Jučer smo objavili prvi dio intervjua sa Silvijem Novakom, jednim od partnera iz zagrebačkog Arhitektonskog studija 3LHD, čiji je tim projektirao novi hotel "Marjan" na splitskoj zapadnoj obali.
Potom smo s razgovora o budućem izgledu hotela - ilustriranog nizom ekskluzivno ustupljenih računalnih vizualizacija - prešli na pitanja o mogućnosti turističkog rebrendiranja Splita i o iskustvima s time u Rovinju. Novak iz pozicije arhitekta govori i o tome što smatra glavnim problemom hrvatskog turizma, a posebno smo se osvrnuli i na prethodne projekte 3LHD-a u Splitu - Rivu i Spaladium Arenu.
Može li novi hotel "Marjan" biti tzv. "game changer"? Još se u Splitu, otkako je u njemu buknuo turizam mahom apartmanskog tipa, nije u hotelijerstvu dogodilo nešto ovako radikalno što potencijalno podiže kategoriju i samom gradu…
- Kao prvo, sama lokacija na zapadnoj obali je par excellence, a "Marjan" je imao veliki utjecaj na život grada još od 60-ih. Ipak se tu radi o 285 smještajnih jedinica i o sto milijuna eura dodatnih ulaganja.
Je li to hotel kakav ovaj grad - recimo tako - zaslužuje? Može li Split sa svojim sadržajima izvan hotela uspjeti produžiti sezonu i promijeniti profil gostiju?
- Našem investitoru je jako važno upravo to da produži sezonu i siguran sam kako oni smatraju da to jest moguće, da se to mora dogoditi i da hoće jer ih zanima isključivo cjelogodišnji rad hotela. Pazite, mnogi su bili skeptični da je istarski gradić Rovinj moguće dovesti, prije svega zahvaljujući "Adrisu", do ovog što on danas jest u turizmu. Rovinj je krasan, ali ipak gradić u kojem je mnogima bilo teško zamisliti cjelogodišnji turizam. Svojim današnjim rezultatima oni dokazuju da ozbiljno rade cijelu godinu i da se tamo - naravno ne kao ljeti - ozbiljni prihodi ostvaruju i u ostatku godine. Prije desetak godina u to nitko nije vjerovao. Pa kad sad usporedite 15.000 stanovnika Rovinja sa 180.000 stanovnika Splita, uz sve njegovo povijesno i kulturno nasljeđe i prirodne prednosti, ne vidimo razlog zašto to ne bi uspjelo i ovdje. Split itekako ima što ponuditi i preko zime.
Ali zasad ipak ne privlači i platežno najmoćnije goste. Možda je ovo mamac za njih, kakva su rovinjska iskustva s tom klasom turista?
- Nećete vjerovati što je možda trenutno najveća mana "Grand Park Hotela"! To što nema veći broj najluksuznijih smještajnih jedinica, za kojima je potražnja veća od ponude. Treba dodati da su prethodne tri godine najbogatiji europski turisti nerado putovali na jako daleke destinacije, svi su iz garaža izvadili svoje luksuzne automobile i došli u Rovinj. Možda je i to jedan od razloga zašto je vrlo brzo postao jako prepoznatljiv. Kako dolazi do normalizacije s pandemijom, potražnja i dalje raste i Rovinj radi bolje nego ikad prije.
Raširili smo temu, više poslovno, ali zapravo arhitektura utječe i na to hoćete li zadržati takve goste?
- Apsolutno.
Zato i dalje inzistiram: je li moguće da jedan hotel "Marjan" samim time doda "zvjezdice" samom gradu? Jer ovdje, evo, pričamo i o javnom prostoru u sklopu njega, ali i profilu gostiju koji se neće kretati samo njime, već i gradom.
- Kao što znate, mi s "Adrisom" surađujemo odavno - od hotela "Lone" koji je otvoren ima već dvanaest godina, preko "Adriatica" do "Grand Park Hotela ". Nakon toliko godina suradnje u Rovinju nismo više u klasičnom odnosu investitora i projektanta nego je jako važno da mi unaprijed razumijemo ciljeve investitora i smatramo da svojom arhitekturom itekako možemo utjecati na kreiranje same ponude i programa. Od uključivanja građanstva u konzumiranje tog projekta do toga kakvom se gostu zapravo želiš obratiti.
Bitno pitanje: kojeg građanstva? Konzumacija jamačno neće biti jeftina. Teretana u "Marjanu" neće koštati kao ona u atomskom skloništu na Splitu 3, primjerice... Tu se pojavljuje taj socijalni moment. Javni prostor - da, ali za koga?
- Istina, ali usudio bih se reći da će isti taj građanin platiti kavu na Piazza San Marco 10 eura, a da ni ne trepne, a u svom gradu to mu i nije baš neka fora. Kvaliteta usluge ima svoju cijenu i jako je bitno što još osim kave možete za tu cijenu ponuditi. Nama je jasno da to nije za svakoga, ali moramo ići prema turističkim objektima gdje su prihodi po gostu veći, jer u protivnom infrastruktura neće izdržati. Općenito govoreći, sadržaji moraju biti prilagođeni i jednima i drugima i samo tako možemo razvijati uspješni turizam. Kao što ne možemo raditi muzeje samo za turiste ili samo za građane, to se jednako odnosi i na ugostiteljstvo, zabavne i kulturne programe, ali i plaže. A da će socijalnih razlika biti i da ih ima, to je društvo kakvo smo izabrali. Ali, i dalje pričamo o sinergiji.
Kad smo već krenuli u te šire teme, što je po vama - iz perspektive arhitekta - osnovni problem hrvatskog turizma?
- Na hrvatskoj je obali 60-ih i 70-ih godina nastalo gotovo 250 hotela i turističkih naselja, a dio njih su remek djela svjetske arhitektonske turističke baštine toga vremena. Od Čičin-Šainovog "Libertasa" u Dubrovniku i Salajevog "Maestrala" u Brelima, preko Perkovićevog "Marjana", Magaševog "Haludova", pa do Bregovčevog "Ambasadora" u Opatiji ili "Edena" u Rovinju.
A od 90-ih do danas na toj istoj obali podignut je, usudio bih se reći, jednoznamenkasti broj novih "greenfield" hotela i deseci tisuća apartmana s kojima smo potpuno uzurpirali obalu. Hoću reći - bilo da se radi o novom hotelu ili zamjenskom objektu u medijskom prostoru se često diže prašina, dok apartmanizacija nekontrolirano buja.
Hrvatska je zemlja s daleko najmanjim postotkom hotela u ukupnom turističkom kapacitetu u cijeloj Europi. Prošle godine bili ste svjedokom medijske buke oko izgradnje hotela "Valkane" u Puli koji se nalazi 150 metara od obale, a navodno će je uzurpirati, bez obzira na to što ne graniči s njom. Taj hotel ima 180 soba ili 360 kreveta. A prema podacima Hrvatskog zavoda za statistiku u posljednjih deset godina na području grada Pule svake godine u privatnom smještaju nastanu tri kapaciteta hotela "Valkane". Svi hrvatski gradovi na obali imaju slične statistike.
Smatramo da je to stvarni problem hrvatskog turizma. Po nama, došlo je do zamjena teza - privatni interes postao je javni interes, a javni interes se želi prezentirati kao privatni interes. Očito je da ni onima lijevima ni onima desnima nije u interesu suočiti se s problemom da je gotovo cijela nacija umočena u taj biznis drugog "neoporezivog" dohotka.
