Ovaj tekst izvorno je objavljen 3. lipnja 2019. godine.
-----
Treći dan lipnja 1944. godine zapamćen je kao najkrvavija splitska uspomena Drugog svjetskog rata – te subote avionskim bombama je zasut prepuni Pazar, a živote je izgubilo 277 civila.
Premda Split – zanimljivo – u svojoj dvomilenijskoj povijesti nikad nije bio okupiran vojnim akcijama, njegovo stanovništvo u nekoliko je navrata dobrano izmasakrirano, jedan od tih crnih dana dogodio se prije ravno 75 godina.
Grad su 1941. godine okupirali talijanski fašisti, koji su do kapitulacije u rujnu 1943. godine maltretirali stanovništvo na bolesne načine, kako fizički tako i ideološki. Potom su u grad kratkotrajno ušli partizani, a ubrzo su ga okupirali njemački nacisti, koji su se na posebno svirep način obračunavali sa svakim tragom pobune.
Nakon pada Italije, u Split su ušli i ustaše, no bez stvarne vlasti kojoj su se nadali, jer su nacisti već do sredine rata izgubili povjerenje u svoje vjerne saveznike.
Pored trogodišnjeg mrcvarenja, tijekom kojeg je dobar dio muških mlađih građana prešao k partizanima u zaleđe, građani koji su ostali doživjeli su smrtonosna razaranja, i to od zapadnih saveznika: poginule su stotine ljudi, razoreno je na desetke kuća, strah, uzbune i opća neimaština bile su svakodnevica, dok okupatorskim postrojbama, nevjerojatno je, nisu naneseni veći gubici.
Grad je bombardiran već 1941. godine, kad se na Cvjetnicu 6. travnja na njega obrušilo pet talijanskih aviona: u naletu nad gradsku luku i željeznički kolodvor pogođena je krma ratnog broda "Spasilac" i tom prilikom poginuli su jedan mornar i jedan rezervni oficir.
Ostale bombe su srušile kuću Marasović u Sustipanskoj ulici, a poginula su tri građanina. Oštećena je zgrada Narodne banke, na Mletačkom gatu srušen je mul i ubijen lučki pilot, oštećeno je mnogo kuća u blizini Srpske banke i hotel "Ambasador".
Proglašeno je ratno stanje. Ustaše su uspostavili vlast u gradu, a 15. travnja građani su očekivali dolazak Nijemaca, no stigle su talijanske trupe. Do kraja travnja izjalovile su se nade ustaških vlasti da će Split pripasti NDH, sukladno dogovoru Pavelića i Mussolinija grad je 18. svibnja i službeno pripao Italiji.
Bombardiranja nije bilo sve do rujna 1943., kad se život u Splitu pretvorio u pakao – do kraja lipnja 1944. godine nad Splitom i okolicom engleski i američki zrakoplovi upisali su 1890 naleta, oglašeno je 640 uzbuna, a bombardirali su 21 put.
U prvom većem bombardiranju 5. prosinca 1943. poginulo je 110 građana, a stotine su ranjene, izginulo je i 97 mještana Kaštel Sućurca, od kojih 65 u crkvi na koju je pala bomba za vrijeme mise. Najteže su stradali Lučac, Manuš, Špinut i Pazar, a tri bombe pale su na samostan klarisa u tadašnjoj Tartaljinoj ulici.
Uslijedilo je bombardiranje 3. siječnja 1944., kad je živote izgubilo dvadesetak Splićana, a 29. lipnja 1944. tridesetak građana, od kojih trinaestero u rodu Krstulovića!
U naletima početkom siječnja 1944. srušene su dvije crkve na Lučcu, stara svetoga Roka i tada najveća gradska crkva svetoga Petra na Pazaru te Biskupova palača, zgrada Režije duhana, kuća Katalinić...
U učestalim napadima bombe su padale i na povijesnu jezgru, pa je pravim čudom izbjegnuto razaranje katedrale, kampanela, Peristila i Vestibula, kad je srušena kuća Aglić-Mrkonjić na sjevernoj strani Peristila te nekoliko kuća unutar Dioklecijanove palače, na mjestima kojih su i danas praznine u prostoru.
