Rado ćemo apstrahirati susret što su ga 5. travnja 1942. godine u Genovi odigrale nogometne reprezentacije Italije i Hrvatske, bilo je tada 4:0 za domaćine, u prijateljskom susretu ili derbiju, ako vam je tako draže, unutar država članica Sila Osovine.
Metla za „predstavništvo” Endehazije za koju su igrali mnogi nogometaši Građanskog, a kasnije Dinama i – kapetan beogradskog Partizana (Miroslav Meho Brozović).
Igralo se u Genovi pred 25.000 gledatelja, sudio je predstavnik Njemačke, tj. Trećeg Reicha Helmut Fink, na stadionu „Luigi Ferraris” koji je nekoć, prije preuređenja za Mundijal 1990. izuzetno sličio Hajdukovu Starom placu, a gdje je primjerice Sampdoria ugostila Hajduk 2007. na europskoj sceni. Italija je bila dvostruki svjetski prvak (1934. i 1938.), aktualan, te se 1942. zbog „objektivnih” ratnih okolnosti nije ni igralo Svjetsko prvenstvo, bili su u punom sjaju momčadi s izbornikom dvostrukim prvakom svijeta koji se zvao Vittorio Pozzo. I većinom igrača Torina od kojih će neki kasnije poginuti u avionskoj nesreći 1949. godine, a među njima je bio i Riječanin, Fiuman, Ezio Loik koji je igrao za – Italiju.
Sva četiri gola inkasirali su Hrvati u drugom dijelu, a ako vas zanimaju sastavi i likovi koji su se u proljeće te 1942. sastali usred ratnog vihora u središtu „đenovske ciklone”, evo ih:
Italija: Griffanti, Foni, Rava, Campatelli, Andreolo, Grezar, Biavati, Loik, Gabetto, V. Mazzola, Ferraris. Selektor Vittorio Pozzo.
Hrvatska: Urch, Brozović, Dubac, Lechner, Jazbinšek, Kokotović, Cimermančić, Wolfl, Lešnik,Antolković, Pleše. Izbornik Bogdan Cuvaj.
Italija to vodi u evidenciji, FIFA priznaje meč, Hrvatska ga notira kao prijateljski ogled, jer je i Hrvatska tada bila pridruženi član FIFA, ali mi svoju noviju povijest pišemo od 1990. kad je živnula Hrvatska kakvu danas poznajemo, iznova primljena u FIFA i UEFA i koja s egidom #obitelj, #family traje evo 34 godine...
U albumu Vatreni put što ga i vaš reporter marljivo skuplja i lijepi sličice i sjeća se tako običaja svojih mladih dana, povijest počinje od utakmice Hrvatska – SAD (2:1) 17. listopada 1990. godine.
Pustimo Talijane neka u svojim Almanacco di Calcio spominju i taj susret iz Genove, sasvim regularno i legitimno usred ratnog vihora, ali neka razumiju i nas da taj historijski detalj odbacujemo sa strane, e da bi u posljednje 34 godine povijest bila neumoljiva: Italija naše „vatrene” nikad, ali baš NIKAD nije pobijedila!
A sastali smo se osam puta, triput je Hrvatska slavila, a pet puta je bilo neodlučeno!
Ususret odlučujućeg meča u skupini na Euru u Njemačkoj u Leipzigu, treba li se pozivati na tradiciju? Je li tradicija značajna i vodilja budućnosti ili je samo ono što se ruši kad-tad?
Potka okršaja u ponedjeljak jest i to što nam remi malo znači, zapravo ništa, potrebna (nam) je isključivo pobjeda!
Hrvatska je triput slavila kontra Italije, svaki put izvan tla Lijepe naše. Bilo je to:
1994: - Palermo, Italija – Hrvatska 1:2;
2002: - Tokyo (Kashima), Hrvatska – Italija 2:1;
2006: - Livorno, Italija – Hrvatska 0:2.
