne može nedvojbeno zaključiti ništa, o čemu najbolje svjedoči i trajanje donošenja odluke ekipe predvođene Darijem Belom. Ali to je priča za sebe...
Iako je Istra bila standardno dobra u kontinuiranim napadima, ali i u ofenzivnoj tranziciji, Hajduk je u prvom dijelu bio puno konkretnija momčad, stoga vodstvo u koje je Puljane doveo Ante Erceg u 29. minuti nije djelovalo zasluženo u punom smislu te riječi. No, u drugom poluvremenu situacija je bila kudikamo drugačija...
Umjesto da nastave tamo gdje su stali u prvom dijelu, Bijeli su iz svlačionice izašli još zbunjeniji u fazi obrane i bezidejniji u fazi napada. Einar Galilea je u 53. minuti zabio za 2:0 nakon kornera, kada je ostao sam kao duh na čuđenje i međusobno osuđujuće poglede Hajdukovih igrača. Iako on nije bio zadužen za markiranje Galilee, Toni Borevković je dosta nezainteresirano izašao u blok Istrinom stoperu, a s jednakim interesom je 12 minuta kasnije ispratio situaciju u kojoj je Luka Hujber prošao po desnoj strani i ubacio loptu u sredinu za drugi gol Ercega.
Borevković je bio jedan od lošijih pojedinaca na današnjoj utakmici, ali dok je on to bio svojom krivicom, Sahiti je na desnom boku prvenstveno djelovao kao žrtva Lekine ideje da na mu na toj strani da podršku u vidu tehnički ne baš najboljih Stefana Simića i Anthonyja Kalika. Sahiti je tako završio susret sa samo 20/33 točnih dodavanja (61 posto) i bez ikakvog opipljivog učinka.
Iako još nije prošlo mjesec i pol dana koje je Bruno Marić zatražio za tko zna što, treba se kratko osvrnuti i na uobičajeno neujednačen kriterij suca utakmice Igora Pajača. Djelitelj pravde iz Sv. Ivana Zeline autoritativno je u 14. minuti pokazao žuti karton Dominiku Prpiću nakon što je ovaj izgubio loptu, izbio ju i onda zakačio nogu protivničkog igrača, ali je primjerice sedam minuta kasnije ostao nijem na Caseresov start džonom na Simićevo stopalo.
No, kao što sam već naglasio, ni VAR soba ni Pajačevo suđenje nisu bili ključ Hajdukovog debakla, već je to bio splet svih segmenata igre od kojih nijedan zapravo nije funkcionirao. Uvijek je teško uigrati ekipu za sasvim drugačiji sustav, a Leko je na klupi tek nepunih mjesec dana, no zabrinjavajuće je što ni one najjednostavnije sitnice ne funkcioniraju. Primjerice, raspored igrača na obrambenom korneru. A ni panični "spašavaj što možeš" pristup kod svake defenzivne tranzicije nije baš idealan protiv jedne od najuigranijih ekipa u ligi.
Ovaj poraz predstavlja veliki udarac za Hajduk i Leko mora pod hitno riješiti barem ove osnovne probleme prije utakmice s Rijekom, jer iako je jasno da su pojačanja ekipi nužno potrebna, za čekanje na dolaske novih igrača baš i nema vremena.