Vidimo svakodnevno po gradu da je asfalt mjestimično popucan, skrpan i neadekvatan. Ali da je neko parkiralište nesafaltirano, zemljano i blatnjavo i puno rupetina, kao da je riječ o trasi relija Pariz - Dakar, to se vidi nešto rjeđe.
Još kad se zna je taj parking u biseru splitske moderne arhitekture i urbanizma, Splitu 3, u Ulici Marina Getaldića, onda to može iznenaditi još više. A još je šokantnije to što je taj parking neasfaltiran ravno pedeset godina, što već ide u urbanističku patologiju.
Naime, zgrade u Getaldićevoj ulici useljene su daleke 1972. godine, brojni su u njima proveli i provode formativne godine, poput autora ove bilješke, prije bi se to znalo reći na gradskom asfaltu, a danas je točnije reći u gradskom blatu i prašini. Tu nikome ne smije pasti na pamet doslovno usvojiti poruku Miše Kovača iz pjesme "Poljubi zemlju po kojoj hodaš", osim ako ne želi završiti na Zaraznome.
Zlatne ribice, žabe i tapetići
Stanje parkinga ne samo da je zabrinjavajuće nego je i fotografski interesantno. Tu su visine i nizine koje dijeli i po nekoliko desetaka centimetara visinske razlike. U brojnim rupama mogle bi se staviti i zlatne ribice, pa i krupnije ribe, o punoglavcima i žabama da ne govorimo, uz uvjet da im se osigura stalna voda i zaštita od kotača. Netko brižan stavio je i tapetiće, da amortizerima bude meko. Da doživljaj bude potpun, netko diskretan kraj kontejnera je odložio i krupni otpad.
Takav parking baca stanare u trošak jer ih tjera da kupuju čizme za izlazak iz auta, a i mami ljude da kupuju SUV-ove, pick-upove i terence, s pogonom na sva četiri kotača. Komotno bi na tome parkingu netko mogao otvoriti vulkanizersku radnju s kontrolom ovjesa, živio bi samo od tih stanara.
Muke stanovnika Smrdečca: Odavde možete izići samo kroz jedan cestovni pothodnik, u prometu je kaos, a parkiralište nam je blatnjava ledina
Malo ispod toga parkirališta kao djeca igrali smo se na franje, na tratove, sve pobe četri prsta, napunjač, ispunjač, nabijač, izbijač. Sada kao odrasli mogli bismo umjesto franja to isto igrati s balotama. Mogao bi se organizirati i turnir, a na jesen lokve bi natjecanju dale dodatnu draž i neizvjesnost.
Na tome parkingu prije su bile radničke barake. Privatne kuće došle su kasnije, da bi poslije zatvorile dio parkinga za ostale stanovnike. Nedavno je na kraju jedne od tih kuća sazidan jedan neobičan apartman. Vlasniku bi se moglo posrećiti ako se neasfaltirani parking pročuje kao atrakcija.
Život u urbanističkome strpjenstvu
Dosta se toga promijenilo i mijenja se u toj ulici, samo parking ostaje na tvrdoj zemlji, odnosno u žitkome blatu, čekajući asfalt kao većina Splićana bolji život. Stanovnici te ulice, očito, navikli su trpjeti sve i svašta, od jednoga dućana pri useljenju i daleke autobusne stanice, pa mogu valjda tričavih 50 godina trpjeti i neasfaltirano parkiralište puno rupa i lokava, brda i dolina i ostavljenog smeća.
Stanari te ulice pola vijeka žive u strpjenstvu, kao u onoj pjesmi Metka "U čekanju". Za to vrijeme brojni su ljudi i automobili napustili ovaj svijet ne dočekavši asfaltirani parking pod svojim kotačima. Da je drugo vrijeme, pola ulice vjerojatno bi se uključilo u Crni asfalt.
Nije se usrećila ta ulica ni s parkingom na vrhu ulice kod "Vile Velebita", o kojemu je Slobodna Dalmacija već pisala, kao što se nije usrećila ni s njenom gradnjom, kojom nije osiguran dodatni izlaz iz cijele te ulice. Možda netko domišljat iz Banovine čuva lokve u Getaldićevoj u čast velikome optičaru Marinu Getaldiću koji bi u tim lokvama mogao ispitivati optičke fenomene. Možda ulica i dalje plaća težak danak imenu kvarta Smrdečac pa izgledom podsjeća na Karepovac u malom?
Sjećanja na stranu, ovaj parking jednostavno treba izravnati i asfalitirati, ma tko bio vlasnik zemljišta i ma tko bio na vlasti u Banovini ili u obližnjem gradskom kotaru. To je njihov posao i obaveza. Ne samo zato što tu parkira stotinjak obitelji, koje svih tih desetljeća uredno plaćaju komunalije i daju nekoliko stotina birača, nego zbog 50 godina zatiranja elementarnih standarda urbanoga življenja.
