Lipo se rodit u Dalmaciju. Di god se okreneš - vidiš more. Lipo se rodit i uz Slobodnu Dalmaciju. Na svakoj ćeš stranici pronaći more. A more je važno, jer ti uz njega raste duša. More je važno, jer ti je život uz njega lipši. More je važno, jer te veže. Zauvik.
Novinar Mladen Mateljan je vezan uz more, vezan je uz posal, vezan je uz slova.
- Koliko van je godin?
- Osandeset i četiri.
- Niko van ih ne bi da!
- Ne bi ih ja ni uzeja!
- Kad ćete u penziju?
- Kad umren.
Na papiru je u mirovini, kazat će za njega kako je “umirovljeni hrvatski televizijski novinar i scenarist dokumentarnih filmova”. Među tim znakovima navoda ugnijezdila se karijera koje se nitko ne bi zasramio.
Nekako je taman završavala 1959. godina i Mladen nije položio jedan ispit na Pravnom fakultetu. Ocu mu Kreši pojam “izgubljene godine” nije bio znan, ne smi čovik izgubit ni dana, a kamo li godinu, pa je sina doveo u redakciju “Slobodne”.
NIšta kontra makinjete
- Evo ga, učite ga radit - tako su nekako zazvučale očeve riječi. I tako su ga odredile. Jednom kada ti novinarstvo uđe pod kožu - utisne se u gen i ne možeš ga se riješit sve i da hoćeš. A Mladen to nije htio.
- Privelo me u “Slobodnu”, Ante Dulčić je bija urednik unutrašnjopolitičke rubrike, reka mi je: “Mali ostani tu i radi!”. Prvi dan san donija deset vijesti, u biti su to bile obavijesti. A šta san zna, upa san ka u kašetu brokava, nisan zna nikoga... Nego san čita plakate i naiša, slučajno, na jedan broj u luci. Po jarbolima mu visu repi ka na tiramolu. I to san napisa. Moja prva vijest: “Japanski tunolovac u splitskoj luci”! Tako san se veza za more i nisan ga pustija cili život - pripovijeda nam Mateljan.
Pred njim je Monica Olympia. Ima i ime i prezime. Da ima putovnicu u njoj bi timbralo sve zemaljske pečate ovoga svita, osim Australijskog. Vjerna je Mladenova suputnica. Eri kompjutora prkosno otpuhuje, nema toga računala koje bi nju, makinjetu, moglo zaminit.
- Jel i dalje tučete “xxx” kad falijete rič napisat?
- Nego šta! To je slovo koje se najviše istrošilo - smije se Mateljan.
Na “kažnjeničkom” radu u “Slobodnoj” Monica nije bila, tada se rukom pisalo, a daktilografkinje bi prekucavale misli mladoga novinara.
- Redakcija je bila na dnu Zvonimirove, priko puta Pazara. Nije bilo to građeno za redakciju, bili su to stanovi. Na prvi kat, livo, bila je unutrašnja politika, soba glavnog urednika i tajnica Mileva, stara partizanka s kojon nije bilo zajebancije. Desno je bila gradska, kultura i šport i soba za daktilografkinje. Kod njih je uvik bila fila, čeka se red kad ćeš doć sa svojin tekston. Svi su pušili, parija je salon, a ne redakcija - smije se sjećanjima iz rane mladosti kasniji proslavljeni urednik “Mora”.
U sobi u kojoj se smjestila gradska rubrika bila su četiri stola, nagurana jedno na drugoga, ali ničija. Mjesto bi dobio onaj koji bi stigao prije.
- Niko nije ima svoj stol i svoj škafetin, nego ko prvi sidne, a ja san tu bija najmlađi. zateka san starije kolege, Ivu Jurišića, Vladimira Caktaša, Ivu Boku... Joško Kulušić i Marin Kuzmić su bili već stariji, ne po godinama, već stažon i iskustvon. Sićan se i Ante Bezića, ima je blokić i olovku, Ante Kragića koji je pratija promet. Ali prvi i jedini je bija Branko Ožegović! Stari iskusni novinar, fini gospodin, uvik u veštit, kularina, potpisiva se ka “Bić” - nabraja redom imena koja su nam odavno utisnuta pod “legende”. Malo zavidimo, pa se razgovaramo o željama i snovima.
- Počeja san pisat vijesti, ali to mi nije bilo drago, bija san skloniji, kako bi reka, nekom lipomen izričaju, tija san bit drugačiji rečenicon, tija san slagat misli, pa san patija da pišen bilješke, reportažice - jadamo se kako se danas ta forma, baš svakom najdraža, pomalo i izgubila.