Teško su stradali i Veli Varoš (crkva sv. Ante, Babina ulica) te Marmontova ulica. Posljedice savezničkih bombardiranja u tom razdoblju bile su grozne: poginulo je oko 500 građana, a tisuće su ranjene, potpuno je srušeno 399 stambenih zgrada, oštećeno ih je 1334, dok je za stanovanje bilo neupotrebljivo 4500 stambenih objekata, uništeno je šest školskih zgrada, osamnaest objekata javne uprave, pet crkava i tri zdravstvene ustanove.
- Split je oslobođenje od fašizma u listopadu 1944. dočekao u ruševinama – komentira dr. Stanko Piplović, povjesničar arhitekture.
No, vratimo se strašnom masakru na današnji dan 1944. godine, a prema sjećanjima povjesničara prof. Frane Barasa, koji im je svjedočio iz prve ruke kao trinaestogodišnjak, zatekavši se s majkom te sunčane subote na prepunom Pazaru.
- Potkraj svibnja 1944. uslijedio je kraći predah, pa je građane obuzeo osjećaj lažne sigurnosti, govorilo se: "Saveznici nas više neće bombardirati: toliko je Splićana otišlo u partizane... neće oni nas!"
Onda je osvanula vrela, sunčana subota trećeg lipnja. Na tržnici u Hrvojevoj ulici i oko crkve sv. Dominika poljoprivrednici iz okolice nudili su od rana jutra desetke kilograma trešanja, nešto povrća, mlijeka, jaja, mladog sira, čak ponekog janjčića i kozlića, ulje, drva... Na ribarnici se prodavalo malo srdela i skuša.
Kao da su Splićani tog sunčanog jutra bili sasvim zaboravili na ratna stradanja i prethodna bombardiranja, pa su nagrnuli u središte grada. Rasprćeni konji i mazge grickali su sijeno, strpljivo čekajući da im gospodari završe pazariti. Cijene su bile astronomske, ali u ratnoj oskudici taj je subotnji Pazar izgledao pravi El Dorado.
Tko je mogao i pomisliti da će se za koji tren pretvoriti u paklenu klaonicu... - govori prof. Baras, pa nastavlja s prisjećanjem:
- Oko deset sati napustio sam Pazar kroz stara Srebrna vrata, jer sam trebao navratiti u očev ured koji se nalazio u zgradi na dnu Pjace. Sa sjeverne strane stolnice sv. Duje živo se trgovalo polovnom odjećom, obućom, kućnim potrepštinama i galanterijom...
Odjednom se začula huka zrakoplova. Začudo, sirene se još nisu bile oglasile! Preprodavačice su veselo mahale bijelim plahtama, pokoja je dobacivala: "Naši! To su naši! Živila Amerika!"
Požurih niz Krešimirovu... Kad sam stigao do Ispod ure, tek tad zatule sirene. Dok sam pretrčavao preko Pjace da bih se sklonio Iza lože, prolomi se niz praskavih eksplozija, a odnekud doleti i nekoliko ovećih kamenica. Uspio sam se ugurati u obližnju vežu.
- Eksplozije naglo prestanu i zavlada grobna tišina... Crni dim oštra mirisa što se podigao iznad gradskog središta pretvori dan u sumrak. Na Pjacu su počeli pristizati izbezumljeni ljudi. Govorili su da je na Pazaru klaonica, da ima na stotine mrtvih.
Poslije petnaestak minuta uslijedio je drugi nalet. Po potmulim snažnim eksplozijama moglo se zaključiti da sada padaju teže i razornije bombe, i to po širem gradskom području. Vraćajući se s ocem kući, u udubini Srebrnih vrata, vidio sam dijelove lubanja.
Tržnica je bila zasuta komadima ljudskog i životinjskog mesa. Ranjenici su uglavnom bili pokupljeni, a mrtva trupla ležala su kojekuda. Redarstvenici su ustreljivali osakaćene konje.
Te kobne subote saveznici su od 10 do 15 sati bombardirali Split četiri puta!