1. Svjetske viceprvake Arriga Sacchija zgromio je taktikom Tomislav Ivić za jednokratnog gostovanja za kormilom „vatrenih” (Miroslav Ćiro Blažević je bio kažnjen), pobjeda uz dva gola nenadmašnog Davora Šukera, trasirala nas je u tim kvalifikacijama na prvo naše veliko natjecanje, na Euro 1996. u Englesku.
2. Na Mundijalu 2002., nakon poraza od Meksika (0:1) u Niigati trebali smo na stadionu Ibaraki u Kashimi (jedan od tri tokijska stadiona na SP, uz Saitamu i Yokohamu) svladati Italiju Giovannija Trapattonija i to je bila - senzacija. Golovima Ivice Olića i Milana Rapaića šokirali smo preokretom „azzurre” za koje je vodstvo postigao Christian Bobo Vieri.
Bila je slična psihoza sadašnjem biti il‘ ne biti u Leipzigu, izbornik Mirko Jozić našao se pod salvom kritika, a pamtimo kako je i naš urednik Mario Garber među novinarima u press-busu po japanskim bespućima napravio blic-anketu, što biste uradili, čega biste se žrtvovali, samo da svladamo Italiju?! Pa je ispalo aklamacijom da će se vaš reporter kao tadašnji zakleti neženja „prisiliti” na ženidbu?! Na sto načina se „dizala” atmosfera, samo da vidimo pad Italije. Italiju smo, gle čuda, svladali, Mirko Jozić je nadmudrio Giovannija Trapattonija, a vaš reporter je sukladno odluci iz novinarskog busa uskoro stao na „ludi kamen”. Šalu na stranu, pobjeda je bila čudo neviđeno, ali je devalvirana, upropaštena potom porazom od Ekvadora u Yokohami. Morali smo brzo kući, a da se nismo plasirali u nastavak Mundijala u Južnu Koreju. Umjesto u Seul, zrakoplov je poletio prema domovini.
3. Treći put, zagorčali smo feštu Talijanima nakon što su (Marcello Lippi) osvojili Svjetsko prvenstvo 2006. u Njemačkoj. Pozvali su nas svjetski prvaci na svečarsku utakmicu otvaranja nove sezone u kolovozu, ali su izveli C sastav, debitirao je izbornik Roberto Donadoni (a nastupio i izvjesni Terlizzi) i to je dalo povod i prigodu našem izborniku debitantu Slavenu Biliću da slavi golovima Eduarda Da Silve i – Luke Modrića. Prije 18 godina Modrić je zabio Talijanima i opet bi vrlo rado u ponedjeljak! Nakon Livorna i u Leipzigu! Modrić, duracell... Još traje, neka još malo izdrži...
Pet remija bile su to utakmice dvaput u Splitu po 1:1, jednom u Zagrebu 0:0, pa 1:1 i u Poznanju na Euru 2012. u Poljskoj, te u Milanu također 1:1.
E, sad nam je malo tih 1:1 ili 0:0, tražimo pobjedu kao što su ih ostvarili Tomislav Ivić, Mirko Jozić i Slaven Bilić.
Ajde Zlatko naš srebrno-brončanog sjaja, svladaj Talijane!
Ima još jedna tradicija, a nije povoljna, a to je da Hrvatska nikad još na velikim natjecanjima nije slavila u Njemačkoj, 2006. na Mundijalu igrali smo protiv Brazila 0:1 u Berlinu, Japana 0:0 u Nuernbergu, Australije 2:2 u Stuttgartu i ajmo brzo kući.
Sad 0:3 sa Španjolskom u Berlinu i 2:2 protiv Albanije u Hamburgu.
Put nas vodi u Leipzig, na preuređeni nekoć Zentralstadion gdje bi se znalo u doba DDR-a natiskati 120.000 gledatelja (Lokomotiv je bio finalist Kupa kupova 1987.), a sad je to moderna Red Bull Arena i dom bundesligaša RB Leipziga (Rasen Ballsport).
Pobijedimo Italiju i ostvarimo prvu pobjedu na Njemačkoj! Je li to teško!?