Jedna rečenica Slavena Bilića, koji je sjetno evocirao uspomenu na prijatelja, puno govori o Tončiju Gabriću. Nekadašnji sjajni golman, a potom trener vratara, preminuo je u 63. godini. Izazvalo je to, razumljivo i zbog te dobi, šok u nogometnoj Hrvatskoj, a pogotovo u njemu bližem dalmatinskom okruženju. I, kaže Bilić, “on je bio čovjek koji nikad nije loše govorio o drugima, ama baš nikad”, pišu Sportske novosti.
Tonči Gabrić bio je prilično samozatajan tip za hrvatske navike vrhunskih nogometaša i odjeka u medijima. No upravo ta njegova narav, koju ističe Bilić, daje jasno naslutiti zašto je bio tako poštovan. I voljen od svojih generacijskih suputnika, koji su teško susprezali suze i još teže uspijevali zaključiti svoje komemoracijske istupe koliko im je podrhtavao glas. Nikicu Cukrova oduvijek znamo kao čvrstog tipa, koji prkosi svemu i svakome. I kad takav fajter, na terenu i u životu, tako plače i ne može završiti misao, prepoznatljiva je onda ljudska vrijednost Tončija Gabrića.
Onima koji nisu bili toliko upoznati s osobnošću nekadašnjeg vratara Splita, Solina, Čelika, Hajduka, Rijeke, PAOK-a, Pazinke i Hrvatske, mogli su u novije vrijeme nazrijeti njegovu posebnost i kroz jednu dirljivu gestu Lovre Kalinića. S kojim je Gabrić odradio puno treninga, savjetovao ga, bodrio i doprinio karijernom iskoraku. Pri odlasku iz Hajduka u inozemstvo Kalinić je zahvalio Gabriću tako da mu je darovao novi luksuzni Mercedes. Mnogi koji sve svode samo na trivijalne teze kako nogometaši imaju puno novaca, pa svaku gestu koju čine banaliziraju, mogli su 2017. tako ocijeniti i taj dar. No iza toga stoji iskreni respekt i velika potreba zahvaliti se čovjeku koji mu je puno pomogao. Iznad svega može se prepoznati i poštovanje koje je uživao Gabrić kao čovjek...
Prije pet godina slično su postupili i Dominik Livaković i Josip Čondrić, koji su odlučili pokloniti automobil Željku Nježiću Dedi, koji je kao trener razvijao niz odličnih golmana. Kao i u prethodnom slučaju, nije to stvar samo profesionalne zahvalnosti, koju se može istaknuti i na drugi način, recimo javnim pohvalama. U pitanju su ljudski odnosi, a koji se u tako emotivno snažnim situacijama odaju kao posebne poveznice.
Nogomet trećeg milenija, na njegovu i opću žalost, pretvara se u potpuno materijaliziranu priču, gdje su iskonske uobičajene emotivne priče iz svlačionica, sa stadiona, putovanja, priprema, iz karijere i slično, izgubile na snazi. Štoviše, može se primijetiti kako se takve, ajmo ih nazvati “priče iz crno-bijelog doba”, često i ismijavaju te po nekom automatizmu definiraju patetikom.
Možda bi afirmacija više pozitivnih događanja i njihovih aktera u javnosti doprinijela barem malo boljem ozračju, koje se i kod nas, mali kakvi jesmo, pretvorilo u stalnu napetost, svadljivost, sukobe verbalne i fizičke prirode, opće diskvalificiranje i kontinuitet promocije negativnog. Naši nogometaši, kao i drugi sportaši, često pomažu potrebitima. Gotovo svi to rade bez pompe, uplaćuju pomoć, sudjeluju u humanitarnim promocijama, otvaraju putove onima kojima trebaju veze za liječenje u inozemstvu.
Sve se to u dijelu javnosti nekako smatra kao da je to obveza i kao takva nešto normalno. Stvari poprimaju i apsurdne razine kad se nekoga proziva da je dao “malo novca prema onome što može” ili kada se pljucka poimence najviše eksponirane sportaše “što čekaju”, iako su zapravo u više situacija upravo “takvi” najviše donirali. I šutjeli o tome. Kako je to nepravedno kad se ljude počne etiketirati i za čas stvori negativan dojam oko njih, što će ih onda dalje pratiti u javnom doživljaju...
Nedavno su nogometaši Dinama gostovali u Kupu u Banjolama, prigradskom pulskom naselju, gdje im je domaćin bio klub iz četvrtog ranga natjecanja. Već sam to podvukao, Dinamovi igrači, treneri i članovi delegacije odali su najveći respekt malom klubu svojim ponašanjem prije, za vrijeme i poslije utakmice. U toj utakmici je u sudaru sa Špikićem stradao mladi vratar Matko Tepšić. Tada to nije znao, puknula mu je vilica, ali je do kraja branio i to jako dobro. No morao je potom na operaciju, što je uz odsutnost s terena značilo i bolovanje te manje prihode. Kad su to čuli, Dinamovi su igrači skupili novac i kolegi amateru olakšali situaciju u kojoj se (posao) našao. Portal Germanijak je to objavio i time javno doprinio potpunijem dojmu i o profesionalcima najbogatijeg kluba, ali i o primjereni(ji)m odnosima u domaćem nogometu.
Dinamovim nogometašima, koji zasigurno najbolje žive u Hrvatskoj, kako zbog trofejnih dosega, tako i posljedičnih materijalnih statusa, nije prvi put da su tako reagirali. Prije sedam godina Istra 1961 je bila klub na izdisaju. Treneri i igrači mjesecima bez plaće, nisu imali ni novca za troškove stanovanja, redovnu ishranu. Bilo je onih klubova koji su na to gledali hladno, bilo je onih koji su tu muku pulskog prvoligaša nastojali iskoristiti za odvođenje igrača i svoje interese. Samoinicijativno su Dinamovi igrači skupili novac i onda diskretno pitali predstavnike pulskih igrača slažu li se da im uruče pomoć, vodeći računa o njihovim dignitetu. Geste su to koje pogotovo u teškim trenucima puno znače. I koje nadilaze sve folklore, djelidbe tko pripada kojem klubu i predrasude da ih to definira kao osobe.