Gradske sličice
Mlad i nadobudan - uspija je progurat svoju ideju - pisati male gradske sličice, pretvorila se ta njegova ideja u zasebnu rubriku, zvala se “Tamo amo po Splitu”.
- Sićan se ka danas, tri komada san napisa. Preda ih uredniku, a nikako ne izlaze. Meni bilo najvažnije da izađe. Pita san di je zapelo, a kaže mi urednik: čekamo ilustratora. Pazi, nije se slikom ilustriralo, nego je grafičar izrađivao sam ilustraciju. Bile su to slike dice na Prokurative koja igraju balun, na peškariju ljudi... Kad je izašlo - srića velika - raduje se i danas Mladen.
Kako je tiskara u to doba bila u podrumu zgrade, znate je, zove se i danas “kod Stare Slobodne”, tako je on skoro svaku večer provodio svoje, pazite sad - slobodno vrijeme, među štampadurima.
- Zašto?
- Zbog kurjože!
Otpratija bi curu doma iz šetnje, pa bi se uvalija u tiskaru. Nepozvan. Donosija bi im koju bocu piva, a oni njemu davali boce mlika, jer su mliko zbog zdravlja i zaštite od olova - dobivali svakoga radnog dana.
- Sićan se, štampadur File Reić bi uzeja od metra dugu olovnu ploču u šake. Moraš imat ruke ka Veli Jože za to dignit, a danas napišeš i zalipiš na stranicu - sve nam rukama pokazuje kako su se nekada slagale ploče.
- Naučija san “Slobodnu” čitat naopako – tako će.
Jer čirija bi priko ploče kako se slažu naslovi, vidija bi grešku na kilometar, nije mu ni danas teško priko slova onako “naopako” pročitat šta na stranici stoji.
Otkaz zbog braka
I tako je godinu dana radio, pisao, otkrivao novi svijet, pa se vratio na studij. Kada ga je priveo kraju vratio se od kud je otišao. Eto ti ga opet u “Slobodnu”.
- Onda san se oženija i dobija otkaz!
- Niste dobili otkaz zbog braka!
- Kako nisan, jesan! Dobija san otkaz, jer san se vinča u crkvu!
E, takva su bila vrimena. Neko ga je slikao, neko drugi sliku proslijedio. Komitet napisao otkaz ugovora o radu.
- Sibe Kvesić je bija dobar čovik i dobar urednik... pita on mene: “Jesi počeja radit?” “Kako ću radit kad ste me istirali”, smije se danas, a onda mu nije bilo baš smišno, nije ni dvi sedmice bio u braku...
- I onda mi je Kvesić naša posal u Dalmacija Cimenta, ka urednika njihovoga lista. Pazi, bilo je tada u tu firmu pet iljada radnika! I tu san radija godinu dana - pripovijeda Mateljan.
A vrimena olovna, koliko god teška bila, bila su i vrimena od mladosti, a kad si mlad možeš sve. i nije te straj. Moš se i zafrkavat...
- Sićan se, valjalo je pisat legende ispod fotografija. Na jednoj slici, radija san reportažu s neke od splitskih plaža, neka cura vadila je ježinca iz pete, a ja san napisa da se “ubola na krivo misto”. Koji je dernek nasta - smijemo se.
- Urednik je od bisa udrija naočalama o stol. Očale se razbile. Stol je osta...
Smijemo se i godinama, jer kada se godine upletu u razgovor, onda razgovor djeluje kao rasuti teret. Malo si vamo, malo si tamo.
- Kako me nikada nije zadovoljavala forma sitnog teksta, onda san u “Slobodnu” iskoristija revijalnu subotu. Tada su se plasirali malo lakši tekstovi, poletniji, drugačiji. Tu san dvi rubrike radija, jedna se zvala “Ulice”, a druga “Plaže”. Uzeja bi ulicu od broja 1 do kraja i nabrojija sve poznate stanovnike tih portuna, razgovora sa ljudima koji su bili viđeniji. To je išlo na zadnju stranicu. Sićan se da san odradila Ulicu Moše Pijade, Meštrovićevu danas, pa priko Bonačića igrača Hajduka, do Pere Severa kod admirala Jerkovića sve do galerije Meštrović do Instituta za oceanografiju, obiša san cilu ulicu. A tek plaže! Sve san ih obaša, Zvončac, Ovčice, Kašjune, kod Šore, pa Prva voda…Uđeš među čitatelje tako, svi vole ljudske priče, a onda je bilo samo partija ovo, partija ono, komitet sto čuda, čovika nigdi - tako je bilo tada prisjeća se.
Kad je otiša iz “Slobodne”, brzo se naša na radiju. S radija je kratak put bio do televizije. Sve ostalo je, rekli bi, ušlo u legendu.
- “Slobodna” mi je utrla staze - tako će. •