StoryEditor
Domaći nogometvelika pozornica

Naš novinar bio je na derbiju portugalskog prvenstva, gradskom sudaru Benfice i Sportinga: Hajduk Split, Torcida! To su naša braća

Piše Iz Lisabona Ivan Renić
4. prosinca 2021. - 18:07

Biti u Lisabonu u vrijeme kada se igra gradski derbi, a ne pokušati otići – smrtni je grijeh. Barem ako ste sportski novinar. Dvoboju velikih rivala Benfice i Sportinga bilo je nemoguće odoljeti. I tako se potpisnik ovih redaka otisnuo u potragu za ulaznicama.

- Ma, nema šanse. „Planulo” je to već odavno – uvjeravali su me kolege.

Prva destinacija bila je web - stranica Benfice, a na njoj gotovo sve rasprodano. Ostalo je svega nekoliko „Bože sačuvaj – mjesta”, ispod krova odakle se igrači pretvaraju u nejasne mrlje različitih boja.

Ali, što je, tu je. Prihvaćam skromnu ponudu, kupujem svoju ulaznicu, ipak uzbuđen što ću okusiti atmosferu jednog od najvatrenijih derbija u svijetu nogometa.

Došao je petak i vrijeme za polazak prema „Estádio da Luz”, ilitiga „Stadionu svjetla”. Od prijevoza taksijem smo, bez previše razmišljanja, odustali. Odluka je pala na tridesetak minuta šetnje do Benficinog doma, velebnog zdanja koje može primiti više od 65 tisuća ljudi.

U gradu je već u popodnevnim satima zavladala ludnica, navijači su se počeli okupljati. Lisabonom se orila pjesma. Ne jedna, već dvije. Hotel nam je smješten u dijelu gdje „javno mnijenje” naginje na stranu Sportinga, stoga smo nju imali priliku bolje čuti.

Kako se tročlana novinarska „ekspedicija” približavala kultnom stadionu, koncentracija navijača bivala je sve veća. Na samom ulazu u prvi prsten natiskalo ih se na tisuće, a kada su snage sigurnosti konačno „otvorile kapiju”, svi su jurnuli prema prvoj kontrolnoj točki. Na njoj su se pregledavali testovi jer njih u Portugalu mora imati svatko, bio cijepljen ili ne.

Rijeka ljudi nosila nas je do kipa legendarnog Eusebija i tu se zapravo dogodilo ono što je povod čitave priče. Naime, u gomili razdraganih navijača Benfice, oštro novinarsko oko uočilo je dobro poznat detalj. Hajdukov šal bio je privezan za ruku jednog navijača Benfice koji je „od-do” bio u crvenom.

Bez oklijevanja prilazimo, predstavljamo se gospodinu od svojih pedesetak godina. Jasno vidljivo, radi se o „ultrasu” od glave do pete.

- Hajduk Split, Torcida! To su naša braća. Filip Krovinović! – čini se kako je bio oduševljen i više od nas.

U novonormalnim okolnostima i regulama očekivali smo prijateljsku „besu”, no Jose Soares (u međuvremenu smo se i službeno upoznali) srčano je pribjegao - zagrljaju.

- Gdje ti je karta? Koje mjesto si rezervirao? - znatiželjan je Jose čiji engleski nije najbolji, ali stvar je spasio njegov sin koji je poslužio kao prevoditelj.

Pojadao sam se da mi je mjesto daleko gore na zapadnoj tribini, a Soares nije gubio vrijeme. Svezao je Hajdukov šal natrag na ruku. Jedan je to od barem pet koje je imao na sebi. U drugoj ruci držao je zastavu s likom Eusebija, a oko pasa mu je vijorila ona luksemburška (!?).

- Ideš sa mnom! - ispalio je k'o iz topa.

- Uvest ću te na istočnu tribinu. Imam pretplatu svog prijatelja koji nije mogao doći.

Nije prošlo niti nekoliko minuta, našao sam se pred ulazom, a Jose mi je u ruku utisnuo takozvani „red pass”. Uredno smo se „timbrali” i prošli te konačno izbili unutar stadiona. Sjedalo s brojem 27 u sedmom redu od travnjaka čekalo je svog „pretplatnika”. Tako smo se, umjesto „na krovu”, našli u samom grotlu Benficinih navijača!

Zahvalni Joseu, još pod dojmom, pratili smo susret. Vladala je spektakularna atmosfera, nadglasavanje domaćih, brojčano moćnijih No Name Boysa i gostujućih Sportinguistasa koji nimalo nisu zaostajali. Nisu ni njihovi „zeleno-bijeli” na terenu, dapače.

Sporting je od početka dominirao susretom. U vatrenoj utakmici u kojoj su dva žuta kartona pokazana nakon nepune minute igre, aktualni prvaci slavili su s 3:1. Domaća publika, većina od četrdesetak tisuća koliko se na kraju skupilo, nije krila nezadovoljstvo. Situacija je kulminirala nakon trećeg pogotka gostiju kada je u travnjak doletjela nečija cipela!

Ostali su demonstrativno mahali bijelim maramicama, majicama, pa čak i maskama (!). Igrači su ih na kraju došli pozdraviti na što su odgovorili gromoglasnim zvižducima.

Na koncu smo se oprostili od Josea i njegovog sina, uz obećanje kako ćemo ostati u kontaktu. I jamačno hoćemo!

- Uhh, volio bih doći u Split na vaš stadion. Želim da Hajduk osvoji titulu! - iz Joseovih usta u Božje uši. Rastali smo se razmijenivši prije toga brojeve. Vatreni Benficin „ultras” pružio nam je nezaboravno iskustvo...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
20. siječanj 2022 12:57