Taktika napada, iznosi profesor, u prvom naletu bila je u ravnom, a u drugom u tzv. "tepih sistemu". S visine od oko 2500 metara spuštane su najprije manje rasprskavajuće bombe za "žive ciljeve" (50 do 100 kilograma), zatim teške prodorne bombe (200 do 400 kilograma).
Na grad je palo više od 800 bombi, otprilike isto toliko u more pred lukom. Da su sve pale na grad, tvrdi Baras, Split bi bio sravnjen sa zemljom. Tog je dana potpuno srušena 121 kuća, teže ih je oštećeno 217, a lakše 210.
Od Firula do Meja, od Bačvica do Kopilice, od Poljičke ceste do padina Marjana, malo je koja ulica ostala pošteđena. Ironijom sudbine, ni jedna bomba nije pogodila tvrđavu Gripe niti neku od zgrada u kojima su se nalazili njemački stožeri: Banovina, hotel "Ambasador", Jadranska banka na Rivi…
- Već nakon prvog naleta, "bumbal" sa zvonika Svetoga Duje brecajući je pozivao na okup članove Narodne zaštite. Oni su pružali prvu pomoć, skupljali ranjene i mrtve, otkopavali zatrpane, a na toj dužnosti poginula su petorica: Miljenko Bilan, Ivan Brešan, Ivan Maslov, Babo Mrduljaš i Veljko Radeljak.
Pripadnici hrvatske vojnice (domobrani i ustaše) pomagali su prokrčiti ulice. Nijemci su unesrećene prevozili kamionima i uništavali neeksplodirane bombe. Na otkopavanju zatrpanih bilo je angažirano 200 do 800 civila. Preostali leševi otkapani su sve do 8. lipnja.
Nastali požari teško su se gasili, jer vatrogasci nisu imali ni dovoljno goriva ni vode. Posebne skupine zaštitara, domobrana, mornara, oružnika i redarstvenika vršili su noćni nadzor. Pokoji zatečeni pljačkaš ustrijeljen je na licu mjesta.
Neposredno poslije bombardiranja, splitski arhitekt i slikar ing. Niko Armanda obilazio je i skicirao ruševine, a crteži se danas čuvaju u Muzeju grada. Nekoliko fotografa amatera također je snimilo pojedine prizore - navodi prof. Baras.
Dodaje da je već istoga dana uslijedio veliki egzodus građana. Bježalo se na Marjan i u Splitsko polje, a sutradan je biskup Kvirin Klement Bonefačić javio papi Piju XII. preko nuncija u Beču da su njemački i ustaški vojnici napustili grad te zamolio da se Split proglasi otvorenim gradom.
Hrvatska i njemačka promidžba iskoristile su ovo bombardiranje da bi žestoko optužili partizane, naročito Tita.
- U bivšoj Jugoslaviji sve do 1990. godine nije se smjelo kritički pisati o tom zločinačkom anglo-američkom razaranju Dioklecijanova grada. Djelomična dokumentacija prvi je put objavljena tek 1998. godine - ukazuje prof. Baras.
Deset je "Liberatora" 30. lipnja 1944. u 10.20 bombardiralo istočni dio Splita. Bačeno je oko stotinu bombi od 200 do 500 kilograma težine. Na Masarykovu, Gospinicu, Matije Gupca i Biankinijevu ulicu i Poljičku cestu palo je oko 50 bombi, a procjenjivalo se da je isto toliko palo u more.
Poginulo je više od 30 civila, od čega njih 19 u skloništu zgrade u Masarykovoj. U ovom napadu uništeno je više zgrada, a 70 ih je lakše oštećeno.
Posljednja bombardiranja Splita bila su 13. listopada 1944., kad je bačeno oko 30 bombi na brodogradilište i na područje Meja. Dva dana kasnije ponovno je izveden napad na brodogradilišta, na koje je bačeno 35 bombi, od kojih je veći broj pao u more. Ljudskih žrtava nije bilo.
Zadnji napad na Split izveden je 21. listopada, a bombe su pale na Gripe, brodogradilište i željezničku postaju